Top News
4510 prikaza

Vučić: U Srbiji s njim sve počinje i završava

Aleksandar Vučić
Srđan Ilić/PIXSELL
Što nagonski pokreće sadašnjeg predsjednika Republike Srbije koji je početkom 90-ih bio jedan od arhitekata tragedije hrvatskih Srba

Nagoni su nemi: čim puste glas od sebe, znači da su prešli vrhunac, da slabe, a to je početak kraja - piše Ivo Andrić u svojim “Znakovima pored puta”, a Andrić je u svojim djelima dublje od ijednog meni poznatog pisca zašao u najmračnije zakutke ljudske psihopatologije. A govoriti o Aleksandru Vučiću u kontekstu psihopatološkog, uzimajući u obzir njegov ratni angažman, itekako ima smisla, ako nagone u ovom slučaju zamijenimo retorikom koja ih prati. Može li, onda, ovaj Andrićev citat poslužiti kao moto aktualnog političkog trenutka srbijanskog predsjednika, vezano za njegove posljednje izjave, u kojima je Hrvatsku usporedio s nacističkom Njemačkom? Je li ovo Vučićev “vrhunac”, radikalizam doveden do krajnjih konsekvenci koji je, po Andriću, “početak kraja”? 

“Motiv je važan isto kao zločin jer mržnja ne poznaje vrijeme. Hitler je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba”, izjavio je Vučić, jedan od arhitekata nesreće i tragedije hrvatskih Srba u čije ime sad govori, čineći im time medvjeđu uslugu, a nastojeći ustvari tim opasnim pojednostavnjivanjima postići najmanje dvoje: skrenuti pozornost s rješavanja pitanja Kosova, gdje je doveden u bezizlaznu situaciju i gdje će svaki njegov sljedeći korak biti stavljen u kontekst jednog mita, onog o Vuku Brankoviću, bez obzira na to na koji ga način pokušao riješiti, osim novog rata ili bezuvjetnog povlačenja iz politike, dok je njegov drugi motiv minimizirati vlastiti udio i udio politike čiji je legitimni nasljednik, prije svega one Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića, u egzodusu hrvatskih Srba nakon Oluje.

Mostar: Svečano otvaranje Međunarodnog mostarskog sajma gospdarstva Lupao po svemu Top News Vučić inspiriran: "Kolinda je najmanje zlo u Hrvatskoj"

Bez obzira na to što je rođen u Beogradu, u slučaju Aleksandra Vučića možemo govoriti i o “prokletstvu podrijetla”. Naime, Vučić potječe iz jedne tipično “nesrpske sredine”, iz prigradskog naselja Čipuljić pored Bugojna, kroz koje sam svaki dan prije rata prolazio na putu prema poslu jer je bivši jugoslavenski gigant “Slavko Rodić”, u kojem sam tad bio zaposlen, smješten većim dijelom upravo u Čipuljiću, te je, pretpostavljam, Vučić cijeli život imao potrebu dokazivati da je veći katolik od pape. U tom smislu su i njegove priče o 24 Vučićeva pretka iz Čipuljića ubijena u Jasenovcu, da bi se pokazalo kako je zapravo tijekom Drugog svjetskog rata stradao samo jedan njegov predak, i to u kafanskoj tuči u okolici Banje Luke.
  
Shi Huangdi Qin, poznatiji kao Prvi kineski car, po legendama je dao zapaliti sve knjige u carstvu kako bi se stekao dojam da prije njega ničega nije bilo, da povijest započinje s njim. Isto to, ali na svoj način, pokušava i Aleksandar Vučić, igrajući na kartu selektivne memorije. Da je Oluja započela 1995., bez ikakve pretpovijesti, bez mučne četiri godine rata koje su joj prethodile, bez Vukovara, Škabrnje, Pakraca, Dubrovnika, onda bi posljednje Vučićeve riječi upućene Hrvatskoj itekako imale smisla. 

Ovako, “metodom nulte godine”, po kojoj je rat u Hrvatskoj započeo na dan otpočinjanja Oluje, možemo govoriti i o cinizmu Aleksandra Vučića, ponajprije prema hrvatskim Srbima. On zapravo svojom radikalnom retorikom samo nesvjesno odaje u kojoj se političkoj klopci nalazi, jer razmišljati o nekakvoj empatiji Aleksandra Vučića prema hrvatskim Srbima bilo bi apsolutno pogrešno. Nije samo Hrvatska “žrtva” Vučićeve “kratkotrajne memorije”, nešto slično se dogodilo prije nekoliko godina u Srebrenici, kad je Vučić posjetio Potočare i “preživio pokušaj atentata” te je u svim njegovim sljedećim opservacijama o Srebrenici to bilo u prvom planu, maltene kao naknadni povod genocidu koji se tamo dogodio. S druge strane, kako bi se to reklo u BiH, “ni hrvatsko maslo nije za ramazana” - aktualna hrvatska politika, s metastazama kvazipatriotskog kiča kao pokriću i dimnoj zavjesi za sve nedaće koje tište zemlju, idealan su “sugovornik” ovakvom Aleksandru Vučiću, prvom i posljednjem srpskom caru.

  • john 20:18 17.Kolovoz 2018.

    Odličan članak u kojem Mlakić pogađa u bit - riječ psihopatologija je ovdje ključna, konačno da netko kaže "car je gol". Jer, očigledno je da je "voždova" frustracija izgubljenim čežnjama o "Velikoj Srbiji" dosegla svoju kritičnu točku.

  • ruzica 19:15 14.Kolovoz 2018.

    Neka se bavi problemima u svojoj zemlji, neka ćuva, ako može integritet svoje zemlje, a Hrvatsku neka prepusti hrvatima. Ratni huškač je bio i 90-tih, i te " paranoje" se još nije oslobodio. Hoće u EU a sve ćini da ne uđe.