Popović dalje u knjizi navodi da se Artukovićevo ime povremeno spominjalo u novinama sve do 1984. godine, a naročito u vrijeme suđenja Adolfu Eichmannu 1960. godine i zatim sredinom 70-ih. Tada se 11 američkih kongresmena pismom obratilo predsjedniku Henryju Kissingeru da je 'povrijeđen osjećaj pravde činjenicom da Andrija Artuković živi bezbrižno u Južnoj Kaliforniji usprkos dokazima da je bio 'hrvatski Eichmann', ali obraćanje nije imalo nikakvog odjeka.
Popović piše:
„O onom što se događalo 1984. pa do izručenja govorila je okružna javna tužiteljica Ivanka Pintar Gajer na dan čitanja optužnice, 14. travnja 1986.
„Jugoslavenski organi 1984. ponovo pokreću pred sudskim organima Sjedinjenih Američkih Država postupak izručenja Artuković Andrije … Optužni akt protiv Artuković Andrije sadrži 17 inkriminacija, a inkriminira mu se izvršenje krivičnih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika."
Artuković je u Sjedinjenim Državama Amerike živio 38 godina, ali tek tad je američka javnost, zahvaljujući ministru pravosuđa Williamu Frenchu Smithu i šefu za specijalne istrage toga ministarstva Nealu Sheru, saznala da je za progone, deportacije i masovna ubojstva, kako su napisali, optužen pronacistički državni djelatnik najvišeg ranga koji se sklonio poslije rata u SAD. Nalog za hapšenje izdan je uvečer 13. studenog 1984. godine i glasio je:
"Uhapsite Andriju Artukovića i privedite ga u najbliži dostupni sud, pred kojim će odgovarati za navode iz optužbe. Za Andriju Artukovića, ratnog bjegunca, za kojim je raspisana tjeralica u SAD, postoji zahtjev za izručenje Jugoslaviji pod optužbom da je počinio zločin i ubojstvo." Uhapšen je u krevetu, ujutro 14. studenog 1984. Pred zagrebačkim krivičnim vijećem će izjaviti - da je "ugrabljen na ulici“ i da je potom "avionom odveden u južnu Srbiju“ gdje su ga "sedam godina mučili“.
U ponedjeljak 4. ožujka 1985., poslije govora federalnog tužioca Davida Nimmera, koji je zastupao Jugoslaviju, sudac Volney Brown je utvrdio »da je Andrija Artuković kriv za ono što ga tereti optužnica« i da je 'kao takav podoban za izručenje'. Presuda, objasnio je Brown, postaje pravomoćna za 60 dana, kad je potpiše državni sekretar Shultz. Osuđeni je zadržan u vojnoj bolnici u Long Beachu Presudom Federalnog suda u Los Angelesu.
"Utvrđeno je i osnaženo načelo da oni koji su počinili strašna zlodjela u Europi za vrijeme drugog svjetskog rata moraju za to odgovarati, neovisno o protoku vremena" izjavio je poslije presude zamjenik pomoćnik federalnog tužioca David Nimmer.
Nakon što je 12. veljače 1986. sletio u Zagreb, od 28. veljače do 6. ožujka ispitivao ga je istražni sudac Okružnog suda u Zagrebu, a okrivljeni Artuković poricao je navode sadržane u prijedlogu za podizanje neposredne optužnice, tvrdeći da su optužbe neistinite. U zapisniku je pisalo da je Artuković priznao da je surađivao s Pavelićem i prije 1941., da je bio član ustaškog pokreta, da je bio nadzorni zapovjednik svih ustaških logora u Italiji:
"Opisujući svoj životni put, navodi da je osnovnu školu završio u mjestu Klobuku, da je polazio franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu, nakon mature bio godinu dana u sjemeništu u Mostaru, a zatim završio studij prava i kao advokat otvorio kancelariju u Gospiću. Priznaje da je članom ustaškog pokreta postao u emigraciji, kada se sastao sa Pavelićem.
Tada je položio i ustašku zakletvu, a Pavelić ga je imenovao za upravnog i nadzornog zapovjednika svih ustaških jedinica na području Italije. Te jedinice su zapravo bili ustaški logori iz kojih su se kasnije formirale ustaške formacije. Priznaje da je po zadatku Ante Pavelića prihvatio da na granici Italije prema Jugoslaviji, Švicarskoj i Austriji prikuplja emigrante koji su dolazili u Italiju i upućivao ih u ustaške logore. Nakon toga otišao je u Beč, zatim u Mađarsku, a potom u Berlin, gdje se povezao s ustašama Lorkovićem i Jelićem. Svi su oni obavještavali, kao što je činio i on sam dok je boravio u Rijeci, Antu Pavelića o stanju u ustaškom pokretu u zemljama gdje su boravili.
Priznaje da se neposredno poslije napada nacističke Njemačke i fašističke Italije na Jugoslaviju vratio iz Berlina s ustašom Lorkovićem i jednim njemačkim predstavnikom u Zagreb, sudjelovao u proglašenju NDH, kada je i ušao u Hrvatsko državno vodstvo kao povjerenik za sigurnost, a već dana 16.4.1941. godine da ga je Pavelić imenovao za ministra unutrašnjih poslova u prvoj 'Hrvatskoj vladi'.
Priznaje da se kao član ustaškog pokreta spremao za »revoluciju« u Hrvatskoj, a u ostvarenju tog programa smatrao je da treba koristiti sva sredstva bez ograde, od legalnih, kao što je propaganda, do ilegalnih kao što je korištenje bombi, revolvera i vršenja ubojstva. Poriče da bi odobravao program fašizma i nacional-socijalizma, te navodi da je imao svoj program, koji je provodio po svojoj savjesti, a bio je u suglasju i s programom Pavelića, iako je ovaj kao šef države bio diktator.
Poriče da bi imao posebne kontakte s Nijemcima, iako priznaje da je za vrijeme svog boravka u Berlinu neposredno prije okupacije Jugoslavije uživao poseban tretman. Usko je surađivao sa svim članovima prve »Hrvatske vlade« kao što su Slavko Kvaternik, Mile Budak, i dr. Prisjeća se i drugih ustaških funkcionera kao što su Ljubo Miloš, Maks Luburić, Ivan Devčić zvani Pivac i drugi, za koje je, dajući im njihov opis osobnih svojstava, iskazao da su bili čestiti, mirni, moralni, pošteni ljudi, te dobri Hrvati.
U, svojoj obrani na upit: kakav je bio njegov odnos kao ministra unutrašnjih poslova prema nadbiskupu Alojziju Stepincu, optuženi je odgovorio: »Vrlo, vrlo dobar, intiman kao sa rođenim bratom, ali on nije htio ići šefu države, nego bi dolazio, donosio k meni što je htio razgovarati sa šefom države.
Za rasno pitanje navodi da je ono u »NDH« djelomično postojalo, ali da ne može konkretno objasniti u čemu bi se ono sastojalo. Priznaje da su se neke adekvatne mjere za njegovo rješavanje poduzimale. Tvrdi da mu nije poznato da se u »NDH« istrebljivalo i uništavalo Srbe, Židove, i Cigane, Muslimane, antifašiste Hrvate, komuniste te pripadnike i simpatizere NOB-a. Priznaje, međutim, i dozvoljava da je bilo povremeno takvih pojava.
Kako navodi, načuo je da je bilo slučajeva prekrštavanja Srba i pljačke imovine, ali sve to da nisu bile organizirane mjere nego sporadični slučajevi, te da on u istima nije osobno sudjelovao a niti njegovo Ministarstvo unutrašnjih poslova. Smatra, kako u svom iskazu navodi, da rasno pitanje treba rješavati u sklopu moralno etičkih načela, ali da se konkretno o tome ne može izjasniti. Pod zahtjevom »čišćenja«, prema njegovim navodima, ima na umu moralno čišćenje. Priznaje da se nad stanovništvom »NDH« u izvjesnom smislu provodio teror, jer su, po njegovom mišljenju, to zahtijevale tadašnje prilike.
Kad govori o Ministarstvu unutrašnjih poslova, na čijem je čelu bio ministar, sjeća se njegove organizacije, Odjela za ravnateljstvo za javni rad i sigurnost. Priznaje da su se u okviru nadležnosti tog ministarstva donosili razni propisi, koje je sam potpisivao a mogao je i uskratiti svoj potpis, i na taj način spriječiti donošenje nekog propisa. Priznaje da je kao ministar unutrašnjih poslova imao slobodne ruke i da je radio po svojoj savjesti. Primjenu mjera represije i izvjesnog terora koji se dijelom zasnivao i na donesenim propisima, obrazlaže teškim i nesigurnim vremenima, koja su diktirala provođenje određenih mjera.
Priznaje da su mu bili poznati slučajevi prekrštavanja Srba, ali da je to preko sebe imalo svećenstvo. Zna da je bilo iseljavanja Srba iz »NDH«, ali tvrdi uglavnom na graničnim područjima, a sa ciljem da se »očisti« teritorij »NDH«.
Kad objašnjava da li se na području »NDH« provodila politika a Židova, Srba, Cigana i antifašista Hrvata, navodi da su Židovi bili moćni i da politiku istrebljenja nije moguće bilo realizirati, da istrebljenja Srba u Hrvatskoj nije bilo, dok se politika istrebljenja Cigana provodila samo neznatno.
Dozvoljava mogućnost da su se u koncentracione, odnosno političke logore upućivali ljudi po vjeri i po rasi, ali i svi oni koji su ugrožavali sigurnost »NDH«. Priznaje da je čuo za logor Jasenovac, ali da mu nije poznato tko ga je organizirao, tko je njime upravljao, kakvog je obima bio, jer nikada u istom nije bio. Priznaje da su se ljudi njemu obraćali kao ministru unutrašnjih poslova za pomoć u vezi raznih pitanja.
Priznaje da je u svojoj funkciji potpisivao zakonske odredbe koje su se odnosile na imovinu Židova, na pitanje rasnog porijekla, na zabranu primjene ćirilice, zakonske odredbe o ustaškoj nadzornoj službi, zakonske odredbe o osnivanju Ravnateljstva za javni red i sigurnost za »NDH«, kao i u toku ispitivanja predočene mu okružnice i oglase na osnovu kojih su se u praksi provodile zakonske odredbe.
Kada su okrivljenom Artukoviću predočene konkretne inkriminacije optužbe, Artuković je odjednom sve počeo poricati. Stoga je na sucu Milku Gajskom ležao teški teret ispitivanja Artukovića koji se zahvaljujući svojim odvjetnicima pokušao izvlačiti na starost i bolest. No, s vremena na vrijeme proradio bi u Artukoviću inat, pa su odgovori postajali sve konkretniji. U idućim danima suđenja, Artuković je počeo davati suvislije odgovore.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Neka genetska nacisticka devijacija u Bosanaca katolika izgleda.
Neka genetska nacisticka devijacija u Bosanaca katolika izgleda.
Svatko od nas treba odgovarati za eventualno počinjene zločine pa tako i Andrija Artuković - jer žrtva je žrtva a zločin je zločin. Međutim u predmetnom članku "rugala se sova sjenici da ima veliku glavu". Nezgodno je da pristalice i ... prikaži još! sljednici partije koja je klala svećenike u crkvi i to u vrijeme mira (g.Bulešić u Istri) islijeđuje Artukovića. Ako treba islieđivati ustaše za eventualno počinjene zločine onda smo to mi Hrvati a ne koljači na drugoj polovici političkog spektra u drugom sv.ratu