Life
8135 prikaza

Djeca Černobila: Rođeni na dan najveće nuklearne katastrofe

Černobil
Youtube
Postoje određene teorije da su mnogi znali da će reaktor eksplodirati, ali nitko ništa nije smio reći

26. travnja 1986. godine dogodila se najgora nuklearna nesreća na svijetu - černobilska eksplozija. Iako je cijeli slučaj prvotno pokušao biti zataškan, svijet je brzo otkrio o kolikoj je katastrofi riječ. U samoj eksploziji poginulo je dvoje ljudi, dok ih je 29 umrlo tijekom sljedećih nekoliko dana u bolnici. 

UN-ova međunarodna Agencija za istraživanje karcinoma procjenjuje da će do 2065. godine 40.000 osoba umrijeti od karcinoma koji su na neki način povezani s černobilskom nesrećom. Doduše, velik broj znanstvenika smatra da je riječ o puno većem broju, piše Euronews.

Olga Zakrevska

Profesionalna fotografkinja koja danas posjeduje svoj studio u Kijevu, rođena je 11. travnja 1986. godine u Pripjatu, gradu nedaleko Černobila u kojem je živjela većina zaposlenih u nuklearnoj elektrani.

"Živjela sam u Pripjatu prvih 15 dana svojeg života. Otišli smo 26. travnja i proveli smo godinu dana s prijateljima i obitelji u Kijevu. Nakon toga smo dobili stan, na kojem smo bili jako zahvalni. Moj otac je nastavio putovati u Černobil i raditi tamo.

Černobil je oduvijek bio dio moje obiteljske priče. Naši susjedi su radili tamo i bio je to dio naše svakodnevice, te veze s državom. Zbog njega smo morali na redovite preglede, te smo morali skupljati dokumente za posebnu pomoć.

U fazi sam da pokušavam otkriti što je Černobil značio meni. Kad sam napunila 25 godina, odjednom sam shvatila da živim u sjeni ovog fenomena. Zato sad tražim druge obitelji iz Černobila, zovem ih u studio, fotografiram ih i pričamo. Mnogi od mojih vršnjaka danas imaju obitelj i djecu. Brinemo za svoje zdravlje, naravno. Neke stvari možemo predvidjeti, ali mnoge ne.

Olga Zakrevska | Author: Facebook Facebook

Imam osjećaj da mnogi ljudi, uključujući one rođene u Pripjatu, i dalje nisu spremni razmišljati i analizirati što je Černobil značio za njih. Mnogi bi radije sve zaboravili, a ja smatram da je bolje da pokušamo razumjeti. 

Vrijeme pomaže, ali ne liječi sve rane. Iako vjerujem da vas neke rane mogu osnažiti. Jednog dana su moji roditelji morali otići, znajući da se nikad neće vratiti. Nakon toga smo se morali nositi s predrasudama: kad smo se selili, neki roditelji nisu dopuštali svojoj djeci da se igraju s mojim bratom i samnom, tvrdeći da smo radioaktivni i zarazni.

Već neko vrijeme fotografiram obitelji iz Černobila i jednog dana bih voljela ovu kolekciju pretvoriti u pravi projekt. No osobno mi je puno važnije da nađem prijatelje i kolege mojih roditelja, onih koji su 1986. radili u Černobilu, i da obnovim stare veze."

Olexiy Starynets

Rođen na dan eksplozije, u malom gradiću nekoliko kilometera od Kijeva, Olexiy je danas sportski novinar koji živi u Kijevu, a navikao je da ga za rođendan zovu 'černobilskom bebom'.

"Mama mi je pričala da su na dan kad sam rođen u bolnici zatvorili sve prozore i da su češće prali podove. Eksplozija se dogodila rano ujutro, a ja sam rođen oko 18 sati. 

Olexiy Starynets | Author: Twitter/ Die Welt Twitter/ Die Welt

Kad sam bio mali, nekoliko puta smo selili i u svakoj novoj školi sam morao proći detaljan pregled. A svaki put sam bio najzdraviji! Naravno, moji roditelji nikad nisu prestali brinuti o učincima Černobila, budući da smo živjeli 250 km udaljeno od mjesta nesreće. 

Ali ja se ne smatram djetetom Černobila. To nije utjecalo na moje zdravlje i osjećam se potpuno normalno. Inače imam vrlo pozitivno mišljenje o nuklearnoj energiji. Ako se s njom postupa na ispravan način, ona je sigurna. Koliko znam, nesreću je skrivio čovjek. 

Naravno da je Černobil dio naše povijesti, ali ne razmišljam previše o njemu. Prijatelji mi doduše uvijek pamte rođendan."

Jurij Višnevski

Ovaj novinar koji živi u Kijevu, rođen je 1. travnja 1986. godine, a otac mu je nekoliko mjeseci nakon nesreće radio u Zabranjenoj zoni.

"Nakon nesreće, moja mama je otišla kod bake u Moldaviju, a tata bi dolazio kad bi mogao. Spominjali smo povremeno Černobil, no na sreću on nije puno utjecao na moju obitelj. Svi smo prilično zdravi, iako je okoliš u Ukrajini jako zagađen. 

Černobil je velik dio naše povijesti. Ukrajina je postala poznata u Europi na najgori mogući način, to ne možemo zaboraviti, iako postoji još mnogi razloga zbog kojih sam ponosan što sam Ukrajinac.

Ne smatram se djetetom Černobila. Na sreću, taj događaj nije utjecao na moje zdravlje, ali kroz posao vidim bolesnu djecu ili one čiji su roditelji oboljeli i to je jako tužno.

Nikad nisam bio u Zabranjenoj zoni, ali mnogo mojih prijatelja jest. Danas se tamo može otići u obilazak, što znači da je zabranjeni dio izrazito ograničen."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.