Pred sam kraj romana "Farell", opisujući idejni luk glavnog junaka romana Gašpara Grbeše Bilonjića, Ivan Aralica piše retke koji zapanjuju:
"Ako je bio onaj koji je njega i mnoge druge, sve Zekane u Farellu, učinio komunistima, Gašpar nije bio i onaj koji je stvorio komunizam, pa njegova laž, njegova kleptomanija, u temelje komunizma ne može ni biti ugrađena. Gašpar je bio pokvareni sjemeništarac kojemu se učinilo da će svoju bolesnu gramzivost i vlastohleplje teže ostvariti u crkvi, gdje je pokvarenih i vlastohlepnih sva sila, nego u Komunističkoj partiji, gdje su takvi prava rijetkost, rijetkost kao što je on bio. Zato je odlučio svoju kleptomaniju i kleptolagniju ostvariti u komunizmu. A kad je vidio da to tamo ne prolazi, od toga je odustao..."
Ivan Aralica u očima mlađe publike kotira kao pisac s Tuđmanova noćnog ormarića, Vrhovnikov privatni klasik, dijelom i ideolog, pisao mu je koncepte nekih važnih istupa. Nakon Tuđmanova odlaska politički se pasivizirao, ali je kao pisac vodio žestok rat protiv "mentalnih komunista". U recentnoj politici naginjao je više Pašaliću nego Sanaderu, pa je ovakva ocjena komunističkog pokreta, premda djelomično izvučena iz konteksta, ipak šokantna.
Da je takva lauda napisana u pohvalu političkih profila a la Drago Krpina, nitko se ne bi osobito iznenadio, no ocjena komunizma kao puritanskog pokreta u kojemu bolesno gramzivi i vlastohlepni imaju malo prostora, dok je u crkvi "pokvarenih i vlastohlepnih sva sila", nagoni na propitivanje. Malo je mjesta sumnji da je tu riječ o uvjerenju pisca, koje je pripisano glavnom liku.
No njegov je stav, kako rekosmo, ipak, nešto reljefniji: američke Hrvate, komuniste, on naziva "Zekanima" (zekani su konji zelenkaste boje), dok drugo političko pleme, ljute Hrvate, naziva "Zadrtanima", čemu ne treba prijevoda. Aralica je o komunizmu ranije govorio kao o sustavu nastalu iz mržnje i zavisti (siromašnih prema bogatima, Napoleon je jednom rekao da je Francusku revoluciju "pokretala taština, jednakost joj je bila samo izlikom"), dok je u "Psima u trgovištu" kroz lik Sulejmana prikazao Tita.
U nizu pamfleta, poput "Mentalnog komunista", Aralica je iznio tezu da "mentalni komunisti vjeruju kako će vječno vladati Hrvatskom", a moguće ih je prepoznati po snažnoj ljubomori i zavisti. Premda je sam bio u partizanima, založio se za ostanak ploče s famoznim natpisom "Za dom spremni u Jasenovcu". "HOS-ova ploča mora ostati u Jasenovcu", rekao je, "a protivnike ploče treba uvjeriti da ZDS u njezinu grbu ne znači slavljenje ustaškog režima, nego da je ta ploča postavljena u spomen žrtvi pripadnika HOS-a.
Drugo, stranke ljevice moraju shvatiti da komunizam kao osnova njihove stranačke ideologije mora biti uklonjen. Treba izjednačiti komunizam i fašizam, a iz antifašizma apstrahirati komunističko vodstvo", rekao je za Večernji list... No nije jasno zašto.
Ako među komunistima nije prolazila kleptomanija (masovno raširena bolest hrvatske političke vrhuške, koja malo pomalo uništava ovu zemlju), ako je vlastohlepnih bilo malo, ili manje no u crkvi gdje ih, slušamo li Isusa, uopće ne bi trebalo biti, ako kleptolagniju (orgazmičku sreću nakon uspješne krađe) nije moguće ostvariti među komunistima - zašto onda ekskomunicirati takve blaženike iz demokratske političke zajednice?
U kojoj - budimo realni - dominiraju kleptomani, vlastohlepni lopovi i beskrupulozni pojedinci izliveni iz Gašparova kalupa... Hrvati iz Zagore činili su veliki dio članstva američke KP. Bježeći od gladi i siromaštva, dolazili su u američke rudnike i čeličane. Vješto napisan, napet, zanimljiv, radnjom i karakterima raskošan roman, "Farell" prikazuje odlazak Gašpara Bilonića u taj grad, te njegovu mobilizaciju sunarodnjaka za ideje Partije, u kojima se koristi svim sredstvima - lažima, lukavošću, opsjenama, prijevarama svih vrsta.
Vode ga pohlepa i ambicija, a kako je sposoban, uspijeva se fotografirati i sa Staljinom. Bivši sjemeništarac, kao i Džugašvili, Gašpar prenosi crkvene rituale u svoju partijsku organizaciju, koja uskoro počinje funkcionirati kao alternativna crkva, kao nova religija. Ta je religija, doduše, prilično raspojasana - komunisti imaju prilično slobodouman seksualni moral.
Oni su promiskuitetni, to vide kao dio opće emancipacije čovječanstva, "šaraju" kad god mogu. Premda fiktivni lik, Gašpar je nalik na mnoge američke Hrvate tih godina, npr. Stevea Nelsona - Stjepana Mesaroša - koji je bio istaknuti američki komunist, borac u Španjolskoj i politički komesar američke brigade.
Fascinantno je da su Hrvati, mali narod koji je početkom stoljeća bio pod višeslojnom stranom vlašću, uz to iz dozlaboga nepismenog dijela Europe, u 20. stoljeću uspjeli ostaviti toliki trag na međunarodnoj i svjetskoj političkoj sceni. U 2. svjetskom ratu bila je riječ o partizanskom pokretu, većinski popunjenom Hrvatima, koji je godinama držao jedini slobodni teritorij u Europi, a u tom pokretu sudjelovao je kao dječak i Ivan Aralica.
Potom Josip Broz, o kojemu izvod matične knjige vjenčanih iz 1952. potvrđuje da se izjašnjavao kao Hrvat, bez da bi zbog toga završio na robiji, tijekom Hladnog rata održavao je ravnotežu između kapitalističkog i komunističkog bloka, poput tampon zone. Aralica nas, konačno, podsjeća na povijesnu činjenicu koju je do njegova "Farella" uvelike prekrio zaborav: 1925. godine Hrvati su činili čak sedminu cjelokupnog članstva KP SAD-a. Pa još kakvi Hrvati! Mahom iz dinarskih krajeva, takvih u kojima su tad još pamtili i bojeve s Turcima.
Kao netko tko je kao jako mlad bio u NOB-u, tko je poslije o njemu pisao kao razočarani idealist i oštri antikomunist, a u njemu je otkrio i korijene predaka, Aralica je pisao u "Farrellu".
"Ta se partija formirala u tom industrijskom središtu, u gradu Farrellu u Americi. A kako su Hrvati tu bili brojčano najjači, bilo ih je 25.000, prirodno je bilo da se učlanjuju u komuniste. Kad sam čitao ispise useljenika iz naših krajeva u SAD-u, vidio sam mnoge za koje nisam imao pojma da su umrli u Americi. Tamo su otišla dva brata mojega djeda, susjedi, brojna rodbina", objasnio nam je Aralica.
Koliko su Hrvati bili utjecajni u KP SAD-a pokazuje i to što je hrvatski jezik bio jedan od najzastupljenijih u tiskanju komunističkih novina u SAD-u, uz bok njemačkom i ruskom. Izlazili su Glas komunista, Komunista, Radnik, potom Glas radnika, Radnički glasnik, Narodni glasnik, Narodni zajedničar, u Chicagu je bila Radnička knjižara hrvatskih komunista u SAD-u, od 1937. i Hrvatsko potporno bratstvo. Kako su se Hrvati proveli s komunizmom u 20. stoljeću, pitali smo Aralicu, i jesu li ga "prokockali"?
"Što se tiče odnosa prema komunizmu, mislim da su Hrvati prošli kao većina europskih malih naroda. Kod nas se uvriježilo vjerovati da su komunistički utjecaji dolazili iz Rusije, s onim ljudima koji su sudjelovali u Oktobarskoj revoluciji - ili kao ratni zarobljenici ili kao oni koji su iz drugih europskih zemalja dolazili u Rusiju da sudjeluju u revoluciji. Međutim, kad sam istražujući sudbinu mojega djeda u komunistima doznao o ovim zbivanjima u Farrellu, vidio sam da je komunistički utjecaj u hrvatski narod, i prije i tijekom te nakon Oktobarske revolucije, dolazio iz zapadnih zemalja. Žarište tih komunističkih ideja bila su tri velika naroda: Nijemci, Francuzi i Englezi, ali je dobar dio njih začet u SAD-u. Odatle su i neki blagdani, kao Prvi maj, vezani upravo uz SAD. Samo, kako je u SAD-u komunizam doživio potpuni debakl, na to se zaboravilo i ostao je dojam da je sve dolazilo iz SSSR-a", rekao je Aralica.
Na isti način, ističe, komunizam nije autohton ni u samoj Rusiji.
"Mi se danas čudimo da se u Rusiji na krilima nacionalizma ili patriotizma razvija vrlo moćna nacija. Čini mi se kao da je komunizam Rusiji dan da ga isproba, da je nametnut od zapadnih zemalja koje su time htjele usporiti jedan munjeviti rast ruskog naroda, gospodarstva, pa i dominaciju u svjetskim prostorima. Za nas je bilo začuđujuće kad je u 90-ima došlo do raspada SSSR-a. Moram reći, kao student ruske književnosti i pasionirani pratilac tih zbivanja, da me to nije začudilo. SSSR se raspao lakše nego što se raspala Jugoslavija, 1000 puta lakše. Smatram da je brzi raspad SSSR-a, kao i spori raspad Jugoslavije, bio posljedica toga što je na čelu čitavog komunističkog bloka i SSSR-a njezina jezgra bila najmoćnija nacija. Njima je taj niz malih, slabih državica bio samo teret. Rusi su se toga vrlo lako riješili, naravno, uz iznimku Bjelorusije, koja je vrlo tijesno vezana uz Rusiju, i dijelova Ukrajine koji su etnički ruski, Krim i Donbas. Bilo je teškoća i kod onih naroda, kavkaskih, koji su direktno oslonjeni na Ruse. Drugdje je to išlo jako lako", rekao je Aralica.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Aralica od kad ti pišeš Basne.