Nakon više od tri desetljeća otvorena je u četvrtak u Zagrebu u Klovićevim dvorima moćna i vrlo ekspresivna monografska izložba Mersada Berbera, jednog od najvećih i najosebujnijih bosanskih slikara i grafičara, koja je tog iznimnog umjetnika predstavila u novom svjetlu.
Na izložbi je pokazan, kako je to pojasnila autorica i kustosica izložbe Jasmina Bavoljak, potpuno novi, jedinstveni svemir Mersada Berbera, koji tog vrsnog crtača i ilustratora, te autora tragične likovne poeme "Srebrenica", predstavlja kao "anakronista i eklektika, neorenesansnog, neoromantičnog, neoklasicističkog autora, za kojeg je umjetnost prošlosti i sadašnjosti jedna te ista stvar".
Zato će izložba za mnoge biti veliko iznenađenje: umjesto dobro poznatih motiva, kao što su konj, žena i cvijet, gledatelji će upoznati "dijete Granice, umjetnika koji spaja Istok i Zapad Europe" i koji oslikava povijesne slojeve Bosne te patnju i bol njezinih ljudi.
"Ovo je prvo veliko predstavljanje očeva opusa u Zagrebu nakon pune 31 godine. To je za nas jako emotivno iskustvo jer nam je ukazana velika čast da se njegove slike izlože u Klovićevim dvorima. Oko 40 posto radova nikad ranije nije izloženo pa je i to jedan od razloga zašto smo se toliko veselili ovoj izložbi. Primjerice, prvi put je izloženo nekoliko njegovih prekrasnih studentskih crteža i drvoreza iz njegove rane faze iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, a gledatelji će vidjeti i radove iz 'Velike alegorije o Srebrenici'. Također su izložena djela iz ciklusa 'Hommage a Velasquez', 'Hommage Vlahi Bukovcu' i 'Put u Skender Vakuf" iz kasnih osamdesetih godina, u kojemu se ističe ulje 'Krik', te 'Splav Meduze i komentari', kojim je predskazao rat. Tu je i izbor iz ciklusa 'Ratni dnevnik u Dubrovniku' i 'Sarajevski ratni dnevnik', a izložba je zaokružena njegovim autoportretima, nastalima u zadnjim mjesecima, kojima je najavio svoj odlazak", kaže umjetnikov stariji sin Ensar Berber, direktor novoosnovane Fondacije Mersad Berber, koja se brine o njegovoj ostavštini.
Na zagrebačkoj izložbi posebnu pozornost plijene radovi iz Berberova ekspresivnog i potresnog ciklusa o Srebrenici. Za taj ciklus, kako je svojedobno izjavio, inspirirala ga je i knjiga "Grobnice: Srebrenica i Vukovar" forenzičara Erica Stovera u kojemu su, između ostalog, bile objavljene dokumentarne fotografije. Suočen s tom tragedijom, Berber se latio kista i stvorio monumentalni ciklus posvećen Srebrenici, koji je opsesivno stvarao punih 11 godina.
"Oca je jako pogodio genocid u Srebrenici, kao uostalom i sve nas. On je utkao godine svojega života u taj ciklus, napravio je stotine crteža i skica te nije stao dok ga nije završio. U tom ciklusu o tragediji Srebrenice pokazao je svoju bol i sućut, ali ju je predstavio na svoj način, kao fantazmagoričnu grčku tragediju smještenu u srebrenički kontekst, npr. kao legendu o Ikaru i Dedalu, miješajući fantaziju i tragičnu realnost te mitske junake sa stvarnim likovima. Naslikao je i sarajevsku Vijećnicu na sam dan bombardiranja, majke Srebrenice, portrete bosanskog izbjeglice Sulejmana... Na izložbi se može prelistati i zadnje očevo kapitalno djelo, likovna poema, monografija ‘Srebrenica’, koju smo štampali 2009. godine i u kojoj su pobrojani svi radovi iz tog ciklusa", kaže umjetnikov sin.
Mersad Berber je izlagao u svim većim gradovima svijeta, od Madrida i Barcelone, preko Moskve i Sankt Peterburga do New Yorka, Jakarte, Tokija i New Delhija, dobio je 50-ak nagrada i bio počasni član Ruske akademije umjetnosti. Samo u Londonu je izlagao nebrojeno puta, zahvaljujući poznanstvu s Ivanom Meštrović Stancomb, unukom Ivana Meštrovića, koja je sa suprugom otvorila danas prestižnu galeriju Albemarle u Londonu, specijaliziranu za suvremenu figurativnu umjetnost.
Na jednoj od tih londonskih izložbi upoznao je i čuvenog kritičara Edwarda Lucie-Smitha, koji je za zagrebačku izložbu napisao jedan od tekstova. Stručnjaci su ga uvrstili među najveće svjetske postklasiciste, a dva rada iz ciklusa "Hommage a Velazquez" otkupila mu je čuvena Galerija Tate Modern iz Londona. Njegova djela na svjetskom tržištu postižu visoke cijene. Ensar Berber kaže da o njegovu ocu postoji stereotip, koji se svodi na motive žene, konja i cvijeća. Taj dio je i sam umjetnik nazivao "konzumnim slikarstvom".
"Naravno, to je važan dio njegova slikarstva, koji publika voli i cijeni, ali postoji i drugi mnogo veći segment njegova slikarstva, koji je potpuno nepoznat publici. Ova izložba pokazat će to drugo, manje poznato, a opet prepoznatljivo lice Mersada Berbera. U tim radovima vidljiv je onaj Berber, poznat po europskoj likovnoj školi, u kojoj se vidi neoklasicizam, ali je tematika drukčija, teža, ekspresnija i bolnija. Na tim slikama osjećaju se duh Bosne i njezini povijesni slojevi, njezina mistika i religija, prožimanje zapadnog i istočnog svijeta te njihovih kultura. Vide se patnje ljudi, bol umirućeg, fantazmagorični triptihi i diptihi s likovima iz prošlosti, od antičke Grčke do Bosne tijekom njezinih 500 godina burne povijesti", kaže Ensar Berber dodajući da je njegov otac uvijek u svojim djelima upozoravao na Bosnu kao raskrsnicu kultura, nacija i vjera, i da je to uvjerenje važan dio njegove umjetničke ostavštine.
Zašto konji kao vječni motiv? Mersad Berber je rođen u Bosanskom Petrovcu, koji je bio poznat po tradiciji tkanja. Odrastao je u Banjoj Luci, gdje mu je otac imao ženski frizerski salon, a majka bila jedna od najvećih bosanskih tkalja orijentalnih ćilima. U tom kraju, govori Ensar Berber, konji su oduvijek bili sredstvo za rad.
"To nisu oni lijepi, arapski konji, nego teretni, tegleći konji, koji su mojeg oca oduvijek fascinirali. Konj je zapravo metafora tog bosanskog čovjeka, koji je stalno bio ugnjetavan i gažen, kao i taj konj, kojeg su izrabljivali do smrti. Konj kao motiv često se pojavljuje u njegovim ciklusima, primjerice, u ciklusu ‘Put u Skender Vakuf’ vidimo kako konji izvlače trupce iz šume, tegle teške tovare, padaju s nogu od umora, bacaju se niz provaliju čineći svojevrsno samoubojstvo... Konj je bio dio obitelji i načina života u Bosni. Konj je kao simbol patnje dio Berberova slikarstva od početka, njegov trademark", objasnio je Ensar Berber.
Uspjeh i proboj na umjetničku scenu Berber zahvaljuje profesorima ljubljanske akademije, koji su prepoznali njegov golemi talent. To su ponajprije klasik slovenske grafike Božidar Jakac, koji je napravio portret "Tito u Jajcu", te Riko Debenjak, koji se baš vratio iz Pariza, odakle je donio tehniku bojenog tiska. No možda je najzaslužniji Zoran Kržišnik, utemeljitelj slavnog ljubljanskog međunarodnog biennalea, koji ga je već kao studenta druge godine i dobitnika Prešernove nagrade uvrstio u selekciju.
Berber je radio i kazališne scenografije, npr. za "Mletačkog trgovca" u Folger Theatre Group u Washingtonu, "Hasanaginicu" i "Hamleta" u Sarajevu, zatim filmske plakate za Kusturičine filmove "Otac na službenom putu" i "Sjećaš li se Dolly Bell", ilustrirao brojne knjige, a među njima i "Tekst o tuđini" Predraga Fincija, te dizajnirao omot ploče "Modra rijeka" sarajevskih Indexa. Mersad Berber je s obitelji - suprugom Adom, modnom dizajnericom, i dva sina - norveškim transporterom došao u Zagreb 1992. godine i taj prelazak iz opkoljenog Sarajeva u Zagreb, iz jedne u drugu kulturu, svojedobno je opisao kao veliki lom.
U ratu mu je uništen atelje u kojemu su ga posjećivali mnogi intelektualci i umjetnici, a među njima i pijanist Ivo Pogorelić. Bio je traumatiziran i odmah je počeo raditi scenografiju za "Osmana" Georgija Para u zagrebačkom HNK. Zagreb mu je bio prirodno utočište - tu je prije 31 godinu imao veliku izložbu u Umjetničkom paviljonu, a uoči rata je u Muzeju Mimara izložio ciklus "Dubrovački dnevnici", koji su nastali, uz zvuk sirena, bez struje i vode, u njegovoj prekrasnoj kući u Dubrovniku.
Nastavak na sljedećoj stranici...
