Kultura
3470 prikaza

U crtežima je prikazala bijeg od ustaša i nacista

Eva Deutsch Costabel
YouTube
Kao Židovka iz Zagreba prošla je kroz logor, bila u partizanima, danas je poznata slikarica u New Yorku

Njeni crteži, stari više od 70 godina, i danas izgledaju čudesno živo.

Trebalo je to biti sretno mladenaštvo. Otac Arnold radio je u kemijskoj industriji u Zagrebu, majka Ana, rođena Weinberger, vodila je modni butik. Imala je samo 16 godina kada je Drugi svjetski rat pregazio Kraljevinu Jugoslaviju, kada su nacisti nadrli sa sjevera, talijanski fašisti s juga i kada je Benito Mussolini u Zagrebu instalirao Antu Pavelića nekoliko dana nakon što su ustaše proglasile kvislinšku NDH. A Pavelić mu u znak zahvalnosti uzvratio poklanjanjem Dalmacije i drugih dijelova hrvatskog Jadrana.

Eva Deutsch Costabel danas je 93-godišnja ekspresionistička slikarica priznata na Manhattanu kao vrsna umjetnica, Njujorčanka već više od pola stoljeća, između ostalog poznata i po nesvakidašnjem životopisu. Bez oca je ostala vrlo brzo, onog trenutka kad su ga ustaše osumnjičile da je imao prste u partizanskoj sabotaži nekog vlaka u okolici Zagreba. Bio je Židov, radio je u kemijskoj industriji, bilo im je to sasvim dovoljno da ga pošalju u logor Treblinka gdje je i umro.

Eva Deutsch Costabel za Times of Israel ispričala je u listopadu ove godine da su ustaše majku, nju i sestru Eriku potom istjerale iz njihovog stana. Ostalo je, doduše, otvoreno je li joj što u rodu bila Lea Deutsch, također Zagrepčanka, uoči Drugog svjetskog rata kazališno čudo od djeteta, koju su ustaše deportirale u Auschwitz.

Hitler i Benito Mussolini Ustaški zločini Life Otkriveno: Talijani su znali za ubojstva Židova u NDH

"Jako malo ljudi je preživjelo to što se događalo. Baš jako malo. Ovdje u New Yorku imam samo jednu prijateljicu odande. I ona se zove Eva. I bila je skupa sa mnom dok sam bila u koncentracijskom logoru", pričala je Eva Deutsch u jednom ranijem intervjuu, onom iz svibnja 2016.

Bila je riječ o talijanskom fašističkom logoru na otoku Rabu. Ironično, ali to i činjenica da su majka, ona i sestra imale austrijsko državljanstvo, jer su roditelji bili porijeklom iz Beča, spasilo im je život. Uspjele su pobjeći na obalu Jadrana s hrvatske strane, tada pod okupacijom Italije, čije vlasti, koliko god da su brutalno talijanizirale okupirane krajeve, internirale čak i obitelji antifašista i pripadnika pokreta otpora, odnosno partizana, Židove nisu ubijale.

Times of Israel u članku je iz toga izvukao nekoliko povijesno katastrofalnih zaključaka, otprilike na tragu toga da su talijanski fašisti "u logorima čuvali Židove od nacista i ustaša", što je na tragu svojedobno skandalozne izjave Silvija Berlusconija o talijanskim fašističkim logorima.

Usto, citirao je i takve izvore po kojima se ustaše izjednačava s Hrvatima, koje povrh svega pogrešno naziva "Croatians", ne osvrćući se da je većina Hrvata bila zgrožena ustaškim zločinima, da su najvećim dijelom NOB-a baš Hrvati bili etnički najmasovniji u partizanima i slično. Osim toga, opisi ustaša i brojke ustaških žrtava u članku su točne.

U takvim uvjetima, koliko god da je logor na Rabu ipak bio logor, koliko god da su talijanski fašisti tamo masovno trpali i žene i malu djecu, koliko god da je tamo skončalo između 2000 i 3500, možda i više, uglavnom Slovenaca i Hrvata, za židovsku obitelj bio je to spas golog života u odnosu na progone u Zagrebu. Posebno od trenutka u proljeće 1943. kad je Pavelića u Zagrebu osobno posjetio Heinrich Himmler i "sve dogovorio". 

Talijanska fašistička okupacija Splita 1941. Stari Splićani Life Bez Židova, Split bi danas bio 'malo misto' na Jadranu

"Svi su gladovali, nitko nije imao dovoljno za jesti. Nismo mogli otići, naravno, ipak je to bio koncentracijski logor. Ali, Talijani su nam barem dali vlastitu upravu u logoru, to nam je stanje učinilo mogućim za preživjeti", pričala je sada Eva Deutsch.
Ono po čemu se ona, kao 17-godišnja djevojka, isticala u logoru, bilo je njeno crtačko umijeće. Slikala je svojim zatočenim sunarodnjacima čestitke za blagdane i cijenili su je zbog toga.

Tada nije mogla niti sanjati da će jednog dana, za samo nekoliko godina, dobiti priliku studirati na "Pratt Institute" u Brooklynu u New Yorku kod velikog slikara Franza Klinea. Trenutak sloma fašističke Italije 8. rujna 1943. za zatočene Židove bio je trenutak za bijeg. Talijanske vojnike zanimalo je samo da odu odatle kući, dojučerašnji logoraši su ih razoružali i bila je to utrka s vremenom pobjeći odatle prije nego što nagrnu ustaše ili nacisti.

Od 2661 Židova na Rabu, svi koji su se mogli kretati, pobjegli su. 204 uglavnom stariji, nepokretni, ostali su i niti jedan nije preživio kad su ih Nijemci deportirali u nacističke logore. Ostale su, prije nego što će prodrijeti Nijemci, partizani prebacivali na kopno, prvo brodovima, nekada i pod paljbom Luftwaffeovih aviona, a onda kamionima, pješice, kojekako, sve do šuma i planina na oslobođenom teritoriju. Među onima koji su pobjegli bile su i Eva Deutsch, majka i sestra.

Eva je u partizanima prvo bila zadužena za pomoć ranjenima i bolesnima kao medicinska sestra. A kako je i tamo stalno crtala djecu kojoj su u ratu ubijeni roditelji, svoje kolege suborce, što god je stigla kad god je imala slobodnog vremena, partizani su je angažirali u izradi propagandnog i medijskog materijala.

"Zvali su me u ured za propagandu kad su vidjeli da znam crtati. Radila sam na pismima i ilustracijama. Imali su malu tiskaru", pričala je.

Konačno, pred kraj rata, upoznala je na jadranskoj obali neke Židove koji su upravo bili stupili u kontakt s Randolphom Churchillom, sinom premijera Winstona, koji je direktno na terenu radio s partizanima. U siječnju 1945. Evi Deutsch britanska vojska, na intervenciju osobno Randolpha Churchilla, prebačena je u Bari u Italiju, a odatle u Rim. Vječni grad još uvijek je bio u ratnom neredu i sad već bivša Zagrepčanka lutala je ulicama, tražeći negdje Akademiju finih umjetnosti, školu s tradicijom još iz 16. stoljeća, kako bi se raspitala ima li ikakve šanse da je prime, da se obrazuje.

I uspjela ju je pronaći. Za čovjeka u kombinezonu kojem je ispred zgrade stala pričati o svom životu mislila je da je običan radnik.
"A on je bio direktor škole. I rekao mi je: 'Primit ću te'", prisjećala se.

Dok je bila na akademiji, dobila je vizu za SAD i od 1949. ona živi i radi u New Yorku, gradu u kojem je uspjela izgraditi umjetničku karijeru, izliječiti svoj PTSP iz rata i konačno jednog dana zaključiti da je preživjela. Na pitanje što joj je bilo najteže, u razgovoru prije tri godine zapravo nije znala što da kaže.

Ustaše i četnici Top News Priča o bratstvu ustaša i četnika iza legendarne slike

"Ha! Pa... Imam vrlo dobar život", kazala je, a onda je malo razmislila.

"Prije nekoliko godina nazvala me je prijateljica i rekla mi je: 'Neki ljudi bi se htjeli susresti s tobom. Rekla sam: 'OK.' I oni su došli, bili su iz Njemačke... Ispalo je da su to djeca, ne, unuci ratnih zločinaca. Došli su kako bi zamolili oprost", pričala je dalje Eva Deutsch, blago zakolutavši očima.

"Rekla sam im: 'Ja ne mogu oprostiti. U židovskoj vjeri ja ne mogu oprostiti za nečiji tuđi život. Samo bi moj otac mogao oprostiti. Ali...' Rekla sam im i to da to nije njihova krivnja što im je djed bio nacist, da su i oni žrtve isto kao što sam žrtva i ja."
Rekla je i to da ima i jednu posebnu prijateljicu.

"I ona je unuka ratnog zločinca. Eto, ja imam raznolike prijatelje."

  • zagreb01 23:08 27.Prosinac 2018.

    Kak to?Bjezala od Njemaca i Ustasa prema Komunistima.? To jedan Domoljub ne radi.