Kultura
5326 prikaza

"Jedini pravi komunisti su oni koji su prošli vjeronauk"

Ivan Aralica
Slavko Midžor/PIXSELL
Hrvati su 1925. činili sedminu svih članova Komunističke partije, kaže Ivan Aralica

Jest da je i ovaj put udario po komunizmu, ali roman "Farrell" dobrim je dijelom ipak drukčije djelo Ivana Aralice. Već sam naslov upućuje na nekakvo osobno ime iz engleskoga govornog područja, ispostavit će se da je riječ o toponimu, gradiću u SAD-u, između dva svjetska rata industrijskome metalurškom središtu u koje su Hrvati bježali pred glađu u domovini.

U romanu, kao i iza romana, stoji Araličina osobna i obiteljska priča s nizom fascinantnih podataka o dinarskim Hrvatima u SAD-u. Jednim takvim podatkom smo i počeli intervju.

Danas zvuči nevjerojatno da su Hrvati, u pravilu Dalmatinci, tad, oko 1925. godine, činili sedminu svih članova Komunističke partije SAD-a.

Ta se partija formirala u tom jakom industrijskom središtu, u gradu Farrellu u Americi. A kako su Hrvati tu bili brojčano najjači, bilo ih je 25.000, prirodno je bilo da se učlanjuju u komuniste. Kad sam čitao ispise useljenika iz naših krajeva u SAD, vidio sam tamo mnoge za koje do tada nisam imao pojma da su umrli u Americi. Tamo su otišla dva brata moga djeda, pa susjedi, brojna rodbina. Takvog egzodusa nije bilo nikad prije jer je Americi trebala jeftina radna snaga, ono što su im do tada bili crnci.

Farrell, podrijetlom Nijemac, ocijenio je da "robu" može dobiti puno jeftinije, da treba samo platiti ship-kartu. Pa jeste li vidjeli kako su to bile mizerne plaće? Oni, kad bi se i ako bi se vraćali, ne bi donosili ništa. Taj moj drugi djed nije donio ništa. A ovaj je zaradio na ‘burthu’ (puni pansion za radnike u čeličani u Farrellu, op. a.).

U romanu opisujete poštene i korumpirane protokomuniste, isto tako i poštene i korumpirane klerike, ali ste ih sve opisivali s puno topline i razumijevanja za ljudske sudbine. Ima li to veze s tim što je u Farrellu tad, među komunistima, bio i vaš djed, odnosno djedov brat?

 | Author: Dino Stanin/PIXSELL Dino Stanin/PIXSELL

Ima. To je zapravo osnova cijelog romana, taj brat od moga djeda. Ali ima tu i drugih elemenata. Mnogi će mi u slučaju ovog romana reći: ‘Pa zar više nije iscrpio tu priču o komunistima da joj se opet vraća?’. Smatram da jedna povijesna tema ne može nikad iscrpiti svoj fond pripovijedanja. Ja u ovom trenutku jesam izraziti antikomunist, ali ja u tom pokretu jesam bio i moj odnos je od nekoga iznutra i stoga nosi i određeni sentiment. U ovom romanu taj se sentiment izlijeva na brata mog djeda. Radnja počinje jednog jutra kad moja majka dolazi u potleušicu u kojoj smo mi stanovali.

Na Promini.

Da, na Promini. Bio je snijeg i zato je morala s biljca, kojim sam bio pokriven, otresti snijeg koji se provukao kroz ploče na krovu.

A što je to biljac?

To je pokrivač od vune. Vrlo pouzdan, baš za snijeg. I sad bi bio dobar, vrlo dobar. Ona ga je stresla i rekla mi: ‘Nećemo više ovdje spavati. Idemo u našu novu kuću jer je did’, njen otac, ‘sagradio u njoj sobu za nas’. To nije bio onaj djed koji je zaradio taj novac nego onaj koji je bio s njim u Americi, koji ga je sahranio, postavio mu obilježje na grobu u Farrellu. Ali ne križ...

Ja sam u raznim mojim djelima spominjao tog djeda, tako i u ‘Sjenama’, pa mi se u jednom trenutku iz St. Louisa javio jedan naš zemljak, gospodin Stjepan Dizdar, i ponudio mi informacije o tom mom djedu. Pisao mi je, evo vidite pisma, i po 28 stranica. Prije nekih osam godina, tražeći tako dalje, stvorio sam ovakvu sliku kroz koju sam napisao taj ‘Farrell’.

Dobro ste primijetili da je to sentimentalna priča o tom mom djedu, koji mi je pružio sobicu, prozor, gdje sam ja kao seljačko dijete mogao čitati. Druga djeca to nisu imala. A, znate, dok je on bio u Promini, bio je u službi fratara. Oni su ga naučili čitati i pisati. I kad je došao u Ameriku, bio je u velikoj prednosti jer je bio pismen. Tako se i počeo baviti tim biznisom pored posla, burthom, jer je to naprosto bio u stanju napraviti.

Prije nekoliko godina Miomir Žužul je opisivao slične motive kad je govorio o svom ocu koji je radio u Belgiji između dva rata. Rekao je da su visoke peći bile nešto najgore što su mogli raditi, da su umirali mladi, od tuberkuloze, od iscrpljenosti, nesreća. Žužul je rekao da su ti ljudi bježali od gladi i po prirodi stvari bili upućeni na sindikalizam, anarhizam, solidarnost, zajedništvo, a komunisti su im za to pružili najbolji okvir kao najbolje organizirani.

Ivan Aralica | Author: Školska knjiga Školska knjiga

To je svakako bio razlog. Oni su se tamo suočili sa sistemom koji je obećavao bogatstvo. Ali pored toga ako si mogao postati imućan, ako si zaradio, ponuđeno im je bilo da zarađuju i sindikalnim radom, pa da se i tako obogate. Osim toga, oni su imali uzor u Rusiji, gdje je izvršena revolucija, za koju su govorili da je tamo postignuta jednakost. Izgradili su oko toga kult, imali su veze s SSSR-om koje su ih hranile. Zato su oni pohrlili u Komunističku partiju, pa i u Španjolski građanski rat.

Potom i u partizane?

Ja sam u partizane otišao kao kurir mog ujaka. Trebao mu je netko tko će mu donositi hranu po špiljama. Uvijek sam se pitao otkad je moj ujak postao komunist. Jer moja je majka bila izrazito religiozna, a on je jako volio moju majku. Ovog ljeta, nakon što sam napisao roman, razgovarao sam s mojim bratom od ujaka i pitao ga zna li on uopće da su svi ovi ljudi koje navodim u romanu bili u Americi. Rekao je da nije znao. Pitao sam ga je li znao gdje mu je bio ćaća, a on kaže da je bio u Belgiji.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.