Ofra Mazor, danas 62-godišnjakinja, tražila je bezuspješno stariju sestru Vardu više od 30 godina. A onda je predala uzorak DNK izraelskoj tvrtki za rodoslovlje 'MyHeritage' i čekala. Na samrti njezina joj je majka Yochevet ispričala priču. Rodila je još jednu djevojčicu 1950. godine. Stigla ju je samo jednom dojiti, a onda su joj medicinske sestre priopćile tužnu vijest. Njezina beba je umrla. Majčinski instinkt govorio joj je da to nije istina. Rekla je to suprugu i molila ga da pronađe dijete. No, njihova djevojčica nikad im se nije vratila. Stoga je Ofra pokušala saznati što se dogodilo s njezinom starijom sestrom.
Čekala je odgovor i on je konačno stigao nekoliko mjeseci kasnije. Iz tvrtke 'MyHeritage' javili su joj da su pronašli osobu čiji DNK odgovara njezinom i u siječnju 2019. godine sestre su se prvi put zagrlile, piše New York Times.
Vardu Fuchs usvojio je njemačko-židovski par u Izraelu.Već u vrlo ranoj dobi rekli su joj da su ju usvojili. Sestre su dio zajednice Izraelaca jemenskog podrijetla koji već desetljećima traže odgovore na pitanja gdje su njihovi izgubljeni rođaci.
Poznata je kao 'Afera jemenske djece' jer postoji više od 1000 službenih prijava o nestanku beba i male djece, a prema nekim dokumentima, čak ih je 4.500. Njihove obitelji vjeruju da su ih izraelske vlasti otele 50-ih godina 20. stoljeća, te da su ilegalno bile davane obiteljima Aškenaza bez djece. Djeca koja su nestala uglavnom su dolazila iz židovskih obitelji porijeklom iz Jemena i drugih bliskoistočnih zemalja, tzv. Mizrahi zajednica. Naime izraz Mizrahi je zajednički naziv židova porijeklom iz Srednjeg i Bliskog istoka, dok su Aškenazi porijeklom iz zemalja sjeverne i istočne Europe.
Dok izraelska vlada nastoji biti transparentnija u vezi s ovim nestancima, do danas ona poriče da je bilo sustavnih otmica.
"Bila sam sigurna da sam jemensko dijete", rekla je 68-godišnja Varda Fuchs."Osjećala sam to." Njezina sestra Ofra Mazor kaže da je pronalaženje sestre poput zatvaranja kruga.
"Obje smo odrastale znajući da nešto nedostaje", kaže ona.
Nakon osnivanja Izraela 1948. godine, novi imigranti u novoj državi smješteni su u tranzitne logore, u teškim uvjetima, koji su bili zapravo gradovi od šatora i kojima je upravljala država zbog nestašice stambenog prostora. Stotine svjedočanstava obitelji koji su živjele u takvim uvjetima, bile su stravično slične: ženama koje su rodile u preopunim bolnicama ili bi odnijele svoje dojenčadi liječnicima na pregled, bilo bi rečeno da su njihova djeca iznenada umrla.
Svjedočenje nekih obitelji govore da im je čak bilo naređivano da djecu moraju voditi u jaslice, a kad bi popodne dolazili po njih, bilo bi im rečeno da su djeca završila u bolnici i da ih više nikad neće vidjeti.
Obiteljima nikad nisu pokazali ni tijelo, ni grob. Mnogi nikad nisu ni primili smrtni list. Ova afera počela se otkrivati 1994. godine, kad se rabin Uzi Meshulam i njegova naoružana sekta sljedbenika zabarikadirala na 45 dana u jednom prostoru u gradu Yehudu, zahtijevajući službenu vladinu istragu oko nestanka jemenskih beba. Jedan od učenika rabina Meshulama ubijen je u pucnjavi s policijom, a rabin i njegovi drugi sljedbenici poslani su u zatvor. U to su vrijeme gotovo svi Izraelci odbacili rabina Meshulama i njegove optužbe kao suludu teoriju zavjere religijskog radikala.
Cilj rabina Meshulama bio je djelomično postignut jer je sljedeće godine osnovana Komisija Cohen-Kedmi kako bi ispitala više od 1.000 slučajeva nestale djece. To je bila treća formalna istražna komisija koju je izraelska vlada stvorila od šezdesetih godina. Povjerenstvo je 2001. zaključilo da nema osnova za tvrdnju da je država otela bebe. Nalazi su pokazali da je većina djece koja su prijavljena kao mrtva, doista i umrlo, ali je oko 50-oro njih doista nestalo. Sve tri komisije imale su slične zaključke. Ali obitelji i pravni stručnjaci nisu vjerovali zaključcima Komisije.
Naama Katiee, 42, sjeća se kako je čula za rabina Meshulama još kao tinejdžerica. Upitala je oca o tom slučaju jer je htjela čuti što se zapravo dogodilo, no on joj je rekao da o tome ne želi razgovarati. Upoznala je Shlomija Hatuka preko Facebooka u aktivističkoj grupi Mizrahi i zajedno su osnovali AMRAM, neprofitnu organizaciju koja je katalogizirala preko 800 svjedočanstava obitelji na svojoj internetskoj stranici.
Katiee i gospodin Hatuka dio su pokreta među mlađom generacijom Izraelaca jemenskog podrijetla - i aktivistima iz šire zajednice Mizrahi - koji stvaraju pritisak u javnosti kako bi dobili objašnjenja za djecu koja su nestala i traže priznanje da je ipak bila riječ o sustavnim otmicama.
"Doista su mislili da moraju odgojiti novu generaciju, koja bi se odvojila od stare 'primitivne' zajednice", govori Katiee o prvim danima u državi Izrael. U godinama koje su uslijedile nakon osnivanja Izraela, u zemlju su došli Židovi iz više od 80 različitih zemalja svijeta i iz nekoliko etničkih skupina, a dio nacionalnog projekta bio je stvaranje zajedničkog novog izraelskog identiteta. Kad su stigli Jemenci i drugi Mizrahi, oni su bili siromašniji, religiozniji i manje formalno obrazovani od aškenaškog establišmenta u novoj državi. Stoga su ih gledali s visine i željeli su da se što prije prilagode ideji modernog Izraela.
Gospođa Katiee također ističe da su se slični incidenti u to vrijeme, događali i u drugim dijelovima svijeta. U Australiji djecu Aboridžina i stanovnika otočja Torresovog tjesnaca Vlada je prisilno izuzimala iz obitelji. Od 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća ova praksa provodila se i u Kanadi bio je praksa i u Kanadi koja je dovela do oduzimanja djece domorodaca, te ih smještali u obitelji useljenika ili ih slali obiteljima u Sjedinjene Američke Države.
"To je bio način podizanja nove generacije - razdvajanjem i prekidanjem veza s obiteljima", rekla je gospođa Katiee. Godinama se ipak u Izraelu govorilo da griješe kad optužuju izraelsku vladu za ovaj čin. Hatuka je rekao da se mnoge majke, koje su došle na razgovor u AMRAM, a među njima je bila i njegova baka koja je također izgubila dijete, često nisu slagale oko toga koga smatraju glavnim krivcem. "One vole ovu zemlju", rekao je.
"Moja baka je znala da nešto nije u redu, ali u isto vrijeme nije mogla vjerovati da će joj netko tko je Židov to učiniti."
Neke Izraelci pak nisu se složili sa svojim roditeljima koji su visoku smrtnost male djece i novorođenčadi pripisali teškim uvjetima života u logorima. Također smatraju da je kriva loša i neorganizirana birokracija, te loše vođenje evidencija o rođenoj djeci, pa je i to moglo uzrokovati nesporazume.
No, problem je što se sad preko DNK testova pronalaze osobe, a svjedoče i medicinske sestre koje su tad radile u bolnicama i priznaju da je bilo oduzimanja novorođenčadi. Sve to natjeralo je vladu da počne davati odgovore. Premijer Benjamin Netanyahu 2016. godine implicitno je priznao nedostatke triju prethodnih vladinih komisija, pa je imenovao člana svog kabineta, Tzachija Hanegbija, da ponovno ispita dokaze. Hanegbi je za izraelsku televiziju rekao:
"Odveli su djecu. Ne znamo kamo. Stotine djece je oduzeto bez pristanka roditelja" i to je bilo prvi put da je tako nešto priznao jedan državni dužnosnik. U prosincu iste godine, više 200,000 klasificiranih dokumenata iz državne arhive dano je javnosti na uvid a sadrže podatke o djeci i bolničku dokumentaciju, te posmrtne listove.
Prošle je godine izraelski parlament usvojio zakon kojim će se obiteljima omogućiti da zatraže ekshumacije, a zakon je odobrio i Knesset, što bi omogućilo obiteljima da zatraže pristup dokumentaciji o posvojenjima. Prije toga, samo su usvojena djeca mogla pristupiti dokumentima kad bi navršili 18 godina. No, spor proces i razlike u dokumentima pogoršale su već duboko nepovjerenje između države i obitelji.
Margalit Ronen, danas 92- godišnjakinja, bila je jedna od mnogih koji su podnijeli žalbu Komisiji Cohen-Kedmi. Godine 1949. Ronen je stigla u Izrael iz Irana u 8. mjesecu trudnoće i nosila je blizanke. Nakon što je rodila, bolnica ju je pustila savjetujući joj da se odori u tranzitnom kampu nekoliko dana prije no što djevojčice odvede kući. Kad je javila u bolnicu da dolazi po djecu, rekli su joj da je jedno dijete umrlo ujutro, a drugo popodne. "Više nemate zašto dolaziti", glasio je odgovor.
Gil Grunbaum, 62 godišnjak postao je svjestan da je usvojeno dijete kad mu je bilo 38. Čuo je od obiteljskog prijatelja koji je to rekao svojoj supruzi. Grunbaum je pronašao svoju biološku majku koja je bila imigrantica iz Tunisa, a njoj je rečeno da joj je sin umro tijekom poroda dok je bila sedirana. Grunbaumovi roditelji preživjeli su holokaust u Poljskoj. Nije im želio priuštiti dodatne šokove, pa je to otkriće zadržao za sebe.
Kad je Hagit, kći Leah Aharoni, napunila 17 godina, vojska je poslala dva seta dokumenata za regrutaciju. Jedan za Hagit, a drugi za njezinu sestru blizanku Hannah, za koju je rečeno da je umrla odmah nakon rođenja. Zbog toga je gđa Aharoni posumnjala da je njezina kći još uvijek živa.
Počela je tražiti dokumente i pronašla je dokument u kojem se navodi da su dvije bebe prebačene u Tel Aviv, nakon što je Hannah umrla. Osim toga, pronašla je i drugu potvrdu o smrti, koja je datirana tri godine nakon što joj je rečeno da joj je kći umrla. Aharoni je rekla da je otišla konzultirati oca, poštovanog rabina u zajednici, koji je odbacio njezine sumnje.
"Ne smiješ tako razmišljati o Izraelu. Ne bi ti uzeli kćer", odgovorio joj je.
Yigal Yosef, bivši gradonačelnik Rosh Haayina, u kojem živi velika zajednica Židova iz Jemena, sjeća se da je medicinska sestra posjetila njegovu obitelj dok je bio mali. Rekli su mu da se njegova 6-mjesečna sestra Esther prehladila i da su ju odveli u bolnicu. Nekoliko dana kasnije obitelji je rečeno da je umrla i da je već pokopana. Sjeća se i da je bio s majkom u bolnici Rambam u Haifi dok je vrištala:"Donesite mi kćer!" Silom su ih ispratili do izlaznih vrata i nikad joj nisu pokazali mrtvu djevojčicu.
Mnogo godina kasnije Yosef je bio u vladinoj komisiji poznatoj kao Shalgijeva komisija, kao predstavnik obitelji. Komisija je zaključila da je većina djece umrla.
"Nije bilo nikakvog značajnog dokaza", rekao je. Također je smatrao da je izvješće pogrešno i da ga nije potpisao, ali to im nije bilo ni važno, rekao je.
"To je ponižavajuće za našu generaciju jer se tako loše odnose prema našim roditeljima", kaže Yosef. Mnogi se još uvijek bore s prihvaćanjem da se tako nešto može dogoditi.
“Židovi to čine drugim Židovima? Ne znam” kaže Yehudit Yosef, kojem je danas 91 godina. Njegova supruga odvela je 1949. sina Rafaela u bolnicu zbog povišene temperature. Nekoliko dana kasnije medicinska sestra javila im je da je dijete umrlo. Pedeset godina kasnije Yosef je dobio potvrdu o smrti sina.
"Jedino što su mi rekli bilo je:'Žao nam je što toliko kasnimo.' Ostavili su nam otvorenu ranu na srcu za cijeli život."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ovo je stara vijest, samo prevedeno sa Engleskog. Internet je pun ovih clanaka. Sto bi bilo vrijedno napraviti je istraziti sto je bilo sa pokradenim bebama u Hrvatskoj, Srbiji, BiH! Smije li itko zagrepsti u ovu temu ili ce i ... prikaži još!e i dalje biti tajna? (Nesto su poceli u Srbiji, sretno im bilo!)Mojoj je majci na isti takav nacin 'nestala' beba... a nitko o tome ni da bi zucnuo! Mozda je vrijeme da se jos tih stravicnih tajni razotkrije... dok jos ima zivih koji zele znati i sresti svoje bliznje!!!