Pretenciozni filmaši su 'Zemlju meda' doveli do apsurda

Rijetko se dogodi da neko umjetničko ostvarenje s ovih prostora, prije svega tu mislim na film ili knjigu, postane globalni fenomen. Upravo to se dogodilo s makedonskim filmom “Zemlja meda” Ljube Stefanova i Tamare Kotevske, koji je ove godine nominiran za Oscara u dvije kategorije: za najbolji igrani film koji nije na engleskom jeziku i za najbolji dokumentarni film. 

Zanimljiva je i priča o nazivu ovog filma: kad se počela širiti fama o njemu, nakon uspjeha na Sundance Film Festivalu, film je u većini medija i “usmenoj predaji” nazivan “Zemlja meda”, a u jednom trenutku postao je “Medena zemlja” iako taj naziv više odgovara nekakvoj slikovnici za predškolski uzrast negoli jednom dokumentarnom filmu kakvim se ovaj film prikazuje, iako je i to poprilično diskutabilno jer se radi o svojevrsnom hibridu koji je zastao na pola puta između dokumentarnog i igranog filma, o čemu uostalom svjedoče i ove nominacije. 

Medena zemlja Kultura Neće je zvati u UN, neće dobiti Nobela, a sve je zaslužila

Film je kod kritike dočekan s neskrivenim i nepodijeljenim oduševljenjem, u rasponu od “briljantnog filma” pa do “remek-djela”. O tome svjedoči i iznimno visoka ocjena na IMDb-u (Internet Movie Database) - 8,2. Usporedbe radi, južnokorejski film “Parazit”, koji je po brojnim filmskim kritičarima ne samo film godine nego desetljeća, ima ocjenu 8,6. Toj visokoj ocjeni zasigurno doprinosi vizualna raskoš filma, ali i besprijekorno izrežiran njegov svaki kadar, te empatija kojom zrači glavni lik Hatidže Muratova. 

Međutim, ovaj estetski perfekcionizam, koji se ponajprije ogleda u tome što je sve u ovom filmu podređeno toj vizualnoj raskoši, ima i svoju lošu stranu. Mene je ovaj segment u jednom trenutku podsjetio na jedan detalj iz romana “Vrli novi svijet” Aldousa Huxleya, onaj u kojem se govori o “aktualnom” filmskom hitu, gdje svi s oduševljenjem govore o načinu na koji je reproducirana medvjeđa koža, toliko dobro da se može raspoznati svaka pojedinačna dlaka iz krzna. 

Dakle, u određenoj mjeri se za “Zemlju meda” može reći da je fotografija i besprijekorna filmska izvedba u prvom planu, i to u najvećem dijelu filma. Tome u prilog ponajviše govore izvrsno snimljeni noćni prizori pri svjetlosti vatre. Malo će tko postaviti pitanje koja je svrha paljenja tih vatri, jer je nema, osim tog primarnog, vizualnog dojma. 

“Zemlja meda” je započeta kao naručeni projekt. Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov su u sklopu etnografskog istraživanja regije imali namjeru snimiti kratkometražni dokumentarni film ekološke tematike. Film je sniman u gotovo napuštenom planinskom selu Bekirlija, koje se nalazi u središnjoj Makedoniji, u kojem su nekad živjeli etnički Turci. U spomenutom selu žive tek pedesetogodišnja Hatidže Muratova i njezina bolesna i nepokretna majka Nazife. 

Hatidže se bavi pčelarstvom, i to na tradicionalan način, na koji se to radilo oduvijek. Ona čak ne koristi niti suvremene materijale, primjerice sumpor za dimljenje pčela, nego koristi osušeni životinjski izmet. “Hatidžine pčele” žive u svom prirodnom okruženju: u stijenama ili dupljama stabala. Njeno pčelarstvo je u svemu usklađeno s prirodom, odnosno ekološkom održivošću, iako Hatidži, vjerojatno, taj pojam ništa ne znači. 

Međutim, problemi s ovim filmom počinju onog trenutka kad se to želi “podcrtati” i kad priča o skromnoj pčelarici želi opisati današnji svijet, odnosno globalne fenomene poput klimatskih promjena, što ne bi bio problem da redatelji nisu odlučili brutalno intervenirati u Hatidžin svijet, pretvarajući ga u paradigmu planeta, a Hatidže u neku vrstu neosviještene Grete Thunberg. 

Screenshot Youtube

Preko puta nje sjedi karikaturalni panker koji kao da je ispao iz “Ratnika podzemlja” Waltera Hilla. Redatelji su ovom scenom željeli valjda prikazati sraz tradicionalnog i suvremenog, kao neizostavni dio nekakve stereotipne balkanske egzotike.

Hatidžin skladni i uravnoteženi svijet počinje se urušavati onog trenutka kad se u selo, u njeno neposredno susjedstvo, doseli obitelj s petero djece koja učas naruši prirodnu ravnotežu. To se događa otprilike u 20. minuti filma. Ovakav postupak nije neuobičajen u dokumentarnim filmovima, međutim u “Zemlji meda” ta je intervencija u najmanju ruku pretjerana i gotovo infantilna, nešto što filmski uspjelo može funkcionirati jedino u filmovima Akija Kaurismakija ili Takeshija Kitana. 

Jedna od prvih scena nakon doseljavanja te obitelji je scena u kojoj se djeca spuštaju niz limeni krov minijaturne priručne staje kao niz tobogan. Scena je izvrsno snimljena i poprilično je dojmljiva, ali ne i u jednom ovakvom filmu nego možda u nekom od filmova Emira Kusturice. Husein, glava obitelji, počinje pčelariti da “prehrani” mnogobrojnu obitelj. 

Do ovog trenutka ovoj “pomoćnoj konstrukciji” nema se što prigovoriti, da tu ne postoji jedan “sitan” detalj: Huseinova obitelj posjeduje više desetaka krava, čija vrijednost, prema mojoj slobodnoj procjeni, premašuje 100.000 eura. Možemo li govoriti u tom slučaju o obitelji koja se bori za preživljavanje, a posjeduje kapital veći od 100.000 eura? O tim kravama nitko se ne brine, a glava obitelji prebacuje se na pčelarenje, koje mu može donijeti u najboljem slučaju negdje oko 2000 eura godišnje. Cijela konstrukcija ove intervencije na ovom detalju pada. 

Drugo, Hatidže je pretvorena u neku vrstu mitskog lika koji ne želi održavati vezu sa svijetom, što nije dosljedno izvedeno, kao i većina detalja u ovom filmu. U ovaj film natrpano je toliko toga da bi to čak i jedna serija teško podnijela, a kamoli ovako specifičan film. 

Spomenut ću tek nekoliko uočljivih detalja - koji u filmu “predstavljaju” prepoznatljive globalne fenomene, svi postulati političke korektnosti u ekološkom smislu su tu, na jednome mjestu - a kojima je zajedničko to da su u najmanju ruku infantilni. Dakle, malo balkanske egzotike i malo prepoznatljivih globalnih motiva formula je po kojoj je skrojen film. 

U jednom dijelu filma Huseinova žena gura kamion niz blagu uzbrdicu, da upali. Kamion bi u stvarnosti pregazio nesretnu ženu, jer žena u filmu gura zapravo upaljeni kamion koji je tu, je li, simbol starih automobila kao jednog od najvećih zagađivača planeta, u što se uklapaju i spomenute krave. Zatim, tu je scena u kojoj Husein pali osamljenu smreku da bi “priskrbio” hranu za svoje krave, što, je li, neodoljivo asocira na devastaciju Amazonije. 

U jednom trenutku jedan od Huseinovih sinova bere kukuruz. Radi se o maloj parceli kojom se ne može nahraniti niti jedna krava, a kamoli cijelo krdo, što je mene podsjetilo na scenografiju iz genijalnog “Dogvilla” Larsa von Triera, gdje je “kompletan grad” nacrtan kredom na ovećoj pozornici i gdje je sve naglašeno: na kućici za psa, primjerice, piše “kućica za psa”. 

Palo mi je na pamet da je na tom dijelu trebalo stajati pojašnjenje u vidu kakve ploče: “hrana za krave”. Da je “Zemlja meda” ostala samo na dokumentarnoj priči o Hatidže, jednoj veličanstvenoj pohvali ljudskoj skromnosti i srođenosti s prirodom, bilo bi to istinsko filmsko remek-djelo, ali u tom slučaju, u što sam gotovo siguran, zasigurno ne bi dobacilo do čak dvije nominacije za Oscara, što, nažalost, ne govori toliko o kvaliteti filma koliko o estetskim kriterijima Američke filmske akademije, odnosno o jednom paradoksu. 

Estetsko vrednovanje filma, kad je riječ o Oscaru kao najuglednijoj filmskoj nagradi, zapravo ne postoji jer se radi o kriterijima “kolektivnog uma”, koji čini malo manje od 6000 glasača iz cijelog svijeta, nekoj vrsti filmskog Borga koji funkcionira po principu lajkanja na društvenim mrežama. Ali to nije najveći problem. 

Pravi problemi s filmom kao umjetničkim činom počinju kad se pretenciozni filmaši, a to se događa već odavno, prilagođavaju tom “umu” kao mjeri svega, što je u “Zemlji meda” dovedeno gotovo do apsurda.