Rezultat ispitivanja vilice savršeno se poklopio s prije nekoliko dana objavljenim memoarima Elene Rževskaje koja je u Drugom svjetskom ratu u Crvenoj armiji bila prevoditeljica za njemački jezik. Njeni memoari nisu ništa posebno novo, barem ne u Rusiji, zato što je ona na ruskom jeziku knjigu objavila još 1965. i u njoj opisala što je proživjela kao pripadnica SMERSH-a, protuobavještajne agencije Crvene armije, u Berlinu 1945. Njeni memoari, međutim, jako su važni sada s posljednjom i prvom pravom analizom Hitlerove vilice.
Rževskaja je napisala da joj je tog dana u svibnju 1945. prišao njen zapovjednik s jeftinom kutijicom za nakit i pružio joj je. Ona ga je na to pitala što se unutra nalazi. "Hitlerovi zubi. Ako to izgubiš, odgovarat ćeš svojom glavom", odgovorio joj je. Otvorila je kutiju i ugledala ostatke na kojima su se tu i tamo još držali komadi mesa. Pukovnik joj je objasnio i zašto je odabrao baš nju. On osobno u tom trenutku nije mogao skloniti kutiju nikamo na sigurno, a u tek kapituliranom Berlinu imao je posla i dan i noć.
"Tebi sam odlučio ovo povjeriti zato što, kao žena, manja je vjerojatnost da ćeš se negdje izopijati i izgubiti", objasnio joj je. Ona se odmah prihvatila posla. Okupila je dva visoka časnika Crvene armije i krenula u potragu za Hitlerovim stomatologom. Ispalo je da je ovaj na vrijeme iz Berlina zbrisao nekamo u Bavarsku. Međutim, uspjeli su pronaći njegovu pomoćnicu Kathe Heusermann.
Potrajalo je neko vrijeme dok su je uvjerili da joj neće učiniti ništa nažao, primjerice da je neće silovati, i kada se smirila, povela ih je do stomatološke kirurgije među ruševinama Hitlerovog ureda. Sve su pronašli; i Hitlerov medicinski dosje i rentgenske snimke. Niti tada je nisu pustili, nego su je sljedećeg dana temeljito ispitali da im izvoli, prema sjećanju, opisati svaku pojedinost koju je upamtila u vezi Hitlerovih zuba. Sve se poklapalo s rentgenskim snimkama.
A onda su joj pokazali sadržaj kutije: "To doista jesu zubi Adolfa Hitlera", odgovorila je Frau Heusermann. Nakon svega, ostaje otvoreno pitanje, ako je sve bilo jasno samo koji dan nakon samoubojstva Hitlera, kako je došlo do ikakve sumnje u očito jasan razvoj događaja, a potom i do eksplozije teorija zavjera? Za sve je kriv Josif Visarionovič Staljin. On je s jedne strane odmah tražio dokaze o sudbini Adolfa Hitlera. S druge, pak, htio je da ništa od tih dokaza ne dođe do Amerikanaca i Britanaca.
Sovjetska Pravda vrlo brzo stala je spominjati glasine da su ostaci Hitlerovog tijela "fašistička podvala", da je nacistički diktator možda preživio i da nije isključeno da ga Amerikanci drže i čuvaju u svojoj okupacijskoj zoni. Navodno je, a to doista nije sigurno, Staljin išao toliko daleko da je samog maršala Giorgija Žukova grdio jer njegovi vojnici, kao, nisu uspjeli pronaći Hitlerovo tijelo. Sve kako ni Žukov ne bi bio načisto što su ono pronašli.
U tome se sada pronalazi odgovor na to kako je bilo moguće da je skupina britanskih vojnih časnika, koji su 1946. krenuli pogledati Hitlerov bunker, naišla na zaključana vrata i nekakvog NKVD-ovog službenika koji ih je čuvao. Taj čovjek bio je prvi od kojega su čuli da je Hitler pobjegao i da se skriva u Argentini. Narednih desetljeća nema tko nije tražio živog Hitlera, počev od CIA-e. A zapravo se dogodilo sljedeće. Tijela Hitlera i Eve SS-ovci su onog dana umotali u zastave Trećeg Reicha, odveli su ih u vrt iza Hitlerove kancelarije, zalili su ih benzinom i zapalili.
Nije to bilo dovoljno da tijela potpuno izgore, pa su preostale ostatke zakopali u jedan od kratera od granata koje su pale tih dana. 2. svibnja ujutro vojnik Crvene armije Ivan Čurakov vidio je da je na tom mjestu zemlja svježe zatrpana. Ponadao se da se tu krije kakvo sakriveno blago i stao je kopati. Od blaga nije bilo ništa, ali je naišao na ljudsku natkoljeničnu kost. I nakon što je Rževskaja identificirala odakle ona vilica, taj dio poslali su u Moskvu, a sve ostalo – i Hitlera i Evu – sljedećeg mjeseca zakopali su u šumu kod grada Rathenow u blizini Berlina.
U veljači 1946., kad su Sovjeti već izgradili nekakvu infrastrukturu u istočnoj Njemačkoj, vojnici su iskopali ostatke iz šume, prenijeli ih u sovjetsku vojnu bazu u Magdeburgu i tamo ih zakopali. To je bio trenutak kad su shvatili da imaju komad svoda lubanje s rupom od metka, pa su i taj komad poslali u Moskvu, ali u Ruski državni arhiv. Sve do ožujka 1970. ostaci Hitlera i Eve Braun bili su prepušteni zubu vremena u zemlji kod Magdeburga.
Razlog za tadašnju intervenciju bilo je to što se SSSR upravo pripremao prepustiti bazu DDR-u i u odjednom se netko sjetio da bi netko lako mogao i pronaći zakopane kosti. A onda bi taj netko možda mogao i doznati o čemu je riječ. A u tom slučaju otvarala se opasnost da se stvar dozna i da mjesto postane svetište neonacista kojih je ekstremno sporadično bilo čak i u DDR-u, koliko god bili progonjeni.
Jurij Andropov, tada još šef KGB-a, savjetovao je tada Leonidu Brežnjevu, koji se baš nešto namjerio tih mjeseci prijetiti Titu invazijom na Jugoslaviju, da ostatke iskopaju i spale do kraja. Brežnjev je imao svu silu drugih planova, primjerice kako svrgnuti Tita, tako da je rekao Andropovu neka tako i učine. 2001. godine 64-godišnji sovjetski vojni veteran Vladimir Gumenjuk javno je progovorio da su on i dvojica kolega navečer 4. travnja 1970. dobili zapovijed da odu kopati na određenom mjestu.
Kopajući, na dubini od 1,5 metara pronašli su ono po što su došli, ubacili su to u svoje vojno vozilo i, glumeći trojicu umjereno raspojasanih vojnika koji imaju slobodno, odglumili su da se voze u pecanje riba. Samo što su ispod ribičke opreme, štapova koji su virili, držali dovoljne količine benzina da, jednom kad su stigli do rijeke, istovare sve što im je bilo potrebno i ovaj put spale ostatke do pepela. Gumenjuk je pričao da je pokupio pepeo i odnio ga na obližnji brežuljak. "Otvorio sam ranac, vjetar je zahvatio pepeo, podigao ga u mali smeđi oblak i u sekundi sve je bilo gotovo", pričao je.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Eto svi skaču u zrak od sreće. Žabari, predvodnici moralnih i etičkih kodeks izjaviše ..proteza, da proteza, je autentičan dokaz ????...a lubanja? nju nisu ni pipnuli? Zašto? Zato što im Rusi nisu dozvolili? Istina? .. ili je istina da lubanja ... prikaži još! uopće nije ni muškarčeva a kamoli Hitlerova!! kako objaviš Rusi par godina prije. Eh rekoh svi u zrak od sreće, moral i etika Žabara opet proradila...
hahaha,teoretičari zavjere će još dugo vremena trolati-iskreno ih žalim,jer se drugačije ne znaju afirmirati
hitler se ubio