Nijemci su, ukratko, bili ambiciozni ideološki neprijatelji koji su se služili, naglašava se u jednoj od analiza djelovanja njemačkih sigurnosnih službi prema SFRJ, "bezobzirnim i upornim obavještajnim nasrtajima na naše građane, te kontroliranjem i koordiniranjem aktivnosti fašističke emigracije i njezino usmjeravanje te korištenje za obavještajni i subverzivno-propagandni rad". Prema izvorima koji su nam bili dostupni, njemačke tajne službe zaista su prelazile tanku granicu između "obavještajnog i subverzivno-propagandnog rada" i tad, zapravo, iz svojih razloga podupirale terorizam ekstremnih hrvatskih emigrantskih skupina.
U jednom od izvještaja SDS-a izrijekom se spominju stavovi jednog od pripadnika njemačkog BfV-a (kontraobavještajne službe) koji suzdržano komentira postavljanje paklenih strojeva u tadašnjoj SR Hrvatskoj, a koji su stigli iz krugova ekstremne ustaške emigracije: "Bilo bi uputno to učiniti na vojnim i industrijskim ciljevima, a ne baš na mjestima gdje se okuplja veći broj civila".
Postoji i opsežno izvješće SDS-a iz listopada 1989. koje spominje utjecaj njemačkih službi na dio ekstremne hrvatske emigracije te njihove nasilne akcije u Hrvatskoj i u drugim republikama tadašnje SFRJ. Istodobno, a to i nije neuobičajeno, na službenoj razini Njemačka i Jugoslavija imale su istovjetna stajališta oko djelovanja radikalne emigracije.
Nijemci su, dakle, iskazivali zabrinutost takvim stanjem, ali su u značajnoj mjeri dopuštali njihove aktivnosti. S druge strane, jugoslavenska tajna služba organizirala je likvidacije emigranata koje su označili preopasnima, ali su odbijali to ikad priznati njemačkoj strani pripisujući ubojstva internim obračunima "ustaških ili drugih terorista s područja SFRJ".
Kako je taj obavještajno-propagandni "rat" između Bonna i Beograda zapravo izgledao savršeno se vidi nakon što su u Zagrebu zadržani pripadnici zloglasne njemačke ultraljevičarske terorističke skupine. U proljeće 1978. zagrebački hotel Esplanade okružili su milicija i agenti Službe državne sigurnosti. Skupi i najluksuzniji gradski hotel hermetički je zatvoren. Nitko nije mogao izaći ni ući. Gosti i osoblje nisu imali pojma što se zbiva.
U kratkom vremenu, u ugodnim sobama Esplanade, otkrivena je skupina od četvero istaknutih pripadnika Baader Meinhofa, tad najopasnije europske terorističke skupine: Brigitte Mohnhaupt, Sieglinde Hofmann, Rolf Clemens Wagner i Peter-Jürgen Brock. Ti su teroristi, doslovno, digli njemačku policiju i tajne službe na noge. Njihov rat sa sustavom trajao je godinama: ubojstva industrijalaca, pravosudnih dužnosnika, visokih policijskih i vojnih časnika doveli su skupinu i njezine članove na vrh liste državnih neprijatelja.
Njemačka vlada vodila je tešku bitku s teroristima i nije pobjeđivala. U Zagreb je četvero članova BM-a, navodno, stiglo iz Beograda. Savezna služba sigurnosti bila je ta koja je držala pod kontrolom terorističke skupine iz inozemstva. Kakva je to bila špijunska igra u jeku Hladnoga rata, nikad se nije točno doznalo. Kao ni okolnosti njihova uhićenja, a još manje puštanja. Pouzdano se zna da je obavještajni vrh SFRJ, uz suglasnost Tita, predložio njemačkoj vladi razmjenu za koju su smatrali da je Bonn neće odbiti.
Četiri terorista Baader Meinhofa za osam hrvatskih ekstremista. Ali Nijemci su glatko odbili prijedlog Beograda. Brigitte Mohnhaupt, Sieglinde Hofmann, Rolf Clemens Wagner i Peter-Jürgen Brock u studenom 1978., nakon pola godine zadržavanja u Jugoslaviji, napustili su zemlju. Brigitte Mohnhaupt, recimo i to, tri godine poslije sudjelovala je u pokušaju ubojstva američkog generala Kroesena.
Zbog čega su Nijemci odbili glave najtraženijih terorista koje im je nudila Jugoslavija? Tumačenja su različita, ali se ističe da predajom skupine hrvatskih ekstremista nisu željeli razotkriti veze s njihovim tajnim službama. Jedan drugi dokument koji smo uspjeli pribaviti puno jasnije opisuje složene i fragmentirane odnose SR Njemačke i SFRJ nakon smrti Josipa Broza Tita.
Riječ je o zapisniku razgovora tadašnjeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (zapravo šefa vlade) Veselina Đuranovića i saveznog kancelara SR Njemačke, već spomenutog Helmuta Schmidta. Razgovori, iza dobro zatvorenih vrata Bundeskanzleramta, održani su 10. i 12. veljače 1982. u Bonnu. Nekoliko riječi o Schmitdovu sugovorniku Veselinu Đuranoviću, koji je tad bio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i formalno u funkciji premijera tadašnje SFRJ.
Đuranović (1925. - 1997.) bio je savezni kadar iz Crne Gore, sudionik NOB-a, a nakon rata visoko rangirani političar. Vrhunac karijere dosegao je 1984., kad je godinu dana obnašao dužnost šefa rotirajućeg predsjedništva SFRJ. Nije bio pretjerano eksponiran poput Stane Dolanca ili Mike Špiljka. Povukao se iz aktivne politike početkom devedesetih.
Iz dijela transkripata sa sastanka u Bonnu vidljivo je da se Đuranović i Schmidt nisu baš nabolje razumjeli. Riječi su pristojne, odmjerene, ali kao da razgovaraju dva čovjeka koji žive u dva paralelna svijeta. Politički i svjetonazorski to je zaista i bilo tako. SFRJ je taman zakoračila u drugu godinu nakon smrti Tita, gospodarska situacija je bila očajna. Država je doslovno pucala na svim razinama.
