Prošlo je 30 godina otkako je u zagrebačkom zatvoru, nakon dvije godine robije, umro jedan od najviših dužnosnika NDH, dr. Andrija Artuković. Sudski proces ratnom zločincu, rođenom 19. studenog 1899. godine, bio je najvažniji sudski proces u bivšoj državi, koja je za njim tragala točno 40 godina. Detaljan opis i stenogram suđenja opisao je Jovo Popović u knjizi 'Suđenje Artukoviću i sve što nije rečeno" objavljenoj 1986. godine. U idućim danima objavljivat ćemo u nastavcima dijelove knjige i najvažnije detalje sa suđenja koje je trajalo točno 30 dana, od 14. travnja do 14. svibnja 1986., te završilo izricanjem smrtne kazne. Ovo je drugi nastavak feljtona.
Da bi se lakše shvatilo zašto je ovaj sudski proces imao tako veliku važnost potrebno je vratiti se unazad, i prepričati život Andrije Artukovića nakon sloma NDH 1945. godine.
U vrijeme utvrđivanja zločina 1946. godine, Andrija Artuković već je bio nedostižan Zemaljskoj komisiji. Kako piše Popović u knjizi, mnogo je toga išlo na ruku 'balkanskom Eichmannu', zbog čega je desetljećima tako uspješno izbjegavao pravdu:
"Put Andrije Artukovića do Amerike i suda, može se vremenski i geografski precizno rekonstruirati. Jedan od onih koji će se s njim naći na jednoj ruti bježanije, Vladimir Židovec, ustaški diplomat, vraćen iz emigracije, našim će istražnim organima izjaviti da se 'Artuković pobrinuo kako će se, poput ostalih vođa, sakriti u mišju rupu i poput hrčka sabrati oko sebe što više državnog zlata'.
Krivični postupak protiv Artukovića započeo je 1951. godine, kada je Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu pred Okružnim sudom u Zagrebu podiglo optužnicu protiv njega zbog krivičnog djela poticanja na tisuće ubojstava... Nadležna jugoslavenska tijela, saznavši da se Artuković nalazi u SAD-u, pokrenuli su te godine postupak za ekstradiciju na osnovi optužnice, a sudski proces je trajao idućih osam godina, da bi zahtjev konačno bio obijen.
Popović nadalje piše:
"Put je 'ministra smrti', koji je do kakve-takve ministarske fotelje dovezen u njemačkim oklopnim kolima, vodio kroz svuda prisutnu mrežu katoličkog klera, koji mu je uvijek bio odan. Sklanjao se i u samostanu u Bad Ischlu u sjeverozapadnoj Austriji, i kod kanonika monsignora Augustina Juretića u Freiburgu, u Švicarskoj, i u rimskom Zavodu Sv. Jeronima...
S mnogo uvjerljivosti mnogi tvrde da je i Artukovića, i mnoge druge, veće ili manje ratne zločince, između Scila i Haribdi pravde i savezničke nesloge vodio svećenik Krunoslav Draganović, kojeg je, prije kraha Trećeg Reicha i svega onog što je trajalo u okrilju toga nacističkog imperija, Pavelić poslao u Rim da preko Vatikana utvrđuje postojeće i uspostavlja nove veze sa Saveznicima. U literaturi se Draganovićevi putevi bjekstva ratnih zločinaca nazivaju „tunelom štakora“ – „Rattelinie“. Tim 'tunelom štakora' se, kao što smo odnedavna obaviješteni, izvukao iz Europe i Klaus Barbi, poznatiji po nazivu 'Dželat iz Liona'.
Uz pomoć Draganovića, Artuković je od monsignora Juretića u freiburškom samostanu dobio putovnicu na ime Alojz Anić. U Imigrantskom uredu u Los Angelesu postoji Artukovićeva izjava u kojoj govori o sebi kao Alojzu Aniću u Švicarskoj (u Austriji su ga, kaže, dva mjeseca ispitivali britanski oficiri, da bi mu zatim dopustili da se izvuče „tunelom štakora“), gdje je ostao do srpnja 1947. godine, kad je 'uz znanje švicarskog ministra pravde dobio lažne dokumente za sebe i obitelj' - s njim je bila supruga Ana-Marija i kćeri blizankinje Višnja i Zorica - 'što nam je omogućilo da odemo u Irsku, gdje smo ostali do srpnja 1948. Kada je istekla valjanost naših švicarskih dokumenata, Irci su nam dali nove dokumente i tako smo dobili vizu za ulazak u SAD ...'
Ana-Marija Artuković, 21 godinu mlađa od svog supruga, rodila je ukupno petoro djece – u Americi je rodila još i Nadu i Ružu. Bivši ustaški ministar zaposlio se kao knjigovođa u kompaniji P&J Artuković Construction Company, a njegova supruga je dobila mjesto bolničarke. Upisani su i u telefonski imenik Long Beacha: PL 5 - 1147.
Nimalo nije pazio da sakrije identitet jer je bio siguran da SAD neće nikad udovoljiti zahtjevu jedne komunističke zemlje, budući da se tad u Americi progonilo svakog tko je imao bilo kakve lijeve ideje. Kad su novine iz tog vremena saznale za zahtjev za njegovu ekstradiciju, izašao je naslov: „Crveni traže mirnog čovjeka iz Surfsidea“.
Uoči njegovog izručenja, tridesetak godina kasnije, iste novine su objavile:“Nijedan aspekt poslijeratne američke vanjske politike nije tako sramotan kao što je azil koji su dobili dokazani i osumnjičeni nacistički ratni zločinci kojima dobro dolazi antikomunizam da bi izbjegli pravdu u svojim zemljama. Od svih tih nitkova - ako ta riječ u odnosu na njih nije previše blaga - koji su iskoristili tu mogućnost, najfamozniji je Andrija Artuković...“
'Washington Post' je tih godina priznao da "vrijeđa i sama misao da osobe koje su optužene za najstrašnije zločine uživaju slobodu i dobro žive u Americi već godinama“.
No, 50-ih godina, iako se Trumanov State Department još 1945. obavezao temeljem 'prima facie' – odnosno prema dokazu - Jugoslaviji izručivati ratne zločince i kolaboracioniste. Artuković je bio prvi na popisu iz 1946. no Amerikanci su izručili njih 27, ali ne i Artukovića, te su rekli da na teritoriju SAD-a ne postoji taj čovjek, što je u tom trenutku i bilo točno.
Ali, pet godina kasnije Artuković je već bio u telefonskom imeniku Long Beacha, pa je opet zatraženo njegovo izručenje diplomatskim notama odaslanim 31. ožujka i 30. kolovoza 1951. FNRJ se pozivala na ugovor o ekstradiciji između Kraljevine Srbije i SAD-a od 1901. godine, kao i na temelju optužnice javnog tužioca NR Hrvatske, koji je Artukovića optuživao za ubojstvo, ili sudjelovanje u ubojstvu u razdoblju od travnja 1941. do listopada 1942. godine, 1293 ljudi od čega 58 djece, 47 pravoslavnih svećenika i 48 židovskih svećenika i pjevača u sinagogama.
Otvorenog, širokog okruglog lica kao u seljaka, bezizražajnog, koje nije odavalo ni straha, ni prepredenosti, obješenih čeljusti i teških, tužno oblikovanih usta... Bio je uredno odjeven u plavo odijelo s bijelom maramicom u prednjem džepiću, bijelu košulju čvrsto je stegnula svilena kravata. Iako prosjeda, kosa mu je još bila gusta i kratko podšišana...«
Artuković se branio sa slobode, uz kauciju od 50.000 dolara. Već po tome, a posebno po činjenici što će kaucija biti smanjena samo na 5000 dolara, pa onda i ukinuta, mogla se uočiti sklonost suca Pierson Halla prema optuženom ratnom zločincu.
Branili su ga Robert Reynolds, Edward J. O'Conor i Vincent Arnerich, a kasnije im se priključio i Ronald Bonaparte, kao 'poštena čovjeka, koji je kriv samo zato što je antikomunist'. Dokazivali su i ništavnost ugovora o ekstradiciji iz 1901. tvrdeći da nije obnavljan poslije uspostavljanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Uz to, poricali su kriminalitet Artukovićevih zločina; po njima bilo je sve u domeni političkog nadigravanja. Jedan od njegovih branilaca, Vincent Arnerich, na konferenciji za štampu u hotelu 'Beverly Hilton' u Los Angelesu o svom je klijentu, koji je predstavljen kao 'anticrveni knjižničar', s mnogo šarma uvjeravao novinare:
„… što se tiče jugoslavenskog dokaznog materijala protiv Andrewa, uglavnom: to je svileni papir koja vrijedi manje od obične krpe.“
Sudac Hill se priklonio stavu Artukovićevih branilaca. Izričući presudu 14. srpnja 1952. godine, ustvrdio je da 'ne postoji sporazum o izručenju između Sjedinjenih Država Amerike i Federativne Narodne Republike Jugoslavije'. Na to je uslijedila žalba jugoslavenske vlade. Apelacioni sud je utvrdio: "Sporazum o izručenju između Sjedinjenih Država Amerike i Kraljevine Srbije iz 1901. godine postoji, važi i može se primjenjivati".
Njegovi odvjetnici su zatim ustrajali da je Artuković politički bjegunac i da je položaj ministra bio politička funkcija, što je sudac Hill prihvatio. Vrhovni sud SAD je prihvatio je žalbu Jugoslavije i u rujnu 1957. odlučio da Artuković bude izveden pred sud kao ubojica. Sud je sa 7 glasova za (dva su se suprotstavila) utvrdio: "Ubojstvo, iako počinjeno isključivo ili pretežno s namjerom da uništi u cjelini nacionalnu, etničku, rasnu ili religijsku grupu, smatra se ubojstvom..."
U srpnju 1958. umjesto pristranog Piersona Hilla 'slučaj Artuković' preuzima sudac federalnog suda Južne Kalifornije Theodor Hocke. Kad je optuženi Artuković izveden pred Hockea, već je bio 59-godišnjak. U 'Newsweeku' su ga ovako opisali: 'ovalna lica, nedužna pogleda, s blagim osmijehom, naprosto neuočljiv sjedokosi knjižničar'.
Theodor Hocke je imao zadatak da presudi vrstu djela, odnosno nedjela zbog kojih je Jugoslavija optuživala Andriju Artukovića: kriminal ili politika. 'Njegovi advokati', pisao je onih dana 'Newsweek', 'dokazuju da je on običan politički bjegunac iz zemlje s komunističkim režimom, a da su optužbe protiv njega obične komunističke laži.
Bude li zaključeno da se ima izručiti Jugoslaviji, njegovi branitelji su spremni podići optužbu protiv sudaca s dokazima da su izvršili prekršaj odredbe o političkom azilu i na temelju toga uputili jednog nedužnog čovjeka u sigurnu smrt. Ako pak bude od federalnog suda oslobođen, Jugoslavija će optužiti SAD da štite ubojicu 1293 nedužne osobe...'
Artukovićevi svjedoci bili su svećenici. Prvi od njih je bio Stjepan Lacković, nekadašnji tajnik Alojzija Stepinca. Drugi svećenik, Artukovićev svjedok, bio je Dragutin Kamber, koji je, kao i mnogi neosuđeni ratni zločinci, trebao sjesti na optuženičku klupu zbog ubojstva više od 300 osoba u dobojskom kraju. Treći branilački svjedok Andrije Artukovića bio je Rene Herman, činovnik UNS-e, Artukovićev službenik, 1945. križar, osuđen na osamnaestomjesečni zatvor u Jugoslaviji, emigrant od 1949... Zdušno su se zaklinjali u nevinost optuženog.
Sudac Hocke je prihvatio stavove obrane. Po njemu, 'tužilac nije dokazao da postoje razumni i vjerojatni razlozi da je optuženi lično izvršio zločine za koje se optužuje'. I 1959. godine sud je odlučio da nema razloga za ekstradiciju. Artuković je presudu proslavio s prijateljima, o čemu svjedoči i fotografija iz tog vremena.
"Ništa nije bilo političkog u Artukovićevim zločinima. To su bila jasna, obična ubojstva. Prešao sam sve liste s popisom ljudi koje je Artuković ubio i odijelio one koji su na bilo koji način uključeni u rat. Izdvojio sam ljude u koncentracijskim logorima, ljude izvan oružane borbe. Ljudi za čije ubojstvo sam ga optuživao bile su žene, djeca i svećenici.
Nitko od njih se nije borio ni u kakvom ratu. Tada sam Artukovića nazvao hladnokrvnim krvnikom bez milosti, a tako sam i mislio... Predočio sam 130 pisanih svjedočanstava, iskaze svjedoka ustaških ubojstava. Problem je bio taj što nismo doveli na sud nijednog živog svjedoka. Možda je to bila moja velika greška. Ipak, bila je to samo rasprava o ekstradiciji. Mislili smo sačuvati svjedoke za raspravu o ubojstvu".
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Neka genetska nacisticka devijacija u Bosanaca katolika izgleda.
Neka genetska nacisticka devijacija u Bosanaca katolika izgleda.
Svatko od nas treba odgovarati za eventualno počinjene zločine pa tako i Andrija Artuković - jer žrtva je žrtva a zločin je zločin. Međutim u predmetnom članku "rugala se sova sjenici da ima veliku glavu". Nezgodno je da pristalice i ... prikaži još! sljednici partije koja je klala svećenike u crkvi i to u vrijeme mira (g.Bulešić u Istri) islijeđuje Artukovića. Ako treba islieđivati ustaše za eventualno počinjene zločine onda smo to mi Hrvati a ne koljači na drugoj polovici političkog spektra u drugom sv.ratu