Nacija u permanetnoj potrazi za stanjem kolektivne panike ima novu zanimaciju. Zabrinutost ide prema najvišem stupnju jer broj rođenih opada, broj umrlih raste, broj nezaposlenih stagnira, a u porastu je samo broj onih što odlaze na privremeni, višedesetljetni rad u Njemačku, Irsku i gdje već ima posla, koji se ne radi srcem nego iz interesa na prvi pogled.
Bave se očajnom demografskom slikom i mogućnostima njenog popravka stručnjaci, vlada Andreja Plenkovića, općine, gradovi i županije, plus naravno svi protivnici seksa bez učinka i prava na pobačaj. Razne metode iskušavaju: od jednokratne do višekratne financijske pomoći, preko isticanja epohalnog otkrića da se lakše zasnivaju obitelji i prave djeca kad nema egzistencijalnog straha, kad u brak ulaze zaposleni muškarci i iste takve žene, neopterećeni mogućnošću da će dobiti bi, posljedično, priliku da traže posao do sudnjeg dana i još osam minuta poslije.
Nije, ma koliko mi o sebi volimo misliti kako smo jedinstveni, Hrvatska ni prva niti, to sigurno, posljednja država s padom nataliteta i starenjem nacije. Također, niti smo prvi niti posljednji, ali jesmo poslovično najuporniji, u ignoriranju slojevitosti razloga koji dovode do smanjenja obitelji.
Od svijeta u kojem su rođeni današnji četrdesetogodišnjaci nije ostalo ništa osim sjećanja na vrijeme u kojem je, u mnogo čemu, život bio jednostavniji. Socijalizam je, koliko god se pravili da je bilo drukčije, davao osjećaj sigurnosti svima koji se nisu posvećivali njegovu rušenju i, kako se to zvalo, nekom od oblika neprijateljskog djelovanja.
Bio je to sustav predvidljivog ishoda i visoke socijalne protočnosti, što je značilo kako djete s planinskih padina i pašnjaka može, ako želi, završiti više škola od svih članova šire obitelji, zaposliti se u kakvom OUR-u, tu raditi za redovnu plaću, kandidirati se za društveni stan i biti siguran da će dobiti otkaz ukoliko pred više stotina svjedoka ubije predsjednika partijskog ogranka.
Naravno, sličan je i jednako dostupan put bio i za one što su rođeni u gradovima, samo što su im škole, ponegdje i fakulteti, bili bliže. No i tada su se, u periodu od kraja Drugog svjetskog rata pa do kraha Jugoslavije, obitelji smanjivale, iako su i stupanj razvoja i kvalitete života građana bili u uzlaznoj putanji. Zapravo, smanjivale su se upravo zato.
Opći napredak i emancipacija, osim što su podrazumijevali i dostupnu zdravstvenu skrb, mijenjali su očekivanja i način života. Nisu se, dakle, rađala djeca koja, prvo, moraju proći prirodni test izdržljivosti – preživjeti u situaciji u kojoj su smrti novorođenih, boležljivih, slabijih i pothranjenih bile uobičajene – da bi odrastali sa sudbinom određenom socijalnim statusom pri dolasku na svijet.
Prevedeno: netko tko je rođen kao siromašni seljak ili potplaćeni radnik, a takvi su bili većina između dva velika rata, najčešće je kao takav i umirao. Od 1945. u većini krajeva (i) Hrvatske bilo je sasvim suprotno i znatno komotnije. Život se, dakle, mijenjao na bolje i živio drukčije, ali je i onda država počela poticati masovnija rađanja, povećavati potpore brojnijima, a svakom devetom djetetu u jednoj obitelji kum je bio osobno Josip Boz Tito.
Tko vjeruje da je bilo nekih veličanstvenih rezultata, neka se proba sjetiti koliko poznaje onih što imaju osmero braće i sestara. Veličina prosječne obitelji se, suprotno planovima demografa, smanjivala, pa su najmalobrojnije bile u dvije najrazvijenije republike pokojne SFRJ: Sloveniji i Hrvatskoj, gdje je prosjek već 1980. godine bio malo iznad tri člana! Nasuprot njima, najveći je natalitet bilježen u najnerazvijenijem kraju – na Kosovu.
Istina, rastao je ukupan broj stanovnika u svakoj federalnoj jedici, ali zato jer se živjelo dulje, a ginulo, ili općenito olako umiralo, znatno rjeđe nego u prvoj polovici krvavog stoljeća. Tvrditi kako nas je sve manje zato što smo pokopali socijalizam navlas je isto kao tvrditi da ćemo biti brojniji ako bude više zaposlenih ili da smo neefikasni u pravljenju djece zbog traume od nedavne financijske krize iz koje smo, je li, izašli smo što to ne želimo vidjeti.
Jednako je pogrešno vjerovati kako će se netko zbog veće plaće ili nekoliko tisuća kuna mjesečnih potpora odlučiti za petero djece, kojoj će onda, jer tako mora biti, posvetiti većinu slobodnog vremena te podrediti većinu vlastitih želja i potreba: od, recimo, one za putovanjima do dangubljenja na društvenim mrežama.
Prošlo je davno i tad je svršeno vrijeme brojnih, velikih obitelji i jednostavnog, sporog, predvidljivog života. Nije, međutim, ono tehnološkog napretka, novih i novih navika i neprekidnog lanca nametnutih potreba. Za sedamdesetak godina, ako ne i manje, prijeđen je put od poljskih WC-a do centralnoga grijanja, a za samo zadnjih tridesetak od notesa s telefonskim brojevima fiksnih linija do mobitela preko kojih se može rezervirati jeftini avionski let ili na njima gledati finale Lige prvaka.
U ovom, sadašnjem, vrlom novom svijetu, stanovništvo se ne povećava nikakvim mjerama i pozivima nego onako kako to biva s, recimo, Njemačkom nakon što smo je ponovno otkrili: useljavanjem onih koji traže mjesto boljeg života za sebe i djecu koju će roditi. I kojih, ako ne u prvoj, onda sigurno već u drugoj imigrantskoj generaciji, navikloj na novo okružje, neće biti ni osam niti dvanaest nego koliko ima i u kućama domaćeg svijeta.
Sve je, dakle, ali sve osim vode, vatre i zraka, drukčije nego u vrijeme kad je troje djece bio uobičajen broj i, to pogotovo, kada se za manje od pet-šest nije niti vjenčavalo. Činjenica je to nad kojom je besmisleno naricati jer ne postoji, nema ga, nije izmišljen, način da se promijeni.
No uvijek se može zgodno iskoristiti za sijanje panike, proizvodnju buke i kreiranje opravdanja za nešto što će ići isključivo u korist naše štete. Za, recimo, famoznu reformu mirovinskog sustava u kojem će umirovljenicima biti još teže, dok će zaposleni prije na groblje nego na bankomat po prvu mirovinu, a nezaposleni ili u kladionicu ili negdje daleko.
