Kultura
2649 prikaza

Imao je sreću, jer ga je obožavao Hitlerov ministar kulture

Douglas Sirk
Screenshot Youtube
Protivio se bilo kakvoj vrsti 'socrealizma', bio on sovjetski, makartijevski, camp ili trash, koji lica svodi na ilustracije dobrih i loših stvari društva

Snimio bih ga samo zbog naslova, rekao je Douglas Sirk za svoj posljednji film “Imitaciju života” (“Imitation of Life”). Kad ga je 1959. dovršio, bio je na vrhuncu holivudske karijere, najdragocjeniji i najvredniji redatelj studija Universal. Njegove su melodrame bili hitovi, a “Imitacija života” najkomercijalniji Universalov film do tada. Bio je moćniji nego ikad, mogao je birati projekte, scenariste, glumce... Nitko nije mogao shvatiti zašto je tad prestao režirati, napustio Hollywood i Ameriku.

Tko bi normalan to učinio? Kasnije je svoju odluku opravdavao bolešću, no bio je to, vjerujem, izgovor. Mnogi su redatelji bolovali, liječili se i, kad su ozdravili, vratili poslu koji su voljeli, pogotovo ako su bili moćni i traženi.

Scena iz filma Ko to tamo peva Ko to tamo peva Life Slavna "I tata bi sine" nikad nije trebala završiti u filmu

Sirk je to odbio. Još prije odlaska iz Hollywooda odlučio je prestati raditi Universalove melodrame i njegov je prvi projekt nakon “Imitacije života” trebao biti potpuno različit, snimljen daleko od Hollywooda, u Parizu, biografska drama o francuskom slikaru s Montmartrea Mauriceu Utrillou i njegovoj majci, slikarici Suzanne Valadon.

Kad mu je nedugo nakon odlaska iz Hollywooda njegov stalni Universalov producent, Ross Hunter, mladi gay guru produkcije raskošnih i blještavih holivudskih ženskih melodrama, ponudio da s Lanom Turner, zvijezdom “Imitacije života”, snimi novu verziju “Madame X”, Sirk je, kaže, čitao taj scenarij kao da se zatekao na seansi duhova iz nekog davno umrlog doba, a prošlo je tek nekoliko godina otkako je završio “Imitaciju života”.

Krajem pedesetih i početkom šezdesetih, odlaskom Eisenhowera i dolaskom Kennedyja, Amerika se mijenja, a Douglas Sirk je osjetio tu promjenu već nakon premijere “Imitacije života”.

Film se širom Amerike prikazivao u potpuno različitim uvjetima rasne segregacije od svih drugih filmova, ovisno o tome ide li u kino bijela, crna ili miješana crno-bijela publika. Tema rasizma u ruhu dvostruke obiteljske melodrame, jedne bijele i druge crne, ujedinila je Ameriku u suzama, a već nakon nekoliko godina suze će postati suvišne jer ih zamjenjuju prosvjedi, mimohodi, šake i oružje.

Nakon rasta Black Power pokreta, tema rasne podjele i nesnošljivosti filmski će se eksploatirati šezdesetih i sedamdesetih u najrazličitijim holivudskim žanrovima, od drama i vesterna pa sve do moćnog komercijalnog akcijskog etničkog podžanra blaxploitation filma i crnih junaka, poput Shafta i Foxy Brown, koje su glumile nove crnačke zvijezde, Richard Roundtree i Pam Grier.

Sirk je znao da je njegova “Imitacija života” epitaf klasične holivudske melodrame i sprovod pitomih filmskih priča o crnim služavkama i lijepim crnačkim djevojkama savršene bijele puti kojima je dopušteno udati se samo za sinove crnih slugu, kuhara i šofera.

Sondra Locke i Clint Eastwood SONDRA LOCKE Life Toksični Clint: Prije seksa morala je zube očistiti koncem

Ne završava “Imitacija života” zaludu pjesmom “Sve muke svijeta” (“Trouble of the World”), koju u crkvi, uz bijeli lijes, opleten bijelim cvijećem, pjeva crna kraljica gospela Mahalia Jackson i spektakularnim prizorom sprovoda crne služavke koji je, čini se, okupio cijelu crnu i bijelu Ameriku u happy endu koji će prestati važiti čim se lijes s crnom služavkom spusti u zemlju.

Da će happy end nestati, da je samo trenutačan, utješan i, u stvari, lažan, optička iluzija koja nema veze s američkom crno-bijelom stvarnošću, Sirk diskretno najavljuje u dva suluda kadra sprovoda koja ulaze u antologiju najluđih kadrova ikad snimljenih.

U ta dva kadra povorke koja ide za kočijom s četiri bijela konja i bijelim lijesom, Sirk snima prizor iz vizure nekog drugog, blago nestvarnog svijeta, kroz zamagljeni izlog interijera trgovine antikviteta, čime ne postiže, kako pogrešno tvrde neki njegovi poklonici, brechtovski efekt otuđenja, te tako navodno gledatelja privodi svijesti o lažnoj prirodi happy enda.

Taj gledatelj nema ni snage ni pameti, a ni srca razmišljati o Brechtu i “otuđenju”, on je naprosto ganut i, poput svakog normalnog čovjeka, ne prestaje plakati nad jednim od najpotresnijih prizora u povijesti filma. Sirk u ta dva kadra postiže nešto što je malo kojem redatelju uspjelo od početaka filma.

Ne urušavajući emocionalnu snagu prizora i bez trunke sentimentalnosti, daje svoj osobni, redateljski komentar scene, filma i društva koje pristaje živjeti takvu raskošno ornamentiranu “imitaciju života”. Sirk nam daje taj komentar tako jednostavno, nenametljivo i precizno, poput Shakespeareova Hamleta koji nakon svega što se zbilo pred smrt izgovara: “Ostalo je tišina”.

Dva kadra snimljena kroz izlog trgovine antikviteta Sirkovi su hamletovski komentari bez riječi, jer riječi su, kako sam Sirk kaže, često nemoćne i suvišne, a tišina prizora moćna i točna.

“Kutovi kadrova su redateljeve misli, a osvjetljenje je njegova filozofija. Wittgenstein i neki od mojih suvremenika naučili su ne vjerovati jeziku kao istinskome mediju interpretiranja stvarnosti. Tako sam i ja naučio više vjerovati svojim očima nego krivudavostima riječi”, kaže Sirk.

Pavle Vuisić Pavle Vuisić Life "Ne držite mi govor, ustat ću iz groba i je*** vam mater"

Tišina prizora bez riječi kod Sirka nikad nije prava tišina jer sliku prati glazba. Sirk je doslovno preuzeo model melodrame 19. stoljeća kao spoj drame i glazbe te u svim svojim melodramama koristio glazbu da bi kod gledatelja orkestrirao reakcije i emocije, ali i slutnje o svemu što je u filmu neizrečeno i neprikazano.

U “Imitaciji života” glazba je krvotok priče koji struji filmom poput zvučne plime koja oplakuje sudbine junakinja, nekad komično, nekad podrugljivo, nekad ironično, nekad dramatično, a nekad tragično.

Sirkov stalni skladatelj iz pedesetih, Frank Skinner (autor glazbe za osam njegovih filmova), usavršio je u “Imitaciji života” spoj naglašeno pjevnih, melodramskih lajtmotiva i razornih jazz dijelova partiture koji melodramu u sekundi pretvaraju u dramu. U filmu postoji “bijela” melodrama glumice Lane Turner i njezine kćeri Sandre Dee i “crna” drama služavke Juanite Moore i njezine kćeri Susan Kohner.

Obje prati različita glazba - bijelu umirujuća sladunjava estrada pedesetih, crnu agresivni, bučni i uznemirujući jazz, koji tek u završnom prizoru pogreba crne služavke dobiva uzvišeno gospel finale, ali jednako glasno i bolno kao i prethodni parajući jazz lajtmotivi. Sirkova glazbena segregacija prati četiri junakinje rasne drame kroz cijeli film i gledatelj nije ni svjestan kad „bijela“ priča postaje “crna” i obratno, odnosno kad se dvije priče sudaraju u situacijama izvan kontrole i moći junakinja jer njihovim sudbinama vladaju nakazni običaji i predrasude društva na koje su osuđeni.

“Postoji vrlo mala granica između visoke umjetnosti i smeća, a smeće koje u sebi ima element ludila baš je zbog te kvalitete bliže umjetnosti”, kaže Sirk. Koristi englesku riječ “trash”, koja će desetljećima kasnije postati poštovana estetska kategorija kojoj su posvećene studije i festivali, no Sirkov pojam “trasha”, odnosno “smeća” nije tako “sofisticiran” i nije intelektualna kategorija.

Obitelj Ovitz u Alcatrazu OBITELJ OVITZ Life Hitlerovih '7 patuljaka': Kako su preživjeli Auschwitz

On je prljav, smrdljiv, elementaran, pučki, dio životnog kaosa, a ne interpretacijski putokaz za ljubitelje campa koji bez grižnje savjesti estetski nadmoćno uživaju u lošem ukusu i kiču. Veći dio Sirkovih poklonika opravdava svoju ljubav prema njegovim filmovima navodnim redateljevim podrugljivim stavom prema svojim pričama, junakinjama i junacima.

Ti poklonici kao da se stide što vole Sirkove melodrame, pa osjećaju potrebu svoj “loš ukus” opravdavati tobožnjim Sirkovim nadmoćnim izrugivanjem svojim licima iz američkoga građanskog staleža. Taj je stalež, po njima, takvim redateljevim izrugivanjem zaliven kanisterom masne kritike i osude.

Sirk se u nijednoj od svoje četiri najpoznatije melodrame iz pedesetih: “Veličanstvene opsesije” (“The Magnificent Obsession”, 1954.), “Sve što nebo dopušta” (“All That Heaven Allows”, 1955.), “Zapisano na vjetru” (“Written on the Wind”, 1956.) i “Imitacija života” nikad ne izruguje nijednom svojem licu, kao što se nikad ni s jednim ne poistovjećuje.

Njegov redateljski stil je promatrački, objektivan, kritičan, analitičan, često ironičan, ali nikad nadmoćan i podrugljiv, što je “estetski” imperativ trasha i campa. Sirkov je stil i stav suosjećajan, snošljiv i pun razumijevanja.

“Kad sam otišao u Sjedinjene Američke Države, radio sam filmove o američkom društvu i istina je da se tamo nikad nisam osjećao kao kod kuće. Ali uvijek sam želio da moja lica budu mnogo više od znamenki poraza njihova svijeta. I nikad ih nisam morao gledati jako prodorno da bih u njima vidio i dio sebe”, govori Sirk.

Drugim riječima, Sirk se ne samo intelektualno, nego i instinktivno protivio bilo kakvoj vrsti “socrealizma”, bio on sovjetski, mekartijevski, camp ili trash, koji lica svodi na ilustracije dobrih i loših stvari društva, kulture, subkulture, poretka ili ideologije. “Morate razmišljati srcem”, kaže Sirk.

“Postoji također i razmišljanje srca. A istodobno možete biti intelektualac, možete biti vrlo sofisticirani. Mislim da su najveći umjetnici, osobito u književnosti, uvijek mislili srcem”.

Nigdje to Sirkovo “razmišljanje srcem” nije na tako intelektualan, sofisticiran i potresan način tako vidljivo kao u završnom prizoru pogreba crne služavke u “Imitaciji života”. Cijeloga je života živjela kao pseto i sanjala da će, kad umre, napokon “doživjeti” trenutak pravog ljudskog ponosa i slave u raskošnom pogrebu, vozeći se u bijelom lijesu, ukrašenom bijelim cvijećem i u crnoj kočiji koju vode četiri bijela konja, ispred koje stupa orkestar koji svira uznositu pogrebnu pjesmu.

Pavle Vuisić Legenda Life Valter brani Sarajevo: Vuisić u večeri popio 120 gemišta!

Cijeloga je života radila kao pas i štedjela da bi umrla i bila pokopana kao čovjek. Najveći američki filmski kritičar Andrew Sarris u svojoj glasovitoj knjizi “Američki film od 1914. do 1968.” naziva “Imitaciju života” Sirkovom “urnebesnom komedijom”, što je neoprostiva pogreška jer se radi o filmu koji je toliko “urnebesno” strašan da prelazi granice tragedije i komedije te ga gledate sa sleđenim smiješkom.

Smijali biste se, jer sve izgleda tako nakazno, cijelom tome američkom građanskom svijetu s kraja pedesetih, a nije vam do smijeha jer nijedna od četiri junakinje nije ni smiješna ni nakazna kao ljudsko biće, nego po društvenoj ulozi koju pristaje glumiti. Sve su one žrtve urnebesno smiješnog društva.

Društvo, poput Hitlerova, može biti smiješno (kao u genijalnoj komediji Ernsta Lubitscha “Biti ili ne biti”), ali njegove žrtve nisu smiješne. Junaci Sirkovih melodrama žrtve su američkoga građanskog holokausta, nemoćni logoraši nakaznog društva, osuđeni na psihičko, fizičko, egzistencijalno i moralno samospaljivanje.

Nema potresnijih filmova o građanskoj Americi pedesetih godina od četiri Sirkove melodrame: “Veličanstvene opsesija”, “Sve što nebo dopušta”, “Zapisano u vjetru” i “Imitacije života”.

Douglas Sirk | Author: Twitter Twitter
Takav pronicljiv i istodobno suosjećajan pogled na ljude i društvo Sirk nije stekao preko noći. Cijeli njegov život, od rođenja u Drugom Reichu, carskoj Njemačkoj kajzera Wilhelma II, u Hamburgu 1897., života u uzbudljivoj, kaotičnoj i tolerantnoj Weimarskoj Republici, zatim Hitlerovu Trećem Reichu i Americi, pa sve do smrti u 89. godini u mirnoj, dosadnoj i neutralnoj Švicarskoj, u Luganu, 1987., nalik je nekom od njegovih filmova.

Rođen je kao Detlef Sierck. To je ime i prezime nosio sve do dolaska u Ameriku, kad ga sam amerikanizira u Douglas Sirk jer mu je dosta problema u životu, a jasno mu je da pred Drugi svjetski rat njemačko ime i prezime u SAD-u ne sluti na miran suživot.

Mladost je proveo na carskoj mornaričkoj vojnoj akademiji u Murwiku i u Prvom svjetskom ratu, a po svršetku rata upisuje se na studij umjetnosti. Oduševljen je predavanjima svojih profesora Erwina Panofskog i Alberta Einsteina te otvoren za sve promjene u umjetnosti. Pola slikar, pola pisac, pola socijalist, pola anarhist, Sirk vjeruje, poput Artauda, da je prošlo vrijeme remek-djela i, da bi plaćao studij, radi u kazalištu i kao novinar.

Četiri godine nakon rata, 1922., režira u Hamburgu svoju prvu kazališnu predstavu i tako započinje karijeru jednog od najpoznatijih njemačkih kazališnih redatelja toga doba. Sve do kraja Weimarske Republike i dolaska Hitlera režira više od stotinu predstava, od avangardnih do komercijalnih, od klasika do melodrama i komedija. Nema poznatije osobe s kojom se ne druži ili je barem nije upoznao, od Brechta i Weila do Kafke i Thomasa Manna, a nema ni knjige, bilo beletristike, drame ili filozofske koju nije pročitao.

Golotinja Kultura YU filmovi: Toliko 'vrući' da su ih trpali u porniće

Zastrašujuće je obrazovan (i nastavlja čitati sve do smrti u Luganu, gdje se čudi da nitko više ne čita Hegela), a omiljeni mu je filozof Schopenhauer, čiji metafizički pesimizam prožima sve njegove filmove. Uvjereni skeptik, stoik i pesimist, Sirk dolaskom Hitlera na vlast doživljava stvari koje mu mijenjaju ne samo život, nego i pogled na život, ljude i svijet u kojemu živi.

žGodine 1934. napušta ga prva žena, Lydia Brinken, gorljiva nacistkinja, te dobiva sudsku zabranu viđati njihova devetogodišnjeg sina Klausa Detlefa. Sirk se ženi svojom drugom ženom, s kojom će živjeti do smrti, Hilde Jary. Hilde je Židovka i Sirk doživljava strašne stvari.

“Moj um uvijek sluša moje tijelo, a moje tijelo sluša moj um. To je razlog zašto sam preživio mnoge tiranije. Čak i Hollywood. Ponekad mislim da me ta cijela stvar s Hitlerom promijenila u nešto što inače ne bih postao. Kao što znate, moja žena je Židovka. Svi su se moji prijatelji okrenuli protiv mene kad je Hitler došao na vlast. I ja to još ne razumijem. Nikad to neću razumjeti. Kako se cijeli jedan narod može promijeniti u jednom jedinom trenutku, skoro bez iznimke. Mladima je čovjek mogao oprostiti, privlači ih nešto novo i slično. Ali stariji i intelektualci... Bez intelektualaca Hitler nikad ne bi došao na vlast”, govori Sirk sjećajući se toga vremena.

Sirk je imao sreću da ga je obožavao jedan vrstan znalac i ljubitelj umjetnosti, Hitlerov ministar kulture Joseph Goebbels, koji je gledao njegove kazališne predstave pa je, zahvaljujući Goebbelsu, u studiju UFA počeo režirati drame i melodrame te otkrio Zaru Leander, najveću filmsku zvijezdu Trećeg Reicha.

Goebbels se već bio opekao prevarom Fritza Langa koji mu je uspio pobjeći iz Njemačke pa su Sirka stalno nadgledali Goebbelsovi agenti, no tijekom snimanja svojeg posljednjeg njemačkog filma “La Habanera” (1937.) na Kanarskim otocima, Sirk je javio Goebbelsu da je bolestan i sakrio se sa suprugom u jedan ženski samostan.

Odmah su doletjeli Goebbelsovi agenti i našli Sirka u samostanskoj ćeliji u krevetu. Kad su se rukovali s njim, ruka mu je bila toliko vruća da su agenti povjerovali kako je strašno bolestan i poželjeli mu brzo ozdravljenje. A ruka mu je bila vruća zahvaljujući opaticama koje su Sirku pod pokrivač dale termofor pun kipuće vode na kojoj je držao ruku prije nego što se rukovao s agentima.

I tako je Sirk sa ženom pobjegao od Goebbelsa i Trećeg Reicha te se 1939. doselio se u Ameriku, gdje je u početku, kako sam kaže, sretno i mirno živio u nekoj brvnari iznad Los Angelesa te uzgajao piliće i djetelinu.

Doris Day Vječna žrtva Life Muževi su ju tukli, tjerali na abortuse i pokrali joj sav novac

Svoj prvi američki film, “Hitlerov luđak” (“Hitler’s Madman”, 1943.) snimio je u nezavisnoj produkciji za svega pet dana. Prava distribucije uzeo je MGM, što je bio presedan, jer je taj moćni studio distribuirao samo vlastite produkcije te je s tim uspjehom počela Sirkova holivudska karijera koja će trajati sve do 1959. i “Imitacije života”. “Hitlerov luđak” bio je film o nacističkom zločincu Reinhardtu Heydrichu, zloglasnom Hitlerovu protektoru Čehoslovačke, kojeg je Sirk upoznao na jednom Goebbelsovu prijamu.

Heydrich se oduševio Sirkom kao “kolegom iz klase”, koji je, kao i on, završio vojni mornarički studij na carskoj akademiji u Murwiku. Godinu dana nakon što je završio snimanje “Hitlerova luđaka”, 1944., u ukrajinskom gradiću Novoaleksandrovki gine jedini Sirkov sin, 18-godišnji Klaus Detlef, kao pripadnik elitne Wehrmachtove postrojbe zvane Grossdeutschland.

Klaus Detlef Sierck, kojega Sirk nije vidio nakon 1934., bio je od 1935. do 1942. velika nacistička dječja filmska zvijezda i glumio je u 13 filmova. Desetljeće i pol nakon sinove pogibije Sirk će prema romanu Ericha Marie Remarquea režirati “Doba ljubavi i doba smrti” (“A Time to Love and a Time to Die”, 1958.), možda svoj najbolniji film, koji je rasplakao Jean-Luca Godarda i koji prvi puta u holivudskom, a možda i svjetskom filmu, nacističke vojnike pokazuje kao normalne ljude, bez sentimentalnosti ili mržnje, kao žrtve okolnosti i društva koje im je dodijelilo svoju “imitaciju života”, u kojoj ne nalaze ni sebe ni one koje vole, a ni svoje neprijatelje koje moraju ubijati.

Sirkov mladi junak, koji u “Dobu ljubavi i dobu smrti” nalazi djevojku s kojom se ženi, gine od metka zarobljenika kojeg je trebao ubiti, a oslobodio ga je. Darovao je život čovjeku koji ga ubija s iskešenim licem i uzvikom: “Ubojico!”. Je li Sirk radio “Doba ljubavi i doba smrti” misleći na sina kojeg nije vidio od njegove devete godine i koji je, kao i junak filma, poginuo na sovjetskom bojištu?

“U tragediji život uvijek završava. Samim tim što je mrtav, junak je istodobno spašen od životnih nevolja. U melodrami on nastavlja živjeti u nesretnom happy endu”, kaže Sirk.

Adolf Hitler u Parizu 1940. godine Petorica Life Komplicirana Hitlerova loza - je li ipak imao sina?

Skeptik i pesimist Douglas Sirk nije mogao podnijeti društvo njemačkih izbjeglica pred Hitlerom koji su tonuli u skupno samosažalijevanje i prezir prema, po njima, primitivnoj američkoj kulturi, a još je manje podnosio predrasude i nesnošljivost McCarthyjeva razdoblja pedesetih.

Njegova je domovina, Njemačka, u njemu vidjela, kao i u svima koji su pobjegli pred Hitlerom, poput Langa, Brechta, Manna i Wildera, izdajnika svoje domovine. U ludom svijetu gdje je najbolje ne pripadati nikome i biti nitko, bez tragedije i melodrame, Sirk je odlučio posljednja tri desetljeća skeptičnog i pesimističnog života provesti mirno s voljenom Hilde u dosadnoj Švicarskoj, u Luganu, čitati Hegela, primati prijatelje, poklonike i sljedbenike, poput Rainera Wernera Fassbindera, te odlaziti u Njemačku predavati o filmu na sveučilištima. I povremeno sa suprugom, kako sam kaže, glavom bez obzira pobjeći iz mirne švicarske dosade, svijeta bez tragedija i melodrama, u neku zanimljiviju i dramatičniju zemlju.