Bilo je otprilike vrijeme ručka, u petak 30. ožujka 1979., kad se u gradiću Harrisburg na jugoistoku Pennsylvanije, SAD, oglasila uzbuna za evakuaciju. 70.000 stanovnika nije imalo pojma da se već dva dana prije toga odigravala drama u obližnjoj nuklearnoj elektrani "Three Mile Island" ("Otok tri milje"). Što se događa doznali su tek kad se nad gradom nadvio radioaktivni oblak.
A dogodilo se "nezamislivo", djelomično se rastalila jezgra u jednom od reaktora i ta nesreća bila je okidač za pokretanje do tada jedva prisutnog globalnog antinuklearnog pokreta koji je tražio odustajanje od proizvodnje električne energije u nuklearnim elektranama. Nuklearnu energiju u mirnodopske svrhe čovječanstvo od tog dana velikom većinom doživljava kao prijetnju. Tog je dana nuklearna era čovječanstva i njegove globalne civilizacije izgubila svoju "nevinost", a iz grada i okolice pobjeglo je 140.000 ljudi.
Harrisburg je i ranije gubio stanovništvo zbog odlaska industrije iz grada nakon 2. svjetskog rata. Ali je najveći pad zabilježen 1980., godinu nakon kvara u nuklearnoj elektrani i grad danas ima četvrtinu stanovništva manje nego 1970.
Havarija u "Otoku tri milje" dogodila se čak sedam godina prije eksplozije reaktora u NE Černobilj u tadašnjem SSSR-u, odnosno Ukrajini, zbog čega je ozračena bila praktično cijela Europa.
U 4 ujutro 28. ožujka 1979. glavna pumpa za vodu u nuklearki "Three Mile Island" koja je hladila sekundardni prsten elektrane, isključila se zbog mehaničkog začepljenja na jednom mjestu i generator pare prestao je hladiti vodu primarnog prstena. To još nije bilo ništa posebno alarmantno jer su se takve stvari događale i, po običaju, odmah su se aktivirali sekundarni sustavi. Ali, ubrzo su se zaustavile i sekundarne pumpe, pa su se aktivirale pomoćne. I tada je nastao problem.
Ispalo je da su bili zatvoreni ventili za upumpavanje vode, i to zbog rutinskog održavanja. To je bilo ono što se nije smjelo dogoditi. Istodobno su ostali otvoreni zaglavljeni ventili za otpuštanje pritiska. A inženjeri nisu imali pojma, jer je njima kontrolna ploča pokazivala da su ti ventili zatvoreni, odnosno, oni su mislili da im ona prokleta lampica to pokazuje, a ona je samo pokazivala da dotični ventili imaju urednu opskrbu električnom energijom.
Tako je iscurila voda za hlađenje, sustav je stao curiti, pa su iscurili radioaktivni plinovi i radioaktivni jod... sve to na obali rijeke Susquehanna, samo 10 kilometara jugoistočno od Harrisburga. Desetljećima poslije ove nesreće protunuklearni aktivisti i dio političke scene upozoravali su na posljedice radijacije na zdravlje ljudi i po okoliš
Međutim, nadležne vlasti epidemiološkim studijama godinama poslije nisu utvrdili nego tek statistički neznatnu povećanu učestalost oboljenja od karcinom, te se službeno nije utvrdila nikakva uzročno posljedična povezanost oboljenja i smrti ljudi s taljenjem jezgre u nuklearki u njihovom susjedstvu 1979. Dekontaminaciju su nadležne službe započele već krajem ljeta 1979., što je službeno dovršeno tek 1993. Trošak operacije na kraju je iznosio oko jednu milijardu dolara.
Svih tih godina nuklearna elektrana nastavila je s proizvodnjom električne energije i usprkos nebrojenim zahtjevima da ju se ugasi, vlasnici su planirali u pogonu je držati sve do 2034. godine. Nuklearki čija je havarija dovela do svjetskog protunuklearnog pokreta, na kraju nije presudilo to što bi predstavljala opasnost po okoliš i zdravlje ljudi nego – to što je prestala donositi profit.
Isti problem prijeti gašenjem još mnogih drugih nuklearnih elektrana diljem SAD-a, a sve zato što su postale nekonkurentne sve jeftinijoj nafti u dobu u kojem se smišljaju sve maštovitiji načini za što brže i temeljitije iscrpiti i posljednje kapi nafte iz bušotina. Exelon Corporation, tvrtka koja je godinama vodila proizvodnju električne energije na mjestu najteže nuklearne nesreće u SAD-u svih vremena, prije točno dvije godine najavila je da će ovu nuklearku zatvoriti najkasnije do rujna ove godine i otpustiti 675 radnika.
Vijest je tada nosila i tragikomični štih. Riječ je nuklearki koja nakon havarije iz 1979. više nikada nije pustila u rad onaj reaktor u kojemu se djelomično rastalila jezgra, nego je rad nastavila sa samo jednim reaktorom. I čak za takvu nuklearnu elektranu, Exelon je od vlade Pennsylvanije, države u SAD-u čije se poslovne i političke elite diče skoro rekordno slobodnim tržištem, a neki navijaju i za "potpunu samoregulaciju", tražio državne potpore.
Exelon je optuživao vlasti Pennsylvanije da nisu poduzeli potrebne mjere za podršku nuklearnoj industriji, za razliku od drugih država, poput New Yorka ili Illinoisa. Uprava Exelona itekako je znala o čemu govori, jer je u njenom vlasništvu čak 23 nuklearna reaktora diljem SAD-a.
Exelon je optuživao Pennsylvaniju da nije uključila nuklearnu energiju u svoj plan podrške alternativnim izvorima energije, te je pokušavao dokazati da će gašenje posljednjeg aktivnog reaktora u nuklearnoj elektrani "Otok tri milje" dovesti u toj američkoj državi do zagađenja zraka, da će oslabiti električnu mrežu, povećati cijenu energije za potrošače i ukinuti milijune dobro plaćenih radnih mjesta.
Iskustvo Njemačke pokazalo je, međutim, da postepeno isključivanje nuklearnih elektrana uopće nije dovelo do procvata termoelektrana na ugljen, koje su najgori zagađivački izvor energije s CO2, da je ta zemlja uspješno počela isključivati čak i elektrane na ugljen, a što se tiče radnih mjesta, da je s razvojem novih tehnologija povezanih s pravim obnovljivim izvorima energije, procvjetao niz sasvim novih industrija.
O tome svjedoči izvještaj Međunarodne agencije za obnovljivu energiju (IRENA) za 2019. godinu. Pokazalo se da je svijet tijekom 2018. godine svojim energetskim kapacitetima dodao 171 GW, te da je krajem prošle godine svijet imao instaliranih 2351 GW obnovljivih izvora energije. Od toga još uvijek polovica otpada na hidroelektrane, ali je zato vrlo zanimljivo vidjeti da od dodatnih 171 GW iz prošle godine, čak 84 posto otpada na solarne i vjetroelektrane.
Danas je u obnovljivim izvorima svjetski prvak Kina, koja istodobno, istina, još uvijek ima ogromne pogone na ugljen. 2017. Express je pisao da ova zemlja do 2020. namjerava investirati u čiste oblike energije 343 milijarde dolara, čime namjerava postići nekoliko ciljeva. Na taj način računa da će dobiti 13 milijuna novih radnih mjesta, što je čak i za Kinu, najveću svjetsku ekonomiju, ogromna brojka.
Sljedeća namjera Pekinga je da na ovaj način otpiše čak 15 posto svojih termoelektrana na ugljen, što bi bilo vrlo bitno za svjetsku emisiju CO2 jer je Kina najveći zagađivač atmosfere tim stakleničkim plinom. Konačno, kineske vlasti su tada objavile petogodišnji plan kojim samo u solarne elektrane namjeravaju uložiti čak 138 milijardi eura. Posljednjih godina slično se događa i u SAD-u, posebno u Kaliforniji, čije su političke i poslovne elite čak i iz republikanskih krugova, poput Arnolda Schwarzeneggera, otvoreno zaratile s Donaldom Trumpom i protiv njegove energetske politike okrenute izrazito fosilnim gorivima.
