Kultura
167 prikaza

"Bodljikava žica u Europi nikad nije nestala, samo je bila prikrivena"

Zoran Ferić
Davor Puklavec (PIXSELL)
Prvi svjetski rat pamtimo kao rovovski pokolj, drugi kao užas AuschwitZa, a treći upravo proživljavamo

Dok smo djeca, pa i u tinejdžerskoj dobi, mnoštvo dragocjenih ljudi iz naših života doživljavamo kao egzistencijalnu nužnost - naše bake, djedove, roditelje. Da bismo tek puno godina poslije, nerijetko kad su ti ljudi već pokojni, shvatili koliko su nam bili bitni u životu, koliko su bili neprocjenjivi, vrijedni i jedinstveni kao ljudi. A uz sve to, unikatni spisatelj na našim prostorima Zoran Ferić u svom najnovijem romanu “Na osami blizu mora” ostao je vjeran sebi, suživot nekoliko galebova, malomišćanskih cura i neizbježnih fureštih turistkinja opisao je onako kako to samo on zna.

Zašto ste za naslov svog najnovijeg romana posudili stih od Runjića?

Sad ste me zatekli jer to za mene nije toliko stih od Runjića koliko Dragojevićeva pjesma, hahaha.Više je razloga. Kad sam prvi put došao na otok Rab čitavo to ljeto me je pratila ta pjesma. Imao sam 13 godina i bio sam fasciniran njome. Na pjesmu “Galeb i ja” upućuje i sama radnja romana, grupa mladića koji glume galebove, a samo jedan od njih je u tome uspješan.

Samo jedan od njih je uspješni jebač.

Zoran Ferić | Author: Anto Magzan (PIXSELL) Anto Magzan (PIXSELL)

Tako je. Samo jedan je uspješni jebač, a ostali se malo šlepaju. Tako se zove i najkraće poglavlje koje daje pečat cijelom romanu. Niz citata slijedi i u naslovima drugih poglavlja; “Snjegovi Kilimandžara”, “Tuga Belgije” itd. Riječ je o nizu događaja koji su bitni meni osobno. Primjerice, još dok sam bio klinac, moja soba je starcima služila i kao ostava za knjige. Spavao sam praktično u obiteljskoj knjižnici. Godinama sam na polici gledao zbirku Hemingwayevih novela među kojima je bila i “Snijegovi Kilimandžara koju sam godinama gledao i koja mi je tako ušla u um i u dušu.

Vaša knjiga pršti seksom i hormonima.

Od knjige takve teme se i očekuje da pršti seksom. Kroz devet priča ona opisuje odnos između određenog muškarca i određene žene. Seksa ima posebno u prvom dijelu koji opisuje dečke dok imaju 17, 18, 19 godina.

Dok su još u poziciji seksualnih autsajdera.

Tek ulaze u svijet seksualnosti, tek počinju zavoditi djevojke. Kasnije se vidi da su kao odrasli uvelike ostali onakvi kakvi su bili u djetinjstvu. Kao odrasli seksualno funkcioniraju isto kao što su i dok su bili tinejdžeri, nijedan od njih nije imao neku blistavu sudbinu. Doduše, ne zato što su se u mladosti ponašali na određeni način, nego ih je naprosto logika života bacala od nemila do nedraga.

U romanima seks često obrađujete kao da ga nastojite deromantizirati ili upravo suprotno od onoga kako bi ga netko koristio za učiniti roman marketinški prijemčivijim. Svodite ga na razinu čovjeka kakav jest, nesavršen i povremeno groteskan.

To je možda iracionalni dio mene koji tako osjeća svijet, pa tako i seksualnost. Istodobno, to je i vrlo racionalno jer razmišljam o tome što je seks danas i pogotovo me zanimaju sva ona zastranjenja ili oni dijelovi te priče za koje volimo misliti da nisu uobičajeni, a zapravo jesu, samo se to ne priznaje.

Ne uklapa se u konfekcijsku sliku prihvatljivog.

Tako je. Ne uklapa se u ono što se smatra dobrim ukusom. Naravno, dobar ukus s pozicije pisca knjige je besmislen i baš me zato zanimaju stvarni ljudski doživljaji, baš zato su u mojim knjigama stalno i snažno prisutni doživljaji seksualnosti i smrti. “Na osami blizu mora” već u prvom dijelu na jednom mjestu kaže da je “sloboda bila kao smrt”, znači stanje potpunih mogućnosti nasuprot stanju bez ikakvih mogućnosti. Roman usto obrađuje i motiv raznolikosti svijeta kroz motiv životinja. Različiti likovi u knjizi promatraju žene kao životinje, ali ne tako da ih vrijeđaju, nego da ih nekako opišu, da opišu život koji buja.

Što inače radite osim što predajete u XVIII. gimnaziji u Zagrebu? Posljednju kolumnu “Otpusno pismo” napisali ste još 2011. Da li vam to nedostaje?

Imao sam kolumnu 10 godina i, kako nisam novinar po vokaciji, nije mi bilo lako svo to vrijeme pisati svakog tjedna. Ali, stekao sam disciplinu i potrebu nešto napisati kad se dogodi nešto posebno; češće ružno, rjeđe lijepo. Kao, na primjer, ovaj teroristički napad u Parizu ili kad vidim lica izbjeglica u apokaliptičnoj rijeci ljudi.

Napadom na Pariz jasno je da apokaliptični dojam više nije ekskluzivan samo za izbjeglice. Koliko je zapadni svijet narušen?

Mi smo već dugo u ratu, a da toga nismo svjesni. Znamo da je svaki od svjetskih ratova bio drugačiji i drugačije se profilirao, drugačije ga pamtimo. Jedan kao veliki rovovski pokolj i iskušavanje novih oružja, drugi kao užas Auschwitza. U trećem smo upravo sad, pa još ne znamo kako ćemo ga se sjećati.

Kakvo je stanje svijesti u Europi? Je li vas strah bujanja desničarskog ekstremizma?

Apsolutno! Pa i kod nas su pred Saborom bile postrojene crne košulje. Nakon toga, nakon ideje da zemlje treba ograditi bodljikavom žicom, naravno da će desničarski ekstremizam biti snažniji što bude bio strašniji terorizam. To se pokazuje jednim od najuspješnijih načina za destabiliziranje neke zemlje. Nasuprot tome samo trebamo pogledati statistiku. Jedan je čovjek možda došao iz Sirije balkanskom rutom, ali su četvorica ili petorica napadača na Pariz bili ljudi koji su živjeli u Belgiji ili Francuskoj. Što je s njima? Zanima me stanje svijesti i tih ljudi koji su odrasli u Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, a spremni su na ovako nešto. Velika ideja o žrtvovanju za viši cilj čini mi se da nikada u povijesti nije imala tako demonsko lice.

Članice EU, pupak slobodnog svijeta i slobodnog kretanja ljudi, ograđuju se u bodljikavu žicu. Na što vas ta žica prvo asocira?

Zoran Ferić | Author: Damir Spehar (PIXSELL) Damir Spehar (PIXSELL)

U prvoj knjizi prije 20 godina napisao sam priču “Krivotvoritelji novca” o logoru u Sachsenhausenu gdje su nacisti prisilili logoraše da krivotvore funtu kako bi uništili britansku privredu. To je priča o jednom mom rođaku koji u to vrijeme doista jest bio u Njemačkoj, ne baš u Sachsenhausenu. Oni krivotvore novac, ali prave sitne greške na novčanicama koje se ne mogu lako uočiti jer ipak su oni stručnjaci za to. Nijemci su se dosjetili rješenju i omogućili im da, ako proizvode dobre novčanice, logoraši za njih mogu kupovati sapun, hranu, konzerve. Što ih više proizvedu, u logoru imaju sve više proizvoda. Žica još stoji, ali je logor sve bogatiji. Grade se zgrade, javne kuće, robne kuće. I na kraju bodljikavu žicu prekriju džambo plakatima. I to je to, to je ta slika Europe. Bojim se da je žica uvijek negdje ispod plakata, i kad nam se čini da nije. Osjećaj slobode, slobodnog kretanja crnih, bijelih, žutih ljudi, roba, novca, bojim se da je naša iluzija. Kao što je bila iluzija boljševika u prvim godinama nakon revolucije, dok još nije počeo onaj strahoviti teror, kad je jedna carska diktatura pala, a nova se još nije instalirala i stala gutati ljude. U tom interregnumu vlada sloboda. Na to me podsjeća sloboda Europe i sloboda ljudi uopće. A sad su džambo plakati skinuti.

Koliko emotivno doživljavate izbjegličku krizu, ratove na Bliskom istoku, sve to skupa?

To emotivno doživljavam kao prosječni Europljanin, što znači da me se emotivno ne dotiče. Vjerojatno imam neku blokadu bez koje, kad bi mi spala, teško bih mogao normalno živjeti. Govorimo o mrtvoj djeci po plažama, o jezivoj količini jada i patnje, o primitivizmu, odsijecanju glava i uspoređujemo ih sa slikama koje smo gledali na onim našim plakatima. Bilo je veličanstveno kada je padao Berlinski zid, a ispalo je da su ti veličanstveni trenuci kratkotrajni. Trebalo je vrlo kratko vrijeme da se SAD pretvori u jedinu silu, da svijet krene u opću globalizaciju. Rezultat je ovo sad.

Zgrade za smještaj izbjeglica učestalo gore na mjestima na kojima se čovjek nikada ranije ne bi nadao, primjerice u Švedskoj, ali i Njemačkoj i drugdje. Iznenađuje li vas to?

Uopće ne. To nije nešto što je novog vijeka. Sjećam se gadnih demonstracija u Berlinu prije nekih 15 godina na koje sam osobno naletio. Alexanderplatz je bio pun skinsa, skandirali su nešto u smislu da se Turci protjeraju vani. Policije nije bilo ni izdaleka dovoljno da bi ikoga mogli zaštititi, koliko god ovi tada nisu napadali ljude. Ali, ta izobličena lica, te tisuće glasova, i to gdje – u Berlinu - to izaziva užas. U jednom trenutku sam ušao u WC, pogledao se u ogledalo i sam sebi izgledao kao Turčin. Takva je to bila psihoza da je na čovjekov strah mogla djelovati na takav način.

Hoće li opstati EU?

Onaj prvi nukleus EU, je li nastao prvenstveno zbog velikih ideja? Nije. Nastao je zbog vrlo konkretnih interesa. Dok oni postoje, postojat će i EU. Sa žicom ili bez nje, s plakatima preko žice ili bez njih. To kako mi doživljavamo EU, ta idila, već odavno se raspala. A politička konstrukcija vjerojatno se neće raspasti zbog jedne žice, zbog jedne granice. Garant opstojnosti EU su politički i ekonomski interesi elita.

Na početku tranzicije obećavao nam se demokratski raj. Što je ostalo od tog obećanja?

Rekao bih da je to jedna stara priča, jer raja nema. Pogotovo nema demokratskog raja. U našoj komunikaciji riječ demokracija ima pozitivne konotacije. Međutim, ja mislim da je demokracija danas prilično opasna. Uz ovakve medije, uz silne mogućnosti manipulacije, demokracija je katastrofalna. Kod nas se na izborima suočavaju dvije izjednačene jake stranke. Ali, kad gledamo tko je glasao za desne, a tko za lijeve, vidimo da su desne većinom birali oni koji imaju ili osnovnu školu ili nikakvu. Demokracija se pretvara u vlast onih koji su bili lošiji đaci, i u smislu nekakvog pravog školovanja i u nekom moralnom smislu. Ako je to uzor vladavine, onda sam ja radije za aristokratsku republiku ili prosvijećeni apsolutizam.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.