Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), zrak u 98 posto gradova svijeta u zemljama koje su srednje ili nerazvijene, po kvaliteti je ispod razina koje propisuje WHO. Često je čak tako zagađen da se od udisanja tog užasa u nekim razdobljima masovno i naglo umire. Što se tiče visokorazvijenih zemalja, zrak u 56 posto gradova većih od 100.000 stanovnika predstavlja manju, veću ili čak i izrazitu opasnost po zdravlje nesretnika koji ga udišu.
Diljem svijeta popularno je pisati o velikim gradovima s najgorim zagađenjem. No, postoje li milijunski gradovi s minimalnim zagađenjem? Adelaide, Melbourne, Brisbane, u neku ruku čak i Sydney u Australiji, a u Kanadi Toronto, Calgary i Vancouver svijetao su primjer niskih razina zagađenja mikročesticama. U svojim tabličnim podacima za oko 3000 gradova svijeta WHO je naveo zagađenje česticama promjera 2,5 (PM 2,5) mikrometara i promjera 10 (PM 10) mikrometara.
Za PM 2,5 preporuke WHO-a su da zagađenje bude do 12 mikrograma po kubičnom metru, po mogućnosti i ispod 10. Do 35,4 mikrograma zagađenje se smatra umjerenim, preko toga već nezdravim za osjetljive skupine, a onda sve gore i gore, s time da je preko 250 mikrograma riječ o realnoj opasnosti po život čak i za sasvim zdravu osobu.
Ovi gradovi po Kanadi i Australiji koji se ističu po kvaliteti zraka, iako je riječ o milijunskim urbanim centrima, redom imaju PM 2,5 manji od 10, neki čak i samo upola toliko, a PM 10 im je manji od 20. Riječ je o prosjecima na godišnjoj razini. Sydney ipak ne spada među te gradove zato što ima ozbiljne probleme s nezdravim razinama NO2, inače gadnog stakleničkog plina, onog koji dovodi do globalnog zatopljenja, a koji oštećuje dišni sustav, bronhe, čini nas izloženijima prehladi, gripi, ukratko, skraćuje nam život.
NO2 uglavnom je izvor raspadajućih organskih tvari, zatim posebno sastavni dio ispušnih plinova automobila i kamiona na benzin i dizel, te nusprodukt termoelektrana na ugljen.
"Dugotrajna izloženost NO2 povezana je s povećanom smrtnosti diljem svijeta", upozorava Greenpeace.
No, Sydney na tome radi, kao što Australija jako prednjači među svjetskim državama i posljednjih je desetljeća jako smanjila čestično zagađenje zraka čak i po svojim najvećim gradovima, a u većini i ono koje se tiče raznih plinovitih gadarija; NO2, SO2 i slično. Jedan od glavnih razloga zašto je bilo relativno lako očistiti zrak u tim gradovima, jest to što ti gradovi nisu nabijeni jedni na druge u neprekinute multimilijunske supergradove.
Ista je stvar na djelu u Kanadi, gdje je posebno izražen drugi element; gustoća gradova jako je niska. Calgary, primjerice, na svom širem gradskom području ima oko 1500 stanovnika po kilometru četvornom. Seattle ima već preko 3000, dok San Francisco ima preko 7000 stanovnika po kilometru četvornom. U centrima tih gradova razlike u gustoći zaprepašćujuće su jednih u odnosu na druge, a to se onda osjeti u zagađenju.
Nadalje, i u Australiji i u Kanadi gradske vlasti odavno vode politike kojima stanovnike nastoje maknuti iz zagađenijih dijelova, najčešće u centru, prema vanjskim četvrtima. Pa kad se na te mjere nadovežu prometna rješenja sa širokim ulicama, pješačkim zonama, forsiranjem efikasnog javnog prijevoza i konačno zabranjivanja paljenja na otvorenom u gradovima, rezultat je grad u kojem se bronhitis ne dobiva tako lako.
Moderni gradovi na Zapadu nastoje ograničiti količine ispuštanja plinova iz motornih vozila na benzin i dizel. U Australiji su u pojedinim gradovima otišli toliko daleko da u centru nema niti roštiljanja i zato u njima razine PM 2,5 imaju manje od 10. To je sušta suprotnost od, primjerice, Rijada u Saudijskoj Arabiji sa 156 mikrograma po kubičnom metru, Delhija u Indiji od 122 mikrograma, Chengdua u Kini sa 150...
Što se Hrvatske tiče, statistike WHO-a za 2017. godinu navode stanje u Kutini, Osijeku, Rijeci, Sisku i Zagrebu. Kutina je imala godišnji prosjek od 19 mikrograma po kubičnom metru, Osijek 20, Rijeka samo 11, Osijek 23 i Zagreb 22. Ove brojke u hrvatskim gradovima ipak ne opisuju baš tako lijepo stanje. Nerijetko baš suprotno.
Godišnji prosjeci čestica PM 10 bili su očekivano viši, uglavnom od 32 u Kutini do 36 u Zagrebu i 37 u Sisku. Za sve njih, osim za Rijeku gdje je zrak prema WHO-u dobre kvalitete, odnosno čist, to bi značilo da je zagađenje umjereno. I ovim finim česticama izvor su motori automobila i drugih vozila na benzin ili dizel, spaljivanje ugljena, plastike i industrija uopće. Ono po čemu je udisanje zraka u hrvatskim gradovima nezdravo, razni su drugi plinovi.
Prema dokumentima AZO-a u Rijeci je, primjerice, problem ozon (O3), koji također dovodi do raznih plućnih bolesti. U Osijeku, na zagrebačkom odlagališta smeća Jakuševcu, na aerodromu u Zagrebu, u centru Zagreba i većini četvrti povišene su krupne čestice, PM 10, pri čemu se u izvještajima ističe da je to najčešće problem zagađenja automobilskim prometom. U Zagrebu je problem vrlo često i NO2.
U Slavonskom Brodu zrak je posebno gadan čak i za naše prilike; tamo u zraku ima previše i PM 2,5 i PM 10, očito kao posljedica rafinerije s druge strane granice, i sumporovodika. U Lici, na Visu, oko Plomina, u Opuzenu, Desiniću i na još nekim mjestima problem je ozon. Zanimljivo je da je zrak izrazito nezagađen u Splitu, što je s jedne strane posljedica specifičnog položaja u odnosu na more, kao i u slučaju Rijeke, ali i očito uništene industrije.
Slučaj Dubrovnika posebno je zanimljiv. Tamo su godišnji prosjeci, s izuzetkom ozona, sasvim pristojni. No, tim je mjerenjima izbjeglo zagađenje zraka od kruzera tijekom ljeta, o čemu je Express već pisao povodom mjerenja koja su pokazala da kruzeri zrak zagađuju poput jednog milijuna automobila. Kad se to sve prikaže grafički, vidi se da je u Hrvatskoj, što se tiče NO2, dušikovog oksida, najgori cijeli Grad Zagreb s dijelovima Zagrebačke županije.
Lebdeće čestice PM 10 problem su i tu, ali i na cijelom potezu od Siska, preko Slavonskog Broda do Županje, te u Osijeku. Slično područje zagađenja vrijedi i za PM 2,5, a na cijelom tom području stanovnici trpe i zagađenje od benzopirena u PM 10, što je otprilike dva ili dva i pol milijuna ljudi. Zagađenje prizemnim ozonom, pak, trpi cijela Hrvatska, s izuzetkom Posavine i Osijeka. Da stvari nisu nimalo bezazlene pokazuju dvije stvari.
Prvi je događaj s početka prosinca 2018., kada je Sarajevo opet uspjelo nakratko biti najzagađeniji grad na svijetu. Imalo je indeks zagađenosti 254, što otprilike odgovara opisu od oko 200 mikrograma po metru kubičnom čestica PM 2,5. Opis WHO-a za takvo stanje je "vrlo nezdrav", a sljedeći stupanj je onaj "opasan po život". Druga stvar koja pokazuje koliko je riječ o nimalo bezazlenom problemu, nekoliko činjenica u vezi industrijskog zagađenja.
Danas u svijetu oko 90 posto ljudi udiše zagađen zrak, tko više tko manje. Od zagađenog zraka godišnje direktno umire 7 milijuna ljudi. Od toga u Europi godišnje od zagađenog zraka umire 500.000 ljudi. A od toga, pak, 21 posto umire od upale pluća i bolesti povezanih s njom, 20 posto od moždanog udara, 34 posto od srčanih bolesti, 19 posto od KOPB i sedam posto od raka pluća. Sve to statistika je koja se ne tiče npr. pušenja i sličnog rizičnog ponašanja, navodi WHO.
Što se Hrvatske tiče, svaki stanovnik, prosječno, može računati da će tijekom svog života izgubiti do 3 godine života uslijed zagađenog zraka. To je još uvijek mila majka u odnosu na mnoga područja Kine, Indije ili industrijskih centara u Africi, gdje su po osobi gubici u trajanju života i veći od 10 godina. No, istodobno, ako se pogleda izvještaj WHO-a o stanju u 3000 gradova svijeta, može se primijetiti da su gradovi na zapadu Europe neuobičajeni čisti.
Zagađenja poput hrvatskih primjećuju se, primjerice, u Poljskoj. Sofija je jako zagađenija nego Zagreb, ali su zato Berlin, Bonn, Stuttgart, München... redom u puno boljem stanju. To je posljedica niza mjera, poput održivog javnog prometa, prometa uopće, razvoja zelenog društva i zelene ekonomije.
U studenome 2018. njemački gradovi dobili su čak pravo da na svom području zabranjuju promet starim dizelskim automobilima, onima koji ispuštaju velike količine svih onih problematičnih plinova, pa tako i lebdećih čestica. Bila je to pravosudna pobjeda gradova poput Stuttgarta koji su to forsirali već nekoliko godina. U međuvremenu manje razvijene zemlje Europe, ne samo EU-a, postale su odlično odredište za izvoz praktično već danas zastarjelih automobila. Među takvim zemljama našla se i Hrvatska.
