Cijele četvrti su sravnjene sa zemljom već 2012. Ubrzo od sekularne Slobodne sirijske vojske jedva da je bilo traga, u okruženju su bili mahom Al Kaidina frakcija tadašnje Al Nusre i ne puno nježniji džihadisti Islamskog fronta.
Bijeg u polamilijunsku Raku, grad koji je u doba kad su oni tamo došli bio ili pod Sirijskom vojskom ili pod sekularnim pobunjenicima, u tim se uvjetima činio razumnom odlukom.
Sve dok i tim gradom nisu zavladali prvo Al Kaidini, a potom i ISIL-ovi džihadisti, s ritualnim rezanjem glava, silovanjima, mučenjima, pljačkom do izgladnjivanja. Sve što su učinili, kažu roditelji, učinili su zbog djece, kako bi njima pružili mogućnost da uopće dožive nekakvu budućnost.
Pri prvom pokušaju prelaska iz Turske u Grčku uhvaćeni su i vraćeni natrag. Zbog djece, Šahad, Bašara i Hamudija, koji je tad imao tek nešto više od 13 mjeseci, nakon tri dana su pokušali ponovno. Ovog su puta uspjeli. No ne bez posljedica.
“Bili smo stiješnjeni u malom čamcu, kiša nije prestajala pljuštati, a valovi su bili visoki da nismo mogli vjerovati. Put je trajao četiri i pol sata. Netko će možda reći kako to i nije puno, ali s jednogodišnjim djetetom bilo je to jezivo iskustvo. S jedne strane, iza sebe smo imali rat koji nam je prijetio ako bismo se vratili. S druge je pred nama stajalo Sredozemno more i to užasno i iscrpljujuće putovanje.”
Došavši u Grčku, kažu, takozvanom su balkanskom rutom uspjeli stići sve do Austrije. Potrajalo je to pet dana iscrpljivanja do krajnjih granica, gladi, žeđi, straha, no osjećaj slobode i vjera u sigurnost utvrde demokracije kakva se skriva unutar granica Europske unije činili su se poput spasa u obećanoj zemlji, ono bez čega ne bi uspjeli izdržati.
Ističu kako su se za ulazak u zemlju poslužili posve legalnom rutom tijekom čijeg su ih prelaska neprekidno pratili djelatnici Crvenog križa. U Hrvatskoj se nisu zaustavljali, u našoj zemlji nisu ostavili ni otisak prsta, nisu ih ni fotografirali.
Što se njih tiče zašto i bi? Ta njihovo je odredište bila Austrija. Prvi je šok uslijedio vrlo brzo po dolasku. Maleni Hamudi, zbog ratnog pakla koji je proživio prvih mjeseci života, a posebno tijekom preplovljavanja otvorenog mora po Mediteranu, potpuno je zanijemio.
Ostalih četrnaest nisu stigli zbog protjerivanja u Hrvatsku. Ne žele reći da su ih vratili, nego da su ih poslali, zato što bi vraćanje značilo dolazak na mjesto s kojim su nekad nešto imali, na mjesto kamo se uopće imaju na što vratiti.
A u Hrvatskoj nemaju jer tu nikad prije nisu ni bili osim tranzita. Po dolasku u Austriju, prepričava nam otac, uručen im je papir koji su morali potpisati. Nisu tad razumjeli što je uopće Dublinska konvencija, no shvatili su, zapravo su vjerovali, da će im potpis tih dokumenata omogućiti siguran i stabilan život.
Iako ne znaju gotovo ni riječi engleskog jezika, na poznavanju njemačkog pozavidio bi im svaki prosječan gastarbajter s ovih prostora. Njihova su djeca krenula u vrtiće i škole, stekla su prijatelje, a mnoge su dobre ljude, kažu, upoznali i oni.
Govoreći to, širokim pokretom ruke pokazuju na zidove u stiješnjenoj i skromnoj sobi Prihvatilišta za tražitelje azila u hotelu Porin, ispunjene fotografijama nasmijane djece i obitelji okružene susjedima i prijateljima.
Ljudima koje do prije samo dvije godine i tri mjeseca nisu ni poznavali, a sad su im, u ovoj teškoj situaciji, postali i više od prijatelja.
“Svakodnevno nas nazivaju, pitaju kako smo, pitaju za uvjete smještaja, pitaju za Hamudija. Već smo primili dva posjeta, a do kraja mjeseca posjetit će nas još neki susjedi i donijeti nam nešto naših stvari.”
Ono što im nitko ne može nadoknaditi u prihvatilištu u Porinu dvije su godine i tri mjeseca jednog sasvim novog, normalnog života, za koji su do posljednjeg trenutka vjerovali da u njemu više neće morati strepiti nad životom svoje djece. Taj se život ne da se smjestiti u jedva petnaestak kvadrata u kojima sad žive.
“Zahvalni smo na svakoj pomoći. Nekoliko ljudi u prihvatilištu govori njemački pa nam i to puno olakšava. No pripremili smo se za život u Austriji. Sad opet počinjemo iznova. Počinjemo od nule. Možda čak i ispod nule”, kaže otac koji ne gubi životni optimizam svim životnim strahotama unatoč.
Stanje malog Hamudija se znatno pogoršalo, gotovo je jednako onome u prvim danima nakon dolaska u Europu, a u Zagrebu nema dječjeg vrtića s odgovarajućom skrbi. Dapače, Hrvatska je užasno deficitarna s dječjim psihijatrima i psiholozima.
Dječaka je protjerivanje obitelji iz Austrije izbacilo i iz ono malo krhke ravnoteže koju je uspio izgraditi uz pomoć stručnjaka. Oduzelo mu je stabilnu i sigurnu okolinu u kojoj je opet počinjao živjeti.
Baš kao i ostaloj djeci koja sad, uz sve ostalo, ne mogu odmah započeti s pohađanjem vrtića i škola jer je sredina školske godine. Stoga će morati ponavljati godinu.
Ne razumiju, kažu, kako se njihova obitelj našla u središtu ove pravne zavrzlame i ljudske tragedije. Poštovali su austrijske zakone, integrirali se u društvo i onda su jednog dana, odlukom trenutačnog režima, jednostavno poslani u Hrvatsku. Upravo nakon što su u Austriji pronašli vlastiti smještaj, dom iz kojeg su mogli krenuti.
Niti to što je njihovo najmlađe dijete, jednogodišnji Hamza, rođen u Austriji nije im pomoglo u ostvarivanju prava na azil. Njegov rodni list povrđuje da je rođen u Austriji, no državljanstvo nitko nije spominjao.
Ne vjeruju, stoga, ni da će njihova priča koja je, zahvaljujući naporima njihovih austrijskih prijatelja, dospjela čak do austrijskog parlamenta išta promijeniti. Što i kako dalje?
“Sam Bog zna”, kažu.
No snage za pogled u budućnost ipak imaju. Zatražili su azil u Hrvatskoj i sad čekaju. Naučit će hrvatski, upisati djecu u hrvatske škole i vrtiće te pokušati ovdje pronaći svoj mir. Zbog djece bi se voljeli vratiti u Austriju, ali zapravo im je najvažnije pronaći mir i stabilnost.
Otac obitelji kaže kako zbog situacije u kojoj se obitelj nalazi više i ne spava mirno. Uoči samog povratka u Hrvatsku, austrijski su im predstavnici vlasti rekli kako se vraćaju u dobru i sigurnu zemlju.
Voljeli bi da ona za njih to i postane, voljeli bi izgraditi život dostojan čovjeka i ponovno se, kako sami kažu, osjećati kao ljudi, a ne kao brojke. Ne razumiju, ipak, kako su ih brojke kojima mjerimo vrijeme, a bile su na njihovoj strani, naposljetku izdale.
Prema onome što su doznali, odredbe Dublinske konvencije prestaju vrijediti nakon šest mjeseci. Kako to da su onda za njih ipak na snazi i nakon dvije godine i tri mjeseca?
