Đuranović je u uvodnom govoru, prema sadržaju dokumenta, iznio snažne kritike zbog nedovoljno snažnog otpora njemačkih vlasti i institucija prema djelovanju "jugoslavenskih emigranata u Njemačkoj". Jugoslavenski je političar, premda to eksplicite ne stoji u zapisniku, uglavnom govorio o hrvatskoj ekstremnoj emigraciji čije su aktivnosti u Njemačkoj bile usmjerene protiv jugoslavenskih vlasti.
Kancelar Schmidt odgovorio je gostu kako "savezna vlada i on osobno, u kontaktu s premijerima različitih zemlja, čine sve što je u njihovoj mogućnosti da suzbiju antijugoslavenske aktivnosti emigrantskih grupacija u Saveznoj Republici Njemačkoj". Njemački premijer je spomenuo da je njegova vlada, prije dvije godine, "učinila napore za izručenjem određenog broja osoba. Vlada izražava žaljenje što su joj određeni sudovi to onemogućili".
Ovo treba dodatno objasniti. SFRJ i Njemačka, kad su se Đuranović i Schmidt susreli, već su potpisale ugovor o izručenju. Ugledni Der Spiegel napisao je da je to bio jedan od onih međunarodnih poslova u kojem je demokratska vlada (naravno, Njemačka) mogla brzo zaprljati ruke. Vratimo se povjerljivom razgovoru Đuranovića i Schmidta. Nijemac se upravo referira na slučaj izručenja Bilandžića. Objašnjava vrlo kratko zašto je izručenje zaustavljeno.
"Za takvu odluku spomenutih sudova bila je ključna bojazan da je život ovih osoba u Jugoslaviji ugrožen (SFRJ je imala smrtnu kaznu, SRNJ nije), što su te osobe potkrijepile navodima da je njihov život i u Njemačkoj bio ugrožen." Nastavio je kako Bonn ima dojam da "jugoslavenske službe na njemačkom teritoriju čine stvari koje dolaze u konflikt s našim zakonima. U posljednje vrijeme više je osoba postalo žrtvama brojnih napada na njemačkom teritoriju".
Onda je malo spustio ton: "Nijedan njemački političar ne želi na ovome mjestu iznositi bilo kakva javna sumnjičenja jer nitko ne želi opteretiti njemačko-jugoslavenske odnose". Schmidt istodobno želi motivirati Đuranovića da u "Beogradu izvrši uvid u to što jugoslavenske tajne službe rade na njemačkom teritoriju".
U njemačkom dokumentu stoji rečenica da je cilj kancelarovog prijedloga da u korijenu sasiječe eventualno narušavanje dobrih odnosa između dviju zemalja. "Mi moramo učiti iz prethodnih iskustava", kaže Schmidt. "Jugoslaveni su imali osjećaj da se naši sudovi nisu ponašali onako kako se Jugoslavija nadala, a imali smo svojedobno situaciju kad je Jugoslavija pustila na slobodu osumnjičene njemačke teroriste. Eventualno opterećenje međusobnih odnosa koje može iz toga nastati u budućnosti ne smije se potpunosti isključiti."
Jugoslavija je, zaista, zadržala pripadnike njemačke terorističke skupine RAF (Frakcija Crvene armije). Ovo je dio teksta iz Der Spigela.
"Situaciju je dodatno otežavala činjenica da su jugoslavenske institucije uhvatile četiri terorista, pripadnika RAF-a, koje je njemačko Savezno državno odvjetništvo htjelo optužiti. Da Zapadna Njemačka nije izašla ususret jugoslavenskim zahtjevima u slučaju Bilandžić, pretpostavljali su članovi vlade u Bonnu, ne bi došlo do izručenja pripadnika terorističke organizacije RAF. Za svaki slučaj, Bilandžić je odveden u ekstradicijski pritvor. Razmjena ipak nije uspjela: nije bilo dovoljno razloga za izručenja Hrvata u egzilu. Četiri tjedna kasnije Jugoslavija je pustila RAF-ove teroriste na slobodu. Oni su iz Beograda otputovali u južni Jemen. Pušten je i Bilandžić, koji je u Njemačkoj još glasnije i strastvenije agitirao protiv Titove zločinačke države".
Kancelaru Schmidtu nije bilo ugodno raspravljati o ovoj temi. Đuranoviću je rekao da s kolegama ministrima iz njemačke vlade nije unaprijed diskutirao niti pripremio točke rasprave. On to ne bi učinio, stoji u dokumentu, da Đuranović nije potegnuo to pitanje u uvodnoj riječi.
Jugoslavenska strana tvrdi da teški problemi zbog aktivnosti emigracije u Njemačkoj postoje od uspostave bilateralnih odnosa (prekinuti 1957., pa ponovo uspostavljeni 1968.), kategorično kaže da su postojale terorističke aktivnosti protiv SFRJ na njemačkom teritoriju koje su negativno utjecale na političku klimu u Jugoslaviji. Đuranović također tvrdi da ima razumijevanja za položaj njemačke vlade koja ne može učiniti sve. Jugoslavenska strana navedene počinitelje smatra teroristima koji ubijaju i postavljaju bombe.
Schmidt je malo skeptičan pa kaže da je možda tako, ali da dokazi nisu bili uvjerljivi, "...barem ne za sudove koji su morali donijeti odgovarajuću odluku prije nego što mi izvršimo izručenje". Đuranović se ne slaže. On smatra da su postojeći dokazi dovoljni. U dva slučaja bila su moguća izručenja i po odgovarajućim sudskim rješenjima. "Međutim, njemačka vlada nije donijela odluku o izručenju". Njemački šef vlade kratko je odgovorio: "To je zato jer smo znali da bi savezni sud odmah poništio tu odluku".
Posebno je značajna Đuranovićeva izjava da će se vlada SFRJ pobrinuti za to da njezine službe sigurnosti ne krše zakone neke druge zemlje. On je osobno član Vijeća za sigurnosno-politička pitanja kojemu je šef Vladimir Bakarić (Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka), koji za takve aktivnosti ne bi dao odobrenje.
Tijekom razgovora dogovoreno je da se u Bonnu sastanu njemački i jugoslavenski ministri policije, Gerhart Rudolf Baum i Franjo Herljević. Nijemci su tražili da se tad i nađu rješenja. Đuranović je dometnuo da političko rukovodstvo SFRJ nije uvijek informirano o svim aktivnostima pojedinih službi jer su se u prošlosti (do 1966.) vjerojatno događale svakakve stvari. Zato je, kaže Đuranović, Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka učvrstio kontrolu na službama.
"Jugoslavensko rukovodstvo također je svjesno opasnosti koja proizlazi iz nekotroliranog djelovanja tih službi u inozemstvu", zaključio je Đuranović na sastanku s njemačkim kancelarom Schmidtom.
