Kad je 20-godišnji Adam Lanza u školi Sandy Hook 2012. pobio 20-ero djece i šest odraslih te kod kuće svoju majku, nakon prvotnog šoka novinari i stručnjaci krenuli su "graditi" profil sramežljivog ubojice.
Bio je povučen, bez društvenih mreža i odbijao se fotografirati. Kolege su ga opisivali kao "pametnog ali čudnog geeka". Skupljale su se izjave, izvještaji, dnevnici i školski godišnjaci.
U isto vrijeme znanstvenici sa Sveučilišta Connecticut radili su nešto sasvim drugačije, a to je da su detaljno analizirali DNK mladog ubojice koji je nakon pokolja počinio samoubojstvo. Tražili su, laički rečeno, razloge i biološke indikatore zašto bi netko napravio takav zločin.
Ideja je to koja je vrlo kontroverzna u znanstvenoj zajednici i šire. Je li moguće da neki geni ljude čine "zlima" i mogu li se na taj način detektirati budući zločinci - te je li etično kazniti ih na temelju njihove biologije, a ne djela.
Neki znanstvenici tvrde kako je "potpuno nezamislivo" da postoji zajednički genetski faktor među, recimo, masovnim ubojicama. Drugi tvrde da mora postojati povezanost, a treći kažu da "zlo" nije samo ubijanje, te da treba početi od toga da se definira što je zlo?
"Ako proučimo individualce poput Lanze možda ćemo pronaći neki "okidač" koji će nam pomoći da se ovakve stvari više ne događaju. To uključuje analizu genoma, sekvenciranje genoma i epigenetičku analizu tkiva mozga poslije smrti", rekao je genetičar Arthur Beaudet.
Neuroznanstvenica Kathleen Taylor sa Oxforda slaže se kako niti jedna vrsta "istrage" ne treba biti odbačena u startu.
"Za početak samo na Lanzi se ne mogu donijeti neki zaključci jer je samo jedna osoba i istraživanju, ali možda lociramo neki neobičan gen, ili neurotransmiter, i to bi već bio početak", kaže Taylor.
Ovo je možda prvi puta da znanstvenici analiziraju gene ubojice, ali svakako nije prvi puta da se netko bavi biologijom zločinaca. Godine 1931. mozak "vampira Düsseldorfa", serijskog ubojice Petera Kürtena, uklonjeno je kako bi ga se pregledalo, iako, stoji u dokumentima, nisu nađene abnormalnosti.
Neuroznanstvenik Kent Kiehl, sa Sveučilišta Novog Meksika, posjetio je osam zatvora s mobilnim MRI-jem, te je skenirao mozgove kriminalaca kako bi vidio imaju li oni koji su opisani kao "psihopati" istu strukturu mozga kao kradljivci ili pijanci.
Njegovo, ali i od drugih znanstvenika, istraživanje pokazalo je kako mozak "psihopata" često ima veću gustoću u djelu mozga koji se povezuje s procesuiranjem emocija, što je nešto što može biti genetski determinirano. Rezultat je taj da "psihopati" imaju impulzivne karaktere, i ne pokazuju kajanje ili empatiju.
S druge strane ubojice koji počine jedan, ali veliki, zločin - poput Lanze - često pate od psihoze koju prate glasovi ili halucinacije. Neki se geni danas zaista povezuju s asocijalnim ili agresivnim ponašanjem, poput MAO-A gena (nadimka "ratnički gen") koji je nasljedan.
Postoji i često spominjana studija na blizancima iz Danske koja pokazuje da osoba s identičnim blizancem koji ima kriminalni dosje imao veće šanse da će biti kriminalac nego prosječni Danac. Dvojajčanim blizancima to pada na 30 posto šansi. Istraživanja na usvojenoj djeci navodno pokazuju da ako su biološki roditelji bili kriminalci ta djeca imaju veće šanse poći istim putem neovisno o tome kakvi su usvajatelji i koje su dobi bili kada su usvojeni.
Jedan od psihologa koji su radili na "danskom istraživanju", Irving Gottesman, uvjeren je kako se "kriminalci ne rađaju, ali svi imamo neke inherentne karakteristike koje utječu na to kako ćemo ispasti".
Znanstvenike koji se ovakvim istraživanjima bave, piše Telegraph, proganjaju duhovi pseudoznanstvenih istraživanja te eugenike koja je, jasno je svakome, rezultirala i Hitlerovim uvjerenjima i postupcima.
Mnogi kažu kako će krivnja pasti na manjine i njihovu boju kože, jer oni statistički iz sociološki vrlo objašnjivih razloga čine najviše zločina. Drugi se boje da ako "pokažemo da su zločini u genima onda će postati nevažno kako se ponašaju roditelji, društvo i obrazovni sustav".
Svijet je pak prepun primjera "normalnih" ljudi iz susjedstva koji čine nevjerojatne zločine, ratovi su toga prepuni. Tisuće Nijemaca, Kambodžanaca, Hrvata, Srba i Bosanaca provodili su genocid te klali i ne može im se svima zalijepiti etiketa "psihopata" ili "mentalno nestabilne osobe.
Zloglasni je i pokus 1971. kada su studenti dobili upute da glume čuvare i zločince - grupa koja je glumila čuvare ponašala se šokantno okrutno. Zaključaj je eksperimenta da se većinu nas može "uvjeriti" da se ponašamo suprotno od onog što vjerujemo da zaista jesmo.
Ako se ratnog zločinca može "nagnati" da to postane, a ubojice su ludi ili na njih utječu geni, hoće li uopće biti odgovorni za svoja djela - ili ćemo reći da nisu mogli protiv svoje prirode, a za one koji se ponašaju odlično ili bolje od prosjeka, reći ćemo da imaju "odlično razvijenu amigdalu".
Zato se ubrzano razvijaju polja neuroetike - posebno nakon što je nekoliko ubojica dobilo "lakše" kazne jer su imali izražen MAO-A gen. Prolazi se i ponovno se ocjenjuje čitav niz slučajeva gdje je osoba gledana kao "kemija mozga" umjesto kao "čovjek".
S druge strane, hoćemo li se jednog dana rješavati fetusa s određenim genima jer kao društvo nećemo znati što s njima?
Čak i znanstvenici koji vjeruju u "neobične strukture mozga psihopata ili pak odgovornost gena", tvrde kako se ne mogu nikada odbaciti faktori okoliša. Gotovo su svi psihopati bili psihički ili fizički zlostavljani kao djeca.
"Geni poput MAO-A nisu garancija nasilja, ali su slaba točka kod nekog tko je i sam bio izvrgnut grozotama. No, čak i onda djeca se razlikuju, i neka će kao odrasli činiti ogavne zločine, dok drugi neće činiti ništa lošeg", kaže neuropsihijatar dr. Nigel Blackwood sa King's College u Londonu.
Tome treba nadodati da na DNK mogu utjecati kemija tijela, što jedete, kako se osjećate i prisutnost niza hormona. Ako vježbate i pravilno jedete usprkos širokim bokovima i većoj masi - ne morate nužno dobiti kolesterol ili bolest krvožilnog sustava.
Ipak, dr. Blackwood kaže kako su sva istraživanja korisna posebno zato jer je važno razumjeti zločine počinjene u afektu i strasti, i one koji su metodički i iz drugih pobuda. To će onda pomoći u liječenju poremećaja ponašanja.
Za sada ništa još nije sigurno, pa niti to bi li Lanza bio drugačiji da su mu roditelji u ranoj dobi skenirali mozak.
"Sigurno je samo to da je Lanzina majka kolekciju oružja držala iza ključa, vjerojatno se tragedija ne bi dogodila", kaže Kiehl.
Upravo na tu temu održati će se 26. rujna u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu tribina imena "Postoji li gen mržnje" u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust.
Sudjeluju akademik dr.sc. Ivica Kostović, profesor emeritus, osnivač i dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog instituta za istraživanje mozga Medicinskog fakulteta u Zagrebu, prof.dr. sc. Mario Vukšić, voditelj Laboratorija za neurohistologiju i neuroanatomiju Hrvatskog instituta za istraživanje mozga i voditelj jedinog doktorskog studija iz neuro znanosti u Hrvatskoj i doc. dr. sc. Špiro Janović, specijalista psihijatar, pročelnik Zavoda za hitna stanja, krizna stanja i psihotraumatologiju Klinike za psihijatriju KBC Zagreb.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Vrlo jednostavno...ako postoji nagon za preživljavanje....postoji i svo zlo koje bi netko napravio da preživi.....uz to preživljavanje je svaka osoba na različitom nivou "preživljavanja"...pa tako imamo i različite nivoe zlobe ,koje ljudi uključuju po potrebi...