Top News
577 prikaza

Doživotna za Perkovića i Mustača za ubojstvo iz 1983.

Josip Perković
DPA/PIXSELL
Ljudi koje je cijela politička scena u Hrvatskoj štitila od izručenja

Josip Perković i Zdravko Mustač osuđeni su nepravomoćno na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu na doživotne zatvorske kazne zbog naređivanja odnosno pripremanja ubojstva Stjepana Đurekovića 1983. Riječ je bila o hrvatskom emigrantu koji je, prije nego što je pobjegao u Njemačku, bio jedan od najviših direktora Ine. Perković i Mustač bili su optuženi da su, prvi kao čovjek koji je godinama vodio II. odjel SDS-a (za neprijateljsku emigraciju, dakle i za politička ubojstva), a drugi kao njegov nadređeni na republičkoj razini, organizirali ubojstvo Đurekovića. I to čak ne niti zbog Đurekovićevog političkog djelovanja u emigraciji, nego zato da bi se ušutkalo opasnog mogućeg svjedoka kriminala u Ini kojem je Đureković svjedočio, pa čak i bio rubno umiješan.

Još u postupku protiv Krunoslava Pratesa iz 2008. sud je utvrdio da je 1982. Špiljak junior, Vanja, bio praktično na putu na robiju jer ga se, dok se u Jugoslaviji vozilo par-nepar, istraživalo zbog uzimanja basnoslovnih provizija na isporuke nafte koje je na svoju ruku i za svoj račun naplaćivao od stranih dobavljača. Iz nekog razloga tata Špiljak, Mika, koji je tada bio samo jednu godinu od toga da postane predsjednik predsjedništva SFRJ, zaključio je da će Đureković kao Inin direktor marketinga upravo zahuktalim istražiteljima sve ispričati kako bi se izvukao uz što manju kaznu, a što bi značilo njegov trenutni izgon sa svih pozicija u političkoj i partijskoj eliti. Prema presudi Pratesu i optužnici protiv Perkovića i Mustača, pala je odluka da se Đurekovića likvidira kako se ne bi dogodilo da u zamjenu za manju ili čak i uvjetnu kaznu, ispriča sve o Vanji Špiljaku. Ubojstvo je trebalo biti izvaninstitucionalno.

Sud dalje tvrdi da je Špiljakov pokušaj da to "riješi" na teritoriju Jugoslavije propao, jer nitko nije bio lud počiniti potpuno nezakonito ubojstvo, te je stoga pala odluka da se Đurekovića zastraši da će ga kriminalna istraga potpuno uništiti, kako bi ga se natjeralo na bijeg u Njemačku, gdje mu je živio sin. S pravom se pretpostavljalo da će se tamo baviti hrvatskim nacionalističkim temama kojima je bio sklon odranije, pa će to poslužiti kao sasvim zgodan paravan za likvidaciju preko II. odjela SDS-a.

Tako je i bilo. Prema obrazloženju pravomoćne presude Vrhovnog zemaljskog suda Pratesu u Münchenu od 16. srpnja 2008., za organizaciju svega toga bio je zadužen Perković. Već osuđivani Udbin čovjek za posebne zadatke, da se ne kaže killer, Vinko Sindičić, prije nekoliko tjedana svjedočio je na sudu da je odluka pala da ubojstvo u garaži u Wolfratshausenu počine Branko Bijelić i Luka Sekula, prvi danas pokojan, drugi još živi u Švedskoj. Prates je osuđen zato što je, kako je sam priznao na sudu, ključ garaže koju je Đureković koristio kao tiskaru, predao Perkoviću. 28. srpnja 1983. ubojice su ušle u garažu i sa šest metaka izbušile Đurekovića, te mu raskolile glavu, vjerojatno sjekirom. Prije samo nekoliko dana navršilo se 33 godine od zločina.

Perković je potom brzo napredovao do samog vrha republičkog SDS-a, Mustač pak do vrha saveznog SDS-a, da bi 1991. Perković preživio, na vrijeme preskočivši na drugu stranu ideološke barijere. Navodno je sudjelovao i u sazivanju Prvog općeg sabora HDZ-a 1990., pa čak i osobno dočekao povratak Gojka Šuška na aerodromu pri povratku iz egzila. Uz sve ratne priče koje se oko njega vrte, bliskost s Franjom Tuđmanom i činjenicu da je većina ovoga bila poznata već tri desetljeća, indikativno je da je Perković ostajao neokrznut istragama i policije i DORH-a i POA-e, kao i to da su se sve garniture vlasti u Hrvatskoj, prvo HDZ-ova, i to u dva mandata, a potom i Kukuriku koalicija, opirale izručivanju Perkovića i Mustača, čak i saslušavanju preko video-linka. 

Na kraju je došlo i do krize s lex Perkovićem uoči ulaska Hrvatske u EU. Dok je Mustač bio prilično samozatajan i postupak izručenja prihvaćao uvelike prepuštajući se sudbini, Perković se otvoreno sprdao s Visokim zemaljskim sudom u Münchenu, hvaleći se svojim vezama u Hrvatskoj, nakon što je izvjesni sudac potrošio nekoliko godina uzalud ga pokušavajući dovesti na sud u svojstvu svjedoka. U jednom trenutku Njemačka je čak raspisala nagradu od 12.000 eura za Perkovića, da bi cijeli slučaj krenuo prema raspetljavanju izručenjima Perkovića i Mustača u mandatu Kukuriku koalicije.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.