Dva dana nakon što se Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji otvori utakmicom između Rusije i Saudijske Arabije, Hrvatska će 16. lipnja u 21 sat po lokalnom vremenu izići na megdan uvijek neugodnoj Nigeriji na Stadionu Kalinjingrad. Bit će to spektakl pred 35.212 gledatelja i ako „vatreni“ namjeravaju pobijediti, morat će zabiti gol više nego što njima zabiju nigerijski nogometni reprezentativci. 10 dana poslije u isto doba večeri Hrvatska će protiv uvijek neugodnog Islanda odmjeriti snage na Rostov areni u Rostovu na Donu.
I opet će morati zabiti barem gol više, ako misli pobijediti. I opet će to biti spektakl. Ono što nije nimalo spektakularno je to da će to za još puno godina, a možda i zauvijek, te utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva biti i jedini sportski spektakli na tim stadionima. U svakom slučaju to je vrlo izvjesno kad je riječ o Stadionu Kalinjingrad.
Kad se izgase svjetla svjetske nogometne pozornice, na tom će stadionu nadalje domaćinske utakmice igrati NK Baltika Kalinjingrad, član Prve ruske nogometne lige, točnije, tamošnje druge lige, kojem je do sada posjet po utakmici bio 6100 gledatelja. I dok je većini hrvatskih prvoligaša toliki prosječni posjet nedosanjani san, pa tako i GNK Dinamu, na stadionu od oko 35.000 sjedećih mjesta, lako što to ostavlja otužan dojam, nego to stadion čini neisplativim.
Kad je riječ o građevini koja je koštala 257 milijuna eura, to nije mala stvar. Slično je i s Arenom Rostov. No, na tom stadionu za 45.000 gledatelja domaće utakmice igrat će NK Rostov, klub koji je barem premijerligaš, odnosno prvoligaš, bez obzira na to što se u posljednje vrijeme češće mota u donjoj, nego u gornjoj polovici tablice. Rotor iz Volgograda nakon prvenstva svijeta dobit će stadion od 45.000 gledatelja, iako im je trenutna prosječna posjećenost 3800 gledatelja po utakmici.
Najgori slučaj suludog trošenja novca na aktualnom svjetskom prvenstvu FIFA-e ipak je Olimpijski stadion Fišt u Sočiju. 41.200 gledatelja može primiti stadion čudesnog dizajna, briljantnih arhitektonskih i tehničkih rješenja, čija je gradnja koštala čak 779 milijuna dolara. I nakon što svjetska nogometna smotra prođe, nakon što se u Sočiju odigra šest utakmica, stadion će ostati na korištenje... pa, zasad nitko nema blagog pojma što bi se moglo raditi s tim remek djelom arhitekture.
Soči naprosto nema profesionalni nogometni klub. NK Soči nastupa u trećoj ligi, prošle godine na utakmice im je dolazilo u prosjeku oko 6000 navijača, što niti uz ulaznice niti uz ikakva medijska prava apsolutno ne može pokriti troškove korištenja i odražavanja stadiona kakav ne bi bio na sramotu apsolutno niti jednom europskom klubu. Čak i u Ruskoj premijer ligi, iako je riječ o naciji od 144 milijuna građana, prosječna posjećenost utakmica prošle sezone bila je nešto manje od 14.000 gledatelja.
I to je još odlično, jer je to najbolji rezultat u posljednjih nekoliko godina. Za potrebe Svjetskog prvenstva u nogometu 2018. Rusija je što renovirala, a to je najčešće bilo od temelja pa naviše, što izgradila sasvim novih stadiona, njih čak 12 u 11 gradova. To plus prometna infrastruktura, posebno aerodromi, pa hoteli, uređenje kampova za nogometne reprezentacije, pomoćnih igrališta odnosno stadiona, Rusija će, predviđa se, na kraju na ovo natjecanje potrošiti čak 11,8 milijardi dolara i neće niti izbliza imati dovoljnu zaradu da bi opravdala ovakvu investiciju.
A to je tek početak onoga što dolazi poslije proglašenja pobjednika, kad krene uobičajeni život tih stadiona čije će održavanje godišnje koštati između 3,2 i 6,4 milijuna dolara. Na stranu ponos nacije, na kraju je nešto isplativo ili nije isplativo. A kad je riječ o svjetskim nogometnim prvenstvima, ovakav trend grozničave utrke za domaćinstvom, potom gradnje što velebnijih novovjekih gladijatorskih borilišta dao se naslutiti još 2002. kada su domaćinstvo podijelili Južna Koreja i Japan.
Sedam milijardi dolara ulupali su u 20 grandioznih nogometnih stadiona, od kojih 16 nemaju nikakvu perspektivu da ikada više u nekom neprekinutom nizu budu popunjeni. Pokrajina Saitama još i danas, 16 godina poslije, muku muči što da radi sa Stadionom Saitama sa 63.700 mjesta za gledatelje koji je koštao 667 milijuna dolara, što da radi s najvećim nogometnim stadionom u Japanu čije održavanje godišnje košta 6 milijuna dolara.
Naravno da niti taj stadion nema stalni profesionalni klub koji bi tamo bio domaćin, dapače, koliko god se pokrajina Saitama trudila, do sada su uspijevali nogometnim utakmicama pokriti samo do 40 posto hladnog pogona. I nije niti iz toga, čak niti u Japanu i Južnoj Koreji, nitko ništa naučio.
Devet godina poslije tog svjetskog prvenstva, a teško je dokučiti koji se vrag financijerima tog projekta motao po glavi, odlučili su Južnokorejci graditi Stadion Hwaseong kapaciteta 35.000 gledatelja na samom sjeverozapadu zemlje, na obali mora, što je još sve u redu, da se neisplativost projekta nije pokazala suludom. Danas je na tom mjestu domaćin NK Hwaseong, amaterski klub, četvrtoligaš kojem na utakmice dođe oko 1000 gledatelja.
Na tom je mjestu Južna Koreja igrala kvalifikacijsku utakmicu protiv Kine za Istočnoazijski kup, kao i nekoliko utakmica Azijskih igara 2014., ali ništa od toga ne drži vodu za opravdati 175 milijuna dolara troška na gradnju.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pravi prigovaraju,stadion Maksimir ju največe ruglo u Zagrebu(uništio ga je Mamić).Nepotrebne dvorane za rukometno prvenstvo,propadaju,a vi pričate o propadanju tuđeg.
Što se brinete, Rusi imaju novaca za takve glamurozne priredbe. Čak i da stadioni poslije propadnu, ispunili su svrhu zbog koje su izgrađeni.