Kultura
2072 prikaza

"Rat kao da još traje, mrzimo se kao i prije 20 godina"

Dado Ćosić
1/6
Sandra Simunovic/PIXSELL
Doselio sam se u Zagreb 1999. Imao sam malo problema s prelaskom s ćirilice na latinicu i klinci u osnovnoj školi su mi nekoliko puta rekli da je ovo ‘hrvatsko tlo’, govori nam jedan od najperspektivnijih hrvatskih mladih glumaca Dado Ćosić

Kad je Matanićev “Zvizdan” poharao kina, svi su saznali za Dadu Ćosića, mladog i neizmjerno talentiranog glumca, koji je u tom filmu toliko uvjerljivo utjelovio lik Saše da je odmah za tu ulogu dobio Zlatnu Arenu za sporednu ulogu. 

Taj elokventan, senzibilan i pronicljiv mladi glumac, rođen u Bosanskoj Dubici, već je nanizao povelik broj kazališnih, filmskih i televizijskih uloga u često provokativnim projektima, udaljenim nekoliko svjetlosnih godina od mainstreama, primjerice, glumio je u Urbanovu “Drakuli” i Tollerovu “Hinkemanu”, ali i u kratkom filmu “Šake” Jasne Nanut, gdje je igrao homeseksualca slomljenog srca. 

U zadnje dvije sezone ostvario je tri odlične uloge u svojemu matičnom ZKM-u - tragični lik Franje u “Črnoj mati zemli”, kad je rasplakao publiku, zatim Demetrija u “Titu Androniku” i najnoviju ulogu Ratka u “Huddersfieldu”, s kojom se mnogi iz današnje generacije mladih mogu poistovjetiti. Pojavio se i u filmovima “Kosac” i “ZG80”, no široj publici postao je blizak glumeći u TV serijama “Čista ljubav” i “Stipe u gostima”. 

Njegov zadnji film je zombi horor satira “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” Predraga Ličine, koji je u postprodukciji i o kojem, nažalost, još ne može govoriti. Povod za razgovor bio je najnoviji kazališni projekt ZKM-a “Pansion Eden” Arpada Schillinga, jednog od najvećih i najprovokativnijih redatelja Europe, koji je premijerno izveden u subotu, 15. prosinca.

Redatelj Arpad Schilling je rekao da kazalište mora biti društveno angažirano. Koliko su u predstavi potenciran istinit, tragični događaj u kojem su u Mađarskoj u hladnjači stradale izbjeglice i općenito aktualni problem izbjeglica?

U predstavi se pojavljuju emigranti i raseljavanje Hrvata, dakle ona je društveno angažirana, ali ne inzistira se ni na čemu, ne ruje se po tom problemu kako bi se publici natrljao na nos kao najvažnija tema. Taj furgon, što je bio i radni naslov predstave, samo je motiv u kojem cijela stvar dođe do usijanja i pukne, jer se dovede u pitanje moralnost i odgovornost poslovanja. Jedno od važnijih pitanja jest jesmo li odgovorni zato što smo krijumčarima ljudima prodali kamion u kojem je stradalo 33 ljudi? Jesmo li odgovorni i onda kad nismo znali kome ga prodajemo? No to je u suštini priča o dvije obitelji - jednom bratu i dvije sestre, koji su započeli odvojene živote, imaju liberalne ili konzervativne svjetonazore, stalo im je ili im nije stalo, te žive tu ili u inozemstvu. Onda se preko lika Zorana, koji je nalik na Moliereova Tartuffa, cijela stvar zahukta i zakomplicira. To je u stvari jedna europska priča.

Kakav je vaš lik?

Igram Filipova sina Dadu, koji je vrlo tvrd, ambiciozan mladić. Tek ga je Zoran, koji je došao u obitelj, malo opustio, malo ga prosvijetlio i učinio da se osjeća dobro u svojoj koži tako da je vrlo ponosan, poletan te željan akcije i rada. Ali to je ambicioznost pod svaku cijenu, čak ona ulizivačka, gadna, providna. Zapravo igram šupka. To su oni tipovi koji su sigurni u sebe i misle da sve najbolje znaju i mogu, a zapravo se među prvima počnu lomiti jer im je za sve potrebna potvrda. U trenutku kad potvrda prestane dolaziti, počne im pucati led pod nogama i nastaje kaos. Inače, svi se u predstavi zovemo vlastitim imenima.

Dado Ćosić | Author: Sandra Simunovic/PIXSELL Sandra Simunovic/PIXSELL
Schillinga prati glas redatelja čijem donekle dokumentarnom kazalištu pridonose i sami glumci svojim vlastitim pričama i ispovijestima. Kako ste se snašli u tom procesu?

Moram reći da je to najkraći i najjezgrovitiji proces koji sam dosad prošao. On je došao u kazalište s detaljno razrađenim sinopsisom sa svim licima i njihovim namjerama, nagonima i postupcima, koji bi na HAVC-u bez problema mogao dobiti novac za razvoj projekta. Jedino je u tom sinopsisu nedostajao tekst. Zatim smo dva tjedna improvizirali na zadanu temu, a onda su autori napisali tekst. Taj tekst nije identičan onome što smo mi izgovarali, jer je transkribiran i prošao je dva filtera, ali se u njemu prepoznaju naše improvizacije. Teme su šire i općenitije pa tako i prijemčljivije i razumljivije svima. To može biti Mađarska, Njemačka, Slovenija i Hrvatska. U svakom slučaju, ovaj sistem rada kakav Arpad ima za mene je potpuno nov i beskrajno zanimljiv.

Premda niste bili ni prognanik ni izbjeglca, promijenili ste grad i državu te u devedesetima se doselili u Zagreb. Jeste li kao Bosanac u Zagrebu doživljavali i neke neugodne situacije ili naletjeli na neke zidove?

Doselio sam se u Zagreb 1999. godine i nisam doživio ništa traumatično ili nešto što bi me vrijeđalo. Imao sam malo problema s prelaskom s ćirilice na latinicu i klinci u osnovnoj školi nekoliko su mi puta rekli da je ovo ‘hrvatsko tlo’. U filmu ‘Srbenka’, koji je sniman tijekom 2015. ili 2016. godine, djevojčica kaže kako neće naglas reći da je Srpkinja, ali misli da u školi ima još puno Srba koji to kriju. Mislim da je jako bizarno što se klinci i danas bave istim temama kakvima su se naši roditelji bavili početkom devedesetih i kakvima smo se mi bavili početkom 2000-ih. Koji je to ku...? Kad ćemo se maknuti s te teme? Prošle su 23 godine od svršetka rata, no imam dojam da je maloprije završio. Jednako mrzimo kao što smo mrzili prije 15, 20 godina. Kao da tu nema nikakvog napretka. Međutim, meni takve primjedbe nisu smetale, bilo mi je jasno da su one stvar odgoja i da će proći s vremenom. Bio sam svjestan da mi je potrebno neko vrijeme za adaptaciju dok se moj naglasak ne promijeni i dok ne postanem dio cjeline. Imao sam dvojicu jako dobrih prijatelja i to mi je bilo dovoljno.

Kao dijete doživjeli ste rat, izgubili ste oca, roditelji su vam se rastali, živjeli ste s bakom i djedom. Gdje ste pronašli snagu i energiju da prebrodite te traume i krenete dalje?

U jednom trenutku ozlijedio sam leđa - puknuo mi je disk dok sam igrao u predstavi ‘Mobitel’ Ecije Ojdanić. To me je nagnalo da stanem i razmislim. Shvatio sam da su sve ozljede povezane sa stanjem uma i svijesti. Kad nešto ne štima u životu, uvijek se to odrazi na fizičkom tijelu kao neka boljka, ali ljudi se na to ne obaziru. Ja sam prepoznao poruku možda mrvicu prekasno za moj disk, ali opet na vrijeme da ne bi još koji otišao. Nisam htio s 30 godina ostati poluinvalid. Ta ozljeda me naučila da se trebam brinuti za sebe, što podrazumijeva fizičku, mentalnu i duhovnu brigu. Zato mislim da je inicijativa Adriana Pezdirca ‘Boli me’ užasno bitna jer se njoma klinci educiraju da bol i probleme ne treba gurati pod tepih, nego se s njima treba suočiti. Mislim da nam sve dolazi s razlogom i da su nas problemi snašli zato da bismo evoluirali kao osobe.

Dado Ćosić | Author: Tomislav Miletic/PIXSELL Tomislav Miletic/PIXSELL
Kako danas gledate na ta iskustva? Koliko su utjecala na vaše formiranje?

Ništa ne bih mijenjao. Zadovoljan sam s time gdje sad jesam, znam što me je izgradilo i što mi je donio pojedini trenutak, iskustvo ili trauma. Na mene je jako utjecalo djetinjstvo jer je to radoblje u kojem se nauči što je ljubav, pa onda prema toj roditeljskoj ljubavi, koju si imao ili nisi imao, kasnije definiraš ljubavne veze. Na mene je utjecao odnos s mojom majkom, koja nije htjela prakticirati strogost i disciplinu u odgoju, nego je promijenila tu klasičnu poziciju roditelja i odabrala ulogu prijateljice. Dogovor je bio da moram imati dobre ocjene i onda nema ograničenja. Kad bih baš nešto zabrljao, znala je biti i roditelj, no u cjelini naš je odnos bio otvoren, iskren i topao. No najviše me je odredio osjećaj nepripadanja nikome i ničemu. Nikad nisam nikome držao stranu niti sam se odredio protiv nekoga. Ta pozicija Bosanca u Zagrebu bila mi je super.

Nakon pokušaja studiranja politologije diplomirali ste glumu. Možete li se prisjetiti trenutka, osobe, predstave ili filma koji je bio presudan za vaš glumački početak?

Teško mi je izdvojiti taj jedan trentak koji je sve pokrenuo, jer sam uvijek imao sreću da mi je nešto otvorilo vrata prema nečem drugom, bez obzira na to radilo se o dječjim predstavama, filmovima ili profesorima s Akademije, kao što je Saša Božić, s kojim sam kasnije radio dvije predstave. Bio mi je jako bitan susret s Ankicom Jurić Tilić i suradnja s produkcijskom kućom Kinorama, s kojom sam prvo snimio TV seriju ‘Nedjeljom uvečer, subotom navečer’, a zatim ‘Zagonetnog dječaka’ Dražena Žarkovića, kratki film ‘Teleport Zovko’ Predraga Ličine i Matanićev ‘Zvizdan’. Ta TV serija bila mi je jako bitna jer sam se radeći na njoj ponovno osjećao sretno, neopterećeno i zadovoljno, što se izgubilo tijekom studiranja na Akademiji, gdje se sve pretvorilo u neko moranje. Ankici Jurić Tilić jako sam zahvalan, ona se stvarno brine za glumca i sustavno ti pruža mogućnost razvoja. Svaka suradnja s njom donijela mi je nešto novo.

Što se promijenilo u vašem životu nakon uspjeha ‘Zvizdana’ i Zlatne Arene za sporednu mušku ulogu u tom filmu?

Sa ‘Zvizdanom’ sam svašta prošao, bio sam u Cannesu, Sarajevu... Taj mi je film bio bitan, jer sam u ulozi Saše ostvario točno ono što sam zamislio. To mi je bio neki ‘blink’ vlastite zrelosti, jer sam pokazao da mogu opravdati ono što lik radi i zatim ga točno prenijeti na platno. Nisam otprije poznavao Matanića, ali čim smo se upoznali, našli smo se na istoj valnoj duljini te je sve napravljeno lijepo i bezbolno, bez ikakvog znojenja, frke i panike. Takvi idealni procesi znaju biti i u kazalištu. Takav je bio i moj zadnji film ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’, koji sam također radio s Ličinom. Nakon ‘Zvizdana’ neko vrijeme nisam snimao, ali zato imam kontinuirani rad u kazalištu, koji me ispunjava.

Dado Ćosić | Author: Sandra Simunovic/PIXSELL Sandra Simunovic/PIXSELL
U matičnom ZKM-u ostvarili ste nekoliko odličnih uloga, od Franje u ‘Črnoj mati zemla’ preko Demetrija u ‘Titu Androniku’ pa do Ratka u ‘Huddersfieldu’. Koliko ima sličnosti između prikaza sudbina mladih u ‘Huddersfiledu’ sa situacijom u Hrvatskoj?

Mislim da mladi ljudi imaju šansu ostvariti svoj mir, slobodu i sreću onoliko koliko mogu biti imuni na pizdarije oko sebe. Naravno, za dobar i kvalitetan život bitno je da radiš i imaš novac kojim ćeš kupiti stan i platiti režije, imati dovoljno za kruh i hranu, ostvariti koliko- toliko komotan život, primjerice, otići na ljetovanje. Rac u tom tekstu, koji datira s početka 2000-ih, upozorava da oni, kad postanu umirovljenici, neće imati nikakve penzije. A mi danas razgovaramo o mirovinskim stupovima, o tome kako su ljudi cijeli život radili za kikiriki i kako neće imati penzije. S druge strane, neke braniteljske udruge u povodu otvaranja emigrantskog centra blizu Petrinje izjavljuju da neće dopustiti novu okupaciju. To je sramota. Mi jedino znamo koristiti ratnu retoriku, kao da dolazak 1500 emigranata u Hrvatsku znači novu okupaciju Petrinje. Mislim da nismo svjesni koliko taj diskurs i to huškanje može biti opasno. Meni to više nije ni iritantno, postalo mi je smiješno. Dakle, u otvaranju novog emigrantskog centra pored Petrinje, znači u dijelu Hrvatske koji je potpuno opustošen, sela umiru, nema proizvodnje i nema poljoprivrede, oni vide potencijal novog rata, a ne razvoja. Okej, mogu li onda oni preuzeti na sebe odgovornost za smrt 1500 migranata zbog nehumanih uvjeta života?

Kad je Schilling na tribini govorio o širenju desnice u Mađarskoj, rekao je da je najgora šutnja i nereagiranje inteligencije. Mislite li da se hrvatska inteligencija dovoljno suprotstavlja desnici i ustaštvu?

Mislim da kulturni krugovi dovoljno reagiraju, primjerice, inicijativa Kulturnjaci 2016. suprotstavila se tadašnjem ministru kulture Hasanbegoviću tražeći njegovu smjenu. Mislim da je hrvatska ljevica čak proširila dijapazon svojeg djelovanja, razmišlja i lokalno i globalno. Naša inteligencija nije odustala, ali se temelji samo na nekoliko ljudi, koji vuku sve ostale. Ako ti ljudi ne budu imali svoje nasljednike i ne stvori se neka nova, mlađa energija - neka nova ljevica, onda ćemo propasti. Mislim da se to ne može dogoditi jer je input toliko jak da zahtijeva reakciju.

No stanovite braniteljske udruge pokušavaju raznim zabranama utjecati na kulturni život, primjerice, htjeli su zabraniti Bajagin koncert, a prošle godine tražili su premještanje Noći kazališta na drugi dan.

Mislim da je zabranjivanje Bajagina koncerta u Karlovcu, premda je on već ranije nastupao u tom gradu, samo prikupljanje političkih bodova i akumuliranje političke moći. A ona ne mora uvijek biti realna i konkretna. Ljudi se boje potencijala te moći. Pitam se što bi se dogodilo da su se oduprli pritisku i rekli: ‘Odjebite! Bajaga će imati koncert’. Vjerujem da se ništa ne bi dogodilo, osim što bi se voda ustalasala. Mi želimo zadržati stvari onakve kakve jesu da se netko slučajno ne bi uvrijedio, da se nekoga slučajno ne bi dovelo u pitanje i u konačnici da netko ne bi slučajno doveo moje radno mjesto u pitanje, kao gradonačelnika, tajnice ili bilo koga drugoga. Politika je kod nas, a i vani, otišla u krivom smjeru i jako je udaljena od Weberove definicije politike i onoga što bi političar trebao biti. Mi imamo metiljavu i potpuno neinteresantnu ekipicu, koja je godinama ista na izborima, pa u skladu s tim nemamo ni svijest o važnosti izlaska na izbore. Hrvatska je zemlja koja umire i ima pretežno starije stanovnike, koji imaju tu svijest. Primjerice, moj pokojni djed gledao je tri ‘Dnevnika’ u kontinuitetu, pratio politiku i zanimalo ga je tko će biti na vlasti. Međutim, mladi ljudi ne vide nekog mladog političara oko kojeg bi se mogli okupiti i reći: ‘Evo našeg Gotovca!’ i onda glasovati za njega. Kako ne vide nikakvo stajalište za koje bi se mogli založiti, naravno da neće izaći na izbore. A to je najveći problem.

Schilling je u Mađarskoj proglašen za osobu opasnu za nacionalnu sigurnost. U Hrvatskoj se to još nije dogodilo ni jednom umjetniku, ali šefica gradske kulture ne želi financirati Frljićeve predstava, a zemlju je zbog egzistencijalnih razloga napustio Labrović. Upućuje li to na uvođenje cenzure u Hrvatskoj?

Oliver Frljić je, nažalost, jedini redatelj koji se bavi takvim temama. Kad bi bilo više Frljića ili redatelja koji bi na sličan način pristupali takvim temama, situacija bi bila drukčija. Onda Frljić ne bi bio jedini na vjetrometini zbog takvih tema i načina na koji im pristupa. S tim da imamo na umu da Frljić, Božić i Kurspahić nisu nastali iz sistema, nego iz kontre. Kad jedna pročelnica za kulturu europski afirmiranom redatelju kaže da se njegove predstave neće financirati, to je vrlo opasno. To nema veze s kulturom, nego s egom. Ja nemam to iskustvo da me netko na sceni imenom i prezimenom prozove, ali ako ćemo se osvećivati tom umjetniku uskraćivanjem sredstava za rad, to više nema veze s poslom. Dopuštamo da nam povrijeđeni ego diktira poslovne odluke. A to je odluka amatera, a ne profesionalca. Kritika je tu da bi društvo funkcioniralo. Oliver Frljić donosi tu kritiku društva vrlo jasno. A zašto i ne bi? Zašto bi se zabranjivale takve kritičke predstave, a s druge strane financira se potpuno dosadno i nezanimljivo kazalište, koje se radi na isti način 30 ili 40 godina? Kako to može biti društveno prihvatljivo, a nešto što je uzbudljivo i politički intrigantno treba biti zabranjeno? Treba li ljudima zabraniti da razmišljaju i padnu u opće tupilo? Nažalost, mi smo mali i malo je takvih ljudi koji bi nas mogli izgraditi i od kojih bismo mogli nešto naučiti. Evo, Labrović nije izdržao - otišao je. Njegova akcija prikupljanja potpisa za spas svećenika pedofila je genijalna, a rezultati su alarmantni.

Jesu li Zagreb i općenito naše društvo senzibilizirani prema različitostima, drukčijim rodnim i spolnim identitetima, te drugim svjetonazorima? Možemo li se nazvati otvorenim društvom?

Ako prosuđujem prema ljudima s kojima se družim i mjestima koja posjećujem, onda mogu reći da je Zagreb otvoren i tolerantan grad ili da postaje sve otvoreniji i tolerantniji. Međutim, moram naglasiti da sam ja izabrao kretanje i život u takvom otvorenom okruženju. Nisam siguran kakva je šira slika jer većinu vremena provodim u centru Zagreba i u ZKM-u. Sve dok ćemo živjeti sa zastorima na prozorima i uskraćivati si protok danjeg svijetla samo da nam netko ne bi virio u sobu, i dok god krivce tražimo u tuđem dvorištu, a sami ne činimo ništa da poboljšamo situaciju, dotle nećemo moći razgovarati o otvorenom i tolerantnom društvu. Mi se kao društvo još razvijamo te učimo što su tolerancija, razumijevanje, rodne i spolne jednakosti. Ali naša politička struktura, nažalost, naprosto ne ide u tok s evolucijom. Dok svijet već debelo plovi novim milenijumom, naši majmuni sa svojih grana i dalje izglasavaju diskriminatorne zakone, poput ovog zadnjeg, gdje se homoseksulnim parovima u životnom partnerstvu brani posvajanje djece.

Ostavljate dojam mirne i stabilne osobe, premda se na sceni pretvarate u zvijer. Kako to postižete?

Jako volim tu riječ mir. Dugo mi je trebalo da shvatim što je to, skinem sa sebe sva ta moranja i postignem mir sam sa sobom. Učim kumulirati energiju, skupljati je i povlačiti je na način da njome mogu manipulirati i koristiti je kad mi treba. Shvatio sam da postoje situacije u koje se ne treba uključivati. Postojiš ti i problem, a ne ti u problemu. Dakle, problem sagledavaš izvana. Genijalna mi je i sintagma, koju je baš jučer rekla Anđela Ramljak, da ne trebaš koristiti sebe. Postoji toliko svakodnevnih situacija, od vožnje autom pa do čekanja u redu, u kojima se trošimo bez veze, a onda nam bitne stvari promaknu.

  • BESTpartizan 20:26 08.Siječanj 2019.

    voli svoje tuđe poštuj

  • vjaceslav 20:02 07.Siječanj 2019.

    sićan se jedneg maleg koji je u naše malo misto doša 1958. (u četvrti "a" razred). zna je latinicu, a i mi smo znali ćirilicu, ali bija nan je smišan jer je govorija "deca", "pesnica", "pasulj", a more je zva ... prikaži još! voda! mi smo mislili da se puše, a on je jednom rekao da ga mrzimo.

  • jim 13:43 07.Siječanj 2019.

    Neizmjerno talentiran glumac? To nema veze s stvarnošću. Možda prilično pretenciozan, isforsiran, uvijek isti i bez dubine. Naravno, sve je ovo garnirano traumama malog Srbina koji se doselio u Zagreb i jadnog ga nisu prihvaćali u školi jer je pisao ... prikaži još! ćirilicom. Potresno. Pa onda u pozitivnom kontekstu spominjanje Olivera Frljića koji iskače iz paštete u intervjuima s filmskim djelatnicima pridošlim iz bivše Jugoslavije. Do kada više, ovo politiziranje u filmskoj djelatnosti, u ljevičarske svrhe?