Kultura
7041 prikaza

'Istina, bio sam prvi seksualni emigrant iz ex-Jugoslavije'

Davor Štambuk, izložba u studenom 2017.
Igor Kralj/PIXSELL
U posljednjem intervjuu iz studenog 2017. kultni karikaturist Davor Štambuk pričao je o karijeri, Smoji, Parizu, Udbi...

S Davorom Štambukom gotovo je nemoguće ozbiljno razgovarati, rijetki su trenuci u kojima je u izričaju kao i većina njegovih vršnjaka, a uskoro će napuniti 83 godine. Slavni karikaturist je kao i njegova djela, zabavan i duhovit. Kaže da je takav, malo je reći nestašan, bio od djetinjstva, a takav stav nije ga pustio ni danas.

Davor Štambuk, izložba u studenom 2017. | Author: Igor Kralj/PIXSELL Igor Kralj/PIXSELL

"Oduvijek sam bio društven i veseo. Nisam baš za ozbiljne teme. Pa neću valjda pričati o politici i političarima?! To me uopće ne zanima, od toga se ne živi. To čovjeku i dosadi, a žene i vino ipak ne", rekao je Štambuk, koji je prošlog tjedna u zagrebačkoj galeriji Beck otvorio izložbu svojih karikatura. Njegove su karikature izlazile u časopisima mnogih europskih zemalja, imao je izložbe po Europi, a ova bi mu mogla biti i posljednja.

"Imao sam prošle godine i jednu veliku izložbu u Pragu, i za nju sam mislio da bi mi mogla biti zadnja. Eto, ispalo je da ipak nije." Spomenuta izložba u Češkoj zvala se "Vidi vraga usred Praga", a Štambuk se potrudio biti duhovit i kod ove zagrebačke, a koja glasi "Vino, Vivi, Vici". Vratila ga je organizacija izložbe, pregovori i dogovori u sretnija vremena, ali bez obzira na to, kaže da mu je zadnja. "S obzirom na moje godine, a i da ovdje nema pretjeranog interesa, nisam siguran da će ih biti još. Moram ipak priznati kako me ova 'vratila' u život.

Zadnje dvije godine bile su jako teške zbog bolesti i smrti voljene osobe, već sam se počeo povlačiti u sebe, distancirati od ljudi. Na otvorenju je bilo jako puno ljudi i izložba me vratila u staru kolotečinu, barem sam se na trenutak vratio u sretnija vremena", rekao je. A ta su sretnija vremena bila kad mu je bivši gradonačelnik Splita Ivan Kuret u rodnom gradu napokon organizirao izložbu, bilo je to tek 2009. godine. Posebno ističe i onu iz Pariza.

"Tad je pomoćnik veleposlanika bio Andrej Plenkovića i on je zaslužan za izložbu. U zgradi veleposlanstva imaju krasne dvije sobe za izložbu, a Plenković je u općini posuđivao panoe da bismo mogli postaviti moje radove", kazao je karikaturist.

Karikature Davora Štambuka In memoriam Kultura Djela za pamćenje čovjeka koji je seks uveo u dnevnu sobu

Štambuk je rođen 1934. godine u Splitu. S ponosom ističe kako je obitelj po majci Šare u Splitu zapisana od 1627. godine. Djetinjstvo u vrijeme rata nije bilo lako. I danas ne zaboravlja kada je nosio "krivu" kapu, pa su ga htjeli zatvoriti, iako je bio dijete, no pustili su ga jer je jedan zlikovaca poznavao njegova oca. O tome ne želi puno pričati, ističe da radije "pamti samo sretne dane".

"Uh, koliko sam puta batina dobio zbog svojih nepodopština. Bio sam zaigran i rađale su se razne ideje. Meni je to bio vic, šala, a pogođenima baš i ne. Mislim da su od mojih nestašluka najviše stradavali susjedi. Jednom sam kod djeda, koji je bio stolar, na konobi napisao 'Stiglo mlado vino'. Susjed jedan je malo volio popiti, pa je nekoliko puta došao po vino. On se našeg vina nije napio, ali ja sam zbog njega 'popio' batina kad je djed saznao. I to remenom", prisjeća se Štambuk. Rodna kuća Štambuka bila je u Primorskoj ulici.

"U blizini je bilo i staro Hajdukovo igralište, puno je tu bilo igrača iz moje generacije koji su igrali u Hajduku. A djetinjstvo je bilo na ulici, nije bilo tad puno automobila, a najveća je vrijednost bila ta što smo se družili svi zajedno, nije bilo klasnih podjela. Djeca smetlara su se najnormalnije igrala s djecom liječnika." Iako je u susjedstvu imao puno igrača splitskoga kluba, Štambuk priznaje da nije bio baš dobar igrač. Više je igrao stolni tenis, ali brzo se ostavio reketa.

Davor Štambuk, izložba u studenom 2017. | Author: Igor Kralj/PIXSELL Igor Kralj/PIXSELL

"Bio je tu Ivo Radovniković iz zlatne generacije, pa njegov nećak Tonči. U istom je dvoru rođen i slavni slikar Ljubo Ivančić. Moj najbolji prijatelj iz djetinjstva Bogdan Kragić također je igrao nogomet. Pa onda malo niže, u Podgorskoj ulici broj šest, na četvrtom je katu bio veliki golman Hajduka Vladimir Beara, a u prizemlju je rođen glumac Jozo Laurenčić. Iz naše je ulice i kazališni redatelj Božidar Violić...", rekao je Štambuk.

U Splitu je pohađao gimnaziju, gdje je susreo legendarnog novinara, urednika i publicista Peru Zlatara, koji je iz Zagreba došao u Split i od tada datira njihovo veliko prijateljstvo.

"Talent za crtanje naslijedio sam od majke, koja se amaterski bavila slikarstvom. Već sam u školi počeo raditi karikature od kolega. Jednom ih je vidio profesor Grabovac i pitao me zašto ih ne bih radio i za novine. Onda sam nacrtao nekoliko igrača Hajduka i Pero Zlatar je te crteže poslao u Sportsku panoramu i odmah su ih objavili. Počeo sam raditi za Narodni sport, a urednik Roman Garber sve češće mi je počeo davati novinarske pisanjem. Trener je tad bio Milovan Ćirić, o njemu sam nešto kritički napisao, pa se naljutio, a spasio me veliki Miljenko Smoje. On me zaštitio, branio me pa su mi opet dopustili ulazak u klub", veli Štambuk.

Feral Tribune Ratni dnevnik Life Charlie Hebdo u posjeti Feral Tribuneu: Split kao hrvatska Casablanca

U pisanom novinarstvu nije se predugo zadržao. "Kobna" je bila 1963. godina i susret s fatalnom Francuskinjom. Za njom je otišao u Pariz kao, kako kaže, "prvi seksualni emigrant iz bivše Jugoslavije". Počeo je tamo crtati u manjim listovima i sve se više probijao. Sve dok 1968., radeći karikature za Paris Dimanche, nije dobio prestižnu nagradu Grand prix Bellus i proglašen najduhovitijim u karikaturi bez riječi u Francuskoj. Jezična barijera koju je imao na početku karijere zaslužna je za slavu koju je potom stekao.

"Nije bilo šanse da uspijem sa seksi karikaturama u bivšoj državi. Napravio sam jednu za Vjesnik, aluziju na seksualnost, pa su me napali da sam bezobrazan. Da nisam otišao u Pariz, vjerojatno bih ostao novinar." Godinu nakon prestižne nagrade prelazi raditi u Ici Paris, za koji je radio do umirovljenja 1999.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.