„Sieg Heil!“ povikao je barun Rudolf-Christoph von Gersdorff podigavši desnu ruku u znak pozdrava Adolfu Hitleru, ne vadeći lijevu ruku iz džepa. Führer je uzvratio pozdrav, a Gersdorff je skrivenom rukom zapalio kemijski fitilj na eksplozivu.
Eksplozivnu napravu kojom je pokušao ubiti Hitlera ovaj je obavještajac nabavio za vrijeme rada s pukovnikom Henningom von Tresckowom. Obojica su bilo dio tima koji je osmišljavao strategiju napada na Sovjetski Savez, ali i dio urotničke skupine koje je planirala atentat na Hitlera.
Gersdorff je izvukao ruku iz džepa i uputio Hitlera u izložbenu dvoranu vojnog muzeja u Berlinu. Dok je vođi Trećeg Reicha pokazivao sovjetsku opremu koju su uspjeli zarobiti, kemikalije u fitilju počele su natapati vatene jastučiće. Kada kiselina otopi skrivenu žicu, udarna igla će se aktivirati i detonirati eksploziv. Čitav proces trebao bi potrajati 15 do 20 minuta, a predviđeno vrijeme za razgledavanje muzeja je 30. Jedini problem? Hitler je bio u žurbi.
U svojim memoarima Gersdorff tvrdi da imao je manje od tjedan dana da se pripremi za napad na Hitlera. Jedini detalj kojeg mu je Tresckow otkrio je da plan zahtjeva njegovo samoubojstvo. Gersdorff je bio udovac, a jedina kćer bila je u skrbništvu njegova brata. "U to vrijeme bio sam toliko zaluđen misijom da sam bez razmišljanja pristao na plan", napisao je Gersdorff.
Gersdorff je tvrdio da je još od kasnih 1930-ih bio pobornik antinacističkih ideja, budući da mu je Hitler djelovao kao umišljeni odbojni proletarijanac koji možda i nije bio sasvim normalan. 1941., kada se Hitlerov rat počeo širiti prema istoku, Gersdorff je dobio naredbe koje opisuje kao čudovišne i kriminalne. Jedna od tih naredbi omogućila je njemačkim vojnicima ubijanje ruskih civila bez straha od suđenja – prema istoj zapovjedi, svaki ruski komesar trebao je biti na mjestu pogubljen.
Prema memoarima, kap koja je prelila čašu bio je masakr Židova u Bjelorusiji, kada je u mjestu Borisov ubijeno 15.000 ljudi. Novine su prenijele vijesti da su odrasle osobe rešetane strojnicom, a djeca su bila živa pokopana. Svjedoci su poslije pričali da su vidjeli grobove kako "dišu" satima nakon pokolja. Gersdorff i njegovi suradnici zaključili su da je njihova jedina opcija ubiti Hitlera.
Gersdorff se nadao da će Hitler malo usporiti tijekom razgledavanja, međutim Hitler je muzej obišao u manje od pet minuta, ostavivši Gersdorffa samog s aktiviranom bombom.
Kada je Hitler napustio muzej, neuspješnom bombašu samoubojici preostalo je samo da se suoči s činjenicom da će vjerojatno umrijeti nizašto. Srećom, uspio je otrčati do obližnje kupaonice, iščupati fitilj i baciti bombu u wc školjku te u zadnji čas izbjeći eksploziju.
Česta kritika koja se upućuje protunacističkim urotnicima je da su počeli pružati otpor tek kada je svima postalo jasno da će Njemačka izgubiti rat. "Tvrdnje da su neki časnici pokušali smjeniti ili ubiti Hitlera da bi spasili svoju karijeru, možda su i istinite za neke časnike", navodi Peter Hoffman, profesor povijesti sa sveučilišta McGill koji je 1967. razgovarao s Gersdorffom. Međutim, navedena kritika ne vrijedi i za Gersdorffa: "On je učino sve što je bilo u njegovoj moći kako bi spriječio ili smanjio ubijanje sovjetskih političkih komesara i Židova" dodaje Hoffman.
Felix Römer sa Londonskog instituta za njemačku povijest se s ovim izjavama ne slaže. On vjeruje da su Gersdorffovi postupci bili čin patriotizma i odraz želje za spašavanjem ugleda njegove domovine. "Vjerojatno je postojala određena razina zgroženosti nemoralnim nacističkim postupcima, no mislim da pretjeruje kad govori o etičkim motivima", kaže Römer. Slaže se da su ubojstva u Borisovu mogla biti Gersdorffova prekretnica, no naglašava da je do tog trenutka Gersdorff bio naizgled neopterećen prijašnjim ratnim zločinima i brutalnim ubojstvima Židova.
Bez obzira na njegove pobude, nema sumnje u to da je Gersdorff bio spreman umrijeti za ostvarenje svog cilja. Ovaj pokret otpora otkriven je 1944., no ključne osobe su uspjele tajiti Gersdorffovu uključenost usprkos mučenjima kojima su bile izložene. Visoko odlikovani barun umro je u Münchenu 1980., u svojoj 75-oj godini, nakon što se desetljećima pitao što bi se dogodilo da je u ključnom trenutku uspio usporiti Hitlera.
