Bio je ledeni dana u okupiranoj Poljskoj i Shmuel Beller je znao da je to i njegov posljednji. Kako su Rusi napredovali prema Auschwitzu, Belleru i ostalim zatvorenicima njihovi su čuvari rekli da moraju napustiti kamp smrti. Odjurio je u jedno skladište i ukrao naramak odjeće koja je pripadala nekim od ukupno 6.000 Židova koje su svakodnevno gušili plinom. Konačno, pronašao je ono što je tražio - par kožnatih cipela.
Beller je bio jedan od 60.000 zatvorenika koje su natjerali na ono što se zvalo marš smrti iz Auschwitza. Bio je to jedan od posljednjih pokušaja nacista da izbjegnu dolazak savezničkih snaga u siječnju 1945. Kad su se ruske i američke snage približile, Nijemci su pokušali rasformirati kamp i prikriti svoje zločine. Ali ništa nije moglo prikriti mračnu istinu o mjestu na kojem je ubijeno 1,1 milijun ljudi, piše History.
Tijekom tjedana koji su uslijedili, većina preostalih logoraša u Auschwitzu, najvećem nacističkom logoru od ukupno 400.000 objekata u kojima su zatvarali ljude, marširali su prema drugim kampovima - od kojih su neki bili bliže, a neki udaljeni i više od dvjestotinjak kilometara. Cijelim putem Beller je gledao njemačke stražare kako ubijaju zatvorenike koji su pokušavali pobjeći. Ali ubijali su i onemoćale koji više nisu mogli pješačiti i gubili su snagu zbog brutalnih uvjeta. Među njima najviše je bilo žena i djece.
"Hodali smo kroz zamrznuta polja, snijeg i snježne oluje", prisjetio se kasnije Beller koji je svoju priču ispričao u sklopu fondacije Shoah, programa koji je organizirao usmene priče koje bi ostale kao svjedočanstvo žrtava Holokausta.
Posljednjeg dana u Auschwitzu, kojeg su Nijemci otvorili u Oswiecimu u Poljskoj 1940. godine, obilježio je potpuni kaos, kukavičluk i očajnički pokušaj da se uništi ono što je nekoć bilo najmoćnije oružje nacističke Njemačke protiv europskih Židova.
Do kasne 1944. godine kad su savezničke snage u Drugom svjetskom ratu oslobodile dobar dio Europe, postalo je jasno da će se Hitlerova nekoć moćna vojska suočiti s porazom.
Kad je pala vlada i njemačke jedinice se počele osipati, nacisti su počeli razmišljati kako da sve privedu kraju. U studenom 1944. godine Heinrich Himmler, prvi čovjek SS-a i jedan od arhitekata Holokausta, izdao je naredbu da se razore sve plinske komore u Auschwitz-Birkenau, najvećem od tri glavna kampa, što se izravno kosilo s prethodnom Hitlerovom naredbom da se pobiju svi preostali Židovi u Europi.
Dužnosnici u logoru poslušali su Himmlera. Krajem 1944. uklonili su dio plinski komora, a kako će kasnije pričati svjedoci, prisilili su i grupu uglavnom židovskih logoraša oji su upravljali plinskim komorama, da komad po komad raznose konstrukciju. Kad su Rusi zatvorili logor u siječnju, preostale zgrade bile su uništene, dignute u zrak dinamitom. No, ostale su ruševine.
A onda su počeli zloglasni marševi. Preostalim zatvorenicima koji su bili dovoljno zdravi, rečeno je da se zbiju u redove i napuste Auschwitz. U logoru ih je ostalo oko 7.000, dok je ostalih 60.000 natjerano na marš. Nacistički čuvari natjerali su ih kroz šume i polja južne Poljske prema Njemačkoj. Nijemci su nazvali to 'evakuacijskim maršem' a logoraši su ga nazvali 'maršem smrti'.
Putovanje je bilo brutalno. Oni koji nisu mogli zadržati korak, frustrirani stražari bi ih pretukli ili ubili, a hladnoća, glad i bolest dodatno su ostavili traga na izmučenim tijelima logoraša.
"Svatko tko bi se zaustavio makar i na trenutak, odmah je bio ubijen", prisjetio se Iba Mann, koji je u to vrijeme imao samo 19 godina.
Cilj nacista nije bio samo uništiti dokaze o logoru, nego su imali u planu i prisiliti zatvorenike da služe kao robovi za Treći Reich. Neke su ukrcali na vlakove i poslali ih u Njemačku, drugi su pobjegli unatoč temperaturama debelo ispod nule. Od onih koji su bili prisiljeni hodati, mnogi su umrli putem, iako se nikad nije saznao točan broj poginulih tijekom marša.
Jedini ljudi koji su ostali u logoru bili su ljudi koji su bili nesposobni za rad - oni koji su bili smrtno bolesni ili slabi. SS je dobio naredbu da ih sve pobije, no ubili su ih oko 700. No, naredba je bila da se kamp uništi. SS oficiri počeli su spašavati sebe i bježati, i to prema hijerarhiji. Najniži časnici ostali su da bi spalili dokumentaciju. Oni koji su trebali logoraše formirati u redove za strijeljanje su nestali. U krevetima su ostali oni bolesni i najslabiji, da čekaju na svoj red, a drugi su uspjeli pobjeći čim su se čuvari evakuirali.
Zatim je 27. siječnja 1945. godine Crvena armija stigla u kamp. Unutra su pronašli zatvorenike koji su bili prekriveni izmetom i umirali od gladi. Među njima su bila i djeca nad kojima su vršili medicinske pokuse, a nacisti su za sobom ostavili i druge šokantne dokaze. U Birkenau čuvari nisu uspjeli uništiti neka skladišta u kojima su se čuvale stvari pokradene od logoraša, prije no što bi se imovina prebacivala u Njemačku. Među preostalim dokazima, bilo je 7,7 tona ljudske dlake, 370.000 muških odijela i 837.000 ženskih kaputa i haljina.
Samo je 7.000 zatvorenika ostalo u kampu nakon oslobođenja, a Crvena armija je odmah počela pomagati i nahranila i zbrinula gladne ljude. Polovica preživjelih umrla je od gladi, bolesti, iscrpljenosti neposredno nakon oslobođenja. Ostali su se polako oporavljali i dobili status raseljenih osoba.
Iako su Rusi upravo naišli na najsmrtonosniji kamp Holokausta, oslobođenje Auschwitza nije bilo tada udarna vijest na naslovnicama novina. New York Times je samo objavio vijest 28. siječnja 1945. u kojoj logor nije ni spomenut, nego se samo spominje grad Oswiecim s vrlo malo detalja. Također i 3. veljače novine su posvetile logoru tek nekoliko odlomaka i nazvale ga 'tvornicom smrti'. No, kako se bližio kraj Drugog svjetskog rata, tek je nekolicina ljudi shvatila sav užas ovog mjesta.
Tek nakon što su se počele otkrivati stravične priče iz logora, svijet je počeo prepoznavati što se tamo zapravo događalo. Budući da su Nijemci uspjeli zatajiti i uništiti tek dio dokaza, jedino su preživjeli logoraši mogli doista dočarati iz prve ruke što se radilo ljudima. Ukupno je u Holokaustu nestalo 6 milijuna Židova. Danas muzej i memorijalni centar u Auschwitz čuvaju sjećanje na ostatke nacističkih zločina. To je ne samo spomenik mrtvima, nego i podsjetnik živima.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
kukavice
HDZ to još od 91. pokušava sakriti !