O Gali se već odavno govori kao o muzi i monstrumu. U krugovima nadrealista kružilo je pravilo - kad umjetnik napravi dobar rad mora da je bio s Galom. Najprije se udala za poetu Paula Éluarda, među njezinim ljubavnicima je bio i Max Ernst prije no što se upoznala i zaljubila u Salvadora Dalía, s kojim je provela ostatak života.
No, njezina zastrašujuća osobnost izazvala je druge članove grupe. André Breton ju je prezirao, a Luis Buñuel ju je toliko mrzio da ju je jednom pokušao zadaviti, a u svojoj biografiji je također opisao i svoj san u kojem davi Galu.
Kako je rastao Dalijev uspjeh, Gala je postala poznata kao megalomanka, ljubavnica uspješnih, opsjednuta novcem i mladim žigolima.
Ovih dana u Barceloni u Muzeju nacionalne umjetnosti Katalonije otvorena je izložba koja o Gali otkriva do sad nepoznate detalje i da su ovakve priče o Dalijevoj muzi zasjenile njezine mnoge talente. Ne samo da je bila muza, nego je bila i sama konceptualna umjetnica i performerica koja je išla ispred svog vremena, te je znatno utjecala na stvaranje Dalijevih kreativnih radova.
Rođena kao Elena Ivanovna Diakonova 1894. godine u Rusiji nadimak Gala dao joj je Éluard kojeg je upoznala u švicarskom sanatoriju kad su oboje imali 17 godina i liječili su se od tuberkuloze, piše BBC.
Sa Éluardom je najprije shvatila da ima sposobnost njegovati i poticati talente. Ohrabrila ga je da piše poeziju i napisala je predgovor jednoj od njegovih prvih zbirki, ali pod pseudonimom.
"Odlučila je ostati u sjeni, biti nevidljiva iako je i ta uloga bila iznimno važna i za Éluardovo i za Dalíjevo stvaralaštvo", kaže kustosica Estrella de Diego.
Par je imao otvoreni brak i Éluard je uživao upoznajući Galu s novim ljubavnicima, uključujući i Maxa Ernsta koji je se i razveo od svoje supruge da bi mogao uživati ponekad u ljubavi u troje. Ernst ju je uključio u svoju sliku 'Les Rendez Vous des Amis' iz 1922. godine.
Ernst i Éluard su ju vjerojatno i voljeli, no Breton ju je smatrao suparnicom i osobom koja ima čudnovatu moć nad ljudima. Njegova averzija pridonijela je Galinom lošem imidžu, naročito nakon što je prekinula vezu s Éluardom.
No, za taj razlaz u velikoj je mjeri bio krivi i sam Éluard, jer ju je baš on sam upoznao s Dalíjem i to na putu za Cadaqués 1929. godine. Bio je uvjeren da će bilo kakva romansa između Gale i slavnog slikara zapravo biti prolazna, ali se pokazalo da se Gala silno zaljubila.
Imala je nevjerojatnu sposobnost da u njemu vidi čudnovato lijepog mladića koji je imao nastrani smisao za humor i histerično se smijao zbog čega je silno išao na živce ostalim ljudima.
Dalí je kasnije tvrdio da je ona odmah uočila njegov genij, ali je i priznao da je u njemu "vidjela nešto što bi moglo ispuniti njezina maštanja i da u njemu ima nešto što bi joj samo on mogao dati.
Njezina odluka o napuštanju bogatog i uspješnog Éluarda i odlazak siromašnom Dalíju baca sumnju na njezinu sliku kao obične grabežljivice koja želi novac. Kao što kaže kustosica de Diego:
"Zašto bi žena koja je samo žudjela za novcem i slavom i koja je živjela sa slavnim pjesnikom u Parizu, otišla živjeti s nekim tko nije bio nitko i ništa? Vjerojatno zato jer je bila uvjerena da s Dalíjem može ostvariti svoje kreativne potencijale."
U takvim okolnostima njih dvoje upustili su se u 'zajednički projekt za cijeli život', kako to naziva Pepe Serra, ravnatelj Muzeja nacionalne umjetnosti Katalonije.
Mnogi su Galu vidjeli kao Dalíjevu kreatoricu, koja je, kako kaže Serra, i sama bila njegovo najveće i najvažnije djelo, no također njezina je uloga bila i puno, puno veća i važnija. Ona je sudjelovala u njegovom projektu kao izvođačica radova koje je on slikao.
Tijekom desetljeća Dalí ju je nekoliko puta naslikao - kao divovska glava koja se smireno smiješi, dok su joj na ramenu dva janjeća kotleta.
Kad su ga pitali zašto joj je na rame stavio kotlete Dalí je odgovorio: "A zašto ne? Volim Galu, a volim i janjeće kotlete. I nisu pečeni, nego su sirovi, jer je i Gala sirova."
Na drugo slici "Madonna iz Port Lligata", Galu je naslikao kao Madonnu koja čuva djetešce u krilu, što bi također trebalo simbolizirati njezin zaštitnički odnos stvoriteljice slavnog slikara.
"Vrlo je teško zamisliti pasivnu Galu koja je samo sjedio na stolici i sluša Dalíja kako joj izdaje naredbe gdje da stavi ruku, kako a sjedi i kakvu haljinu mora nositi. U najmanju ruku, takve su odluke donosili zajednički",kaže Serra.
Galin utjecaj je najvidljiviji u radu 'Venerin san', vjerojatno jedan od najranijih primjeraka instalacijske umjetnosti. Izrađen za Svjetski sajam u New Yorku 1939. Serija fotografija prikazuje Galu kako razgovara s Dalíjem o projektu, pa čak i kako postavlja različite dijelove.
"Mogla je biti model za 'Venerin san', ali ona je odlučila biti umjetnica", kaže de Diego. Kako su rasli Dalíjeva slava i bogatstvo, Gala je stalno bio uz njega, a njihov je život neprekidni krug pažljivo koreografiranih nastupa koji su svi bili dio "Dalí projekta", kako ga Serra naziva. Međutim, Dalíjev uspjeh nije se svidio nadrealistima koji su mu dali pogrdni nadimak izveden anagramski iz njegovog imena i prezimena - 'ávida dollars' - 'pohlepni dolari'.
Međutim, da Serra kaže da se njezin sasvim drugačiji karakter ogleda iz uređenja dvorca Púbol, koji joj je Dalí darovao 1969. godine, i za koji kaže da je 'nadrealni objekt' u punom smislu riječi.
"Dvorac je asketski uređen, gotovo prazan osim nekoliko slika i detalja. Prikazuje nekog tko je protjeran, a to je bila ona u određenoj mjeri. Moglo bi iznenaditi sve one koji su stalno slušali o toj muzi i čudovištu razne grozne priče. No, možda je došlo vrijeme da se revidira njezin lik i djelo", kaže da Serra.
