Life
4116 prikaza

Zbog istrage o Černobilu natjerali ga na samoubojstvo

Scena iz serije Černobil
HBO
On je bio najviši nuklearni znanstvenik SSSR-a, toliko hrabar da 1986. učini ono zbog čega ga svijet poštuje još i danas

Prvi u nizu likova petodijelne povijesne drame "Černobil" što se upravo prikazuje na HBO-u, je Valerij Legasov, čovjek koji je toliko znao i toliko mu je stalo da dvije godine poslije Černobila to više nije mogao podnijeti. Glumi ga britanski glumac Jared Harris, a razloga za ovakvo isticanje Legasova u priči oko najgore mirnodopske nuklearne tragedije ima napretek.

Taj sovjetski nuklearni fizičar bio je u trenutku eksplozije reaktora u Černobilu prvi zamjenik direktora Kurčatovljevog instituta za atomsku energiju, što ga je, uz neke druge kvalitete, činilo najrazumnijim odabirom da ga imenuju kao jednog od ključnih ljudi komisije za uklanjanje posljedica nesreće i istragu o uzrocima.

Bio je na mjestu događaja istog dana, povijest ga je upamtila kao čovjeka koji je najglasnije zagovarao otvorenost prema javnosti oko katastrofe Černobila i... počinio je samoubojstvo 27. travnja 1988., u dobi od 51 godine, samo jedan dan nakon druge obljetnice katastrofe.

Prije 13 godina Nuclear Engineering International objavio je reprint svog članka o tom čovjeku iz srpnja 1988., gdje su se navodili i citati iz lista "Pravda" iz tog doba, kao i izvaci njegovih memoara koji su iza njega skinuti s njegovih vlastitih tonskih zapisa. Povijest je zabilježila da je reaktor broj četiri u Černobilu eksplodirao 26. travnja 1986. u 1 sat 23 minute i 40 sekundi po moskovskom vremenu. Oko 10 ujutro Legasov je na institutu došao na sastanak koji bi inače bio potpuno rutinski. I tada je, iz govora nekog partijskog dužnosnika, doznao da se nešto dogodilo.

"Nekako su tamo zabrljali, dogodila se neka vrsta nesreće, ali to neće spriječiti daljnji razvoj tehnologije nuklearne energije", kazao je partijac.

Scena iz serije Černobil | Author: HBO HBO
Oko podne Legasov je doznao da je vlada osnovala stručnu komisiju čiji će zadatak biti rješavanje svega oko nesreće, te da su u komisiju postavili i njega. Pravda je 1988. objavila da je u 16 sati Legasov došao na aerodrom Vnukovo kako bi s ostalima hitno otputovao za Kijev. Tamo je doznao da je šef komisije Boris Ščerbina, velika zvjerka u SSSR-u, u to vrijeme zamjenik vijeća ministara i šef Ureda za gorivo i energiju.

Nuklearna katastrofa Herojski čin Life Odred samoubojica iz Černobila: Spasili su milijune

Stvar je bila hitna i u avionu su intenzivno razgovarali kako da zaustave požar iz kojega će tog dana i još devet narednih dana izravno u atmosferu plamenom i dimom otići tone i tone radioaktivnih čestica i proširiti se preko četvrt planeta, najviše preko Europe. Legasov je Ščerbinu u avionu objasnio da zbog različitog dizajna reaktora u Černobilu, oni neće moći riješiti tu katastrofu na isti onakav način kako je Amerikancima ipak uspjelo u slučaju nuklearke "Otok tri milje" 1979.

Sletjeli su u Kijevu, odjurili odmah za gradić radnika Pripjat i tamo doznali što se točno dogodilo, koliko se tada znalo. A znalo se da su reaktor raznijele dvije eksplozije, jedna za drugom, da je reaktor razoren, da je ozračeno nekoliko stotina ljudi, smještenih u bolnicu, da su dva radnika nestala, da nemaju plan kako zaustaviti katastrofu... Legasov se poslije prisjećao da je već s udaljenosti od manje od 10 kilometara na obzoru vidio tamnocrveni sjaj.

Prisjećao se i toga da su tog jutra vlasti hitno evakuirale 300.000 stanovnika okolnih mjesta i gradova, ali da su neki obavijest o evakuaciji primili prije, a neki drugi bitno kasnije. Zato se dogodilo da je krater na mjestu reaktora već satima bljuvao radioaktivni dim stotine metara u visinu, a u nekim mjestima živjelo se kao i svake druge nedjelje. Djeca su se igrala po ulicama, majke su gurale kolica s bebama, sve to u području koje će zbog radijacije nenaseljivo za ljude biti narednih 20.000 godina.

Sam reaktor zbog užasnih razina radijacije nisu mogli razgledati s tla, nego iz helikoptera, dok su se na tlu vatrogasci, iako nisu znali niti što je najbolje da čine, kako da se s time obračunaju, ali ipak junački tukli s požarom, savršeno svjesni da je lako moguće da vrlo brzo nitko od njih više neće biti živ.

Isprva nije bilo dovoljno dozimetara za radijaciju, on je bio taj koji je objasnio da se to može i mora gasiti samo nasipanjem tona i tona pijeska s glinom, i to s visine od najmanje 200 metara, točno je predvidio da će gašenje zapaljenog grafita trajati 10 dana. Na svoje snimke Legasov je izdiktirao što sve nije bilo u redu, a čime se Černobil mogao izbjeći.

Naveo je da je sovjetska oprema u "nekim konceptualnim elementima" bila bolja nego ona na Zapadu, bilo je jasno da postoje ozbiljni problemi u sustavima kontrole i dijagnostike. Rekao je da je problem SSSR-a bilo i to što, za razliku od Zapada, tamo uopće nije bilo agencije koja bi nuklearni problem sagledavala i rješavala u cjelini. Rekao je da je bilo stručnjaka koji su godinama upozoravali da se broj nuklearnih elektrana povećava, a da broj stručnog osoblja u njima – opada.

Bilo je jasno da su upravitelji nuklearke u Černobilu bili nedovoljno istrenirani, da radnici također nisu najbolje znali kako postupati, što je sve pridonijelo nesreći. Rekao je i to da SSSR tada jest imao i odlične nuklearne inženjere, ali da se kod njih nije njegova "kritički stav" prema tehnologiji. A to je bilo bitno zbog sljedećeg.

Reaktor "Bolsho Moshchnosty Kanalny" struka je smatrala ne baš posebno dobrim izborom što se tiče isplativosti, ali relativnom sigurnim. Međutim, kada je Legasov krenuo proučavati nakon što su uspjeli ugasiti razoreni reaktor, ostao je šokiran količinama grafita, cirkon i vode koje je zatekao u sustavu ona tri reaktora koja su odoljela.

A tek kad je proučio sigurnosne protokole i shvatio da je sve ovisilo o procjeni operatera u kontrolnoj sobi, da nije postojao automatski mehanizam koji bi se sam aktivirao pri nekim kritičnim pokazateljima... Govorio je poslije s ganućem o tolikim ljudima koji su požrtvovno gasili požar, čistili područje od radijacije, svjesni da će ih to vjerojatno koštati života. Ali je isto tako bio svjestan da je zakazao sustav.

Napušteni grad Pripjat kod Černobila | Author: REUTERS REUTERS

U kolovozu 1986. njega su vlasti SSSR-a poslale u Beč na konferenciju IAEA kako bi podnio sovjetski izvještaj o uzrocima katastrofe. Pet sati Legasov je opisivao da je glavni uzrok ljudski faktor u kombinaciji s greškama u dizajnu reaktora, a da su sporedni uzroci nemar i nepripremljenost graditelja i stručnjaka NE Černobil. I nakon što je bio gotov, kolege iz svijeta koji su ga slušali dugo su mu pljeskali.

I zbog toga što je to bio do tada nečuveno iskren službeni izvještaj iz SSSR-a i zato što su znali da je taj čovjek u Černobilu bio od prvog do posljednjeg trenutka borbe za zaustavljanje katastrofe. A nije morao. Bio je ovlašten rotirati se s drugima kako ne bi bio ozračen iznad određenih razina radijacije.

"Danas živimo u tako složenom svijetu da smo okruženi mnogim tehnološki složenim, potencijalno opasnim sustavima, kako nuklearnima tako i nenuklearnima. Bez tih sustava mi ne možemo napredovati, ali oni su i dalje opasni", pričao je tada u intervjuu za NBC.

Scena iz serije Černobil | Author: HBO HBO
Tada je snažno pozvao i na ulaganja i truda i sredstava u velika poboljšanja sigurnosti nuklearnih, kemijskih i bioloških postrojenja. Dvije godine poslije bio je mrtav, pronađen je obješen u svom stanu, a na stolu pored njega stajao je njegov osobni pištolj. Iza sebe nije ostavio nikakvu poruku kojom bi poručio svijetu da je očajan zbog gubitka vjere u sovjetsku vladu, iako je bilo jasno da je smatrao da ima dokaze o tome da Kremlj doista nastoji zataškati njegove integralne zaključne izvještaje o nesreći.

Černobil Nuklearna katastrofa Znanost Mutirani vukovi Černobila šire svoje gene po svijetu

Što je tog vrhunskog stručnjaka, člana sovjetske akademije i požrtvovnog čovjeka natjeralo na samoubojstvo, može se iščitati iz izjava njegovog prijatelja Vladimira Gubareva za "Pravdu" iz listopada 1988. rekao je da su ga kolege na institutu ismijavali, bez obzira što su ga istodobno slavili struka i javnost diljem svijeta. Predmet ismijavanja je bilo upravo to što se toliko izlagao u saniranju Černobila. Slijedila su nova poniženja:

"Imao sam im potrebu govoriti da Legasov nikada nije napuštao Černobil, a kako to da tebe nisam tamo vidio...", priča je Gubarev.

Novi udarac bilo je to što je ispalo da on jedini, od cijelog tima za spašavanje Černobila od katastrofe, nije nagrađen titulom "junaka socijalističkog rada", što je bila državna počast najvišeg reda. Konačno, na sljedećem biranju članova znanstvenog i tehničkog vijeća instituta u kojem je donedavno bio prvi zamjenik direktora, kolege su izglasali sa 129 prema 100 da ga isključe odatle. Logično je za pretpostaviti da je to bila posljedica njegovog prijedloga nakon Černobila da Sovjetska akademija znanosti preispita nuklearnu znanost.

"Ne damo da nas kontrolira nekakav klinac", navodno je tako reagirao jedan od akademičara na taj prijedlog.

Je li bila riječ o tolikim udarcima u tako kratkom roku da ih nije mogao podnijeti, je li bio izložen šikaniranju dijela kolega znanstvenika jer je otvoreno, kritički, znanstveno časno progovorio o slabim točkama dobrim dijelom njihovog rada i njihovog sustava... Nije isključeno niti to da je doista bio razočaran u SSSR kao takav, istodobno savršeno svjestan opasnosti i odgovornosti koje sa sobom donosi nuklearna energija. No, za taj dio ne postoje direktni dokazi poput izjava njegovog prijatelja Gubareva.

Što se Černobila tiče, od tri preostala reaktora je ugašen 1991. godine, drugi 1996., a treći 2000. Ono što s Legasovim nije umrlo niz je njegovih zaključaka: da je nesreća bila "apoteoza svega pogrešnog i lošeg u vođenju nacionalne ekonomije tijekom desetljeća", da konstruktori nisu dovoljno brzo mijenjali sigurnosne sustave na reaktoru iako su ih već uočili, da regulatorna tijela nisu bila prisutna u trenutku izvođenja eksperimentalnog postupka itd.

Povijesnu nepravdu ispravio je, koliko je mogao, predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin 20. rujna 1996., posmrtno ga odlikovavši kao "Heroja Ruske Federacije" zbog iskazane "hrabrosti i junaštva" tijekom svoje istrage nesreće.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.