Kada se avion iz Kuala Lumpura za Peking srušio u more 2014. godine, u nekoliko su navrata rađene satelitske snimke u nadi da će se pronaći ostaci aviona, koji do danas nisu nađeni. Svako je toliko nešto golemo plutalo na površini oceana, a istražitelji su se poveselili da je to trup srušenog aviona. Međutim riječ je bila o plastičnom otpadu - vrećicama, komadima kontejnera, opremi za ribolov... Iako je sve bilo pokrenuto tragičnim događajem dobro je, piše Laura Parker, što su radi toga mnogi shvatili da naša mora i oceane tretiramo kao odlagališta za smeće koja imaju beskonačni kapacitet.
Osim velikih komada plastike problem je i mikroplastika, komadići plastike tako sitni, razbijeni djelovanjem sunca i valova, da se njima hrane i planktoni i kitovi. Postojanje mikroplastike potvrdilo se na neobičan način. Znanstvenici su, naime, došli do zaključka da im "nedostaje" plastike u oceanu s obzirom na to što se sve i u kojim količinama baca. Postanak mikroplastike, pa i samo ime, objasnio je biolog i sveučilišni profesor Richard Thompson koji je u svojoj kući/laboratoriju u engleskom gradu Plymouthu napravio pokus - izvukao je 504 ribe koje pripadaju deset različitih vrsta i mikroplastiku je pronašao u probavnom sustavu više od trećine. Uz to u laboratoriju je sa studentima kroz pokuse dokazao i da mali račići imena Orchestia gammarellus žvaču i time razgrađuju plastiku na sitne komadiće. Njome se zapravo hrane jer je prekrivena njihovom uobičajenom hranom - sluzi, a plastiku onda ispljunu ili probave. Jednu plastičnu vrećicu mogu "razbiti" na 1.75 milijuna mikroskopskih komadića.
Kada je proizvodnja plastike porasla, sredinom pedesetih, piše National Geographic, bile su "samo" 9.2 milijarde tona u opticaju, a od toga 6.9 milijardi tona postalo je otpad, a od te količine čak 6.3 milijarde tona nisu reciklirane te su time postale - plutajući otpad. Profesorica Jenna Jambeck sa sveučilišta u američko saveznoj državi Georgiji napravila je grubu procjenu o tome koliko godišnje bacimo u oceane, a riječ je o između 5,4 i 14 milijuna tona i to samo u priobalnim regijama. Većina se čak i ne baca sa brodova, već se otpad taloži na tlu ili u rijekama te ga struje ili vjetar na kraju otpušu u oceane. Plastika je premlad izum da bi uopće mogli znati koliko okvirno treba da se razgradi. Neki kažu minimalno 450 godina, dok neki znanstvenici tvrde - nikada. Da su putnici na Mayfloweru 1620. imali plastiku i bacali je s broda, kaže Parker, mi bi i danas na plažama hodali kroz te iste boce i vrećice.
National Geographic tvrdi kako je plastično zagađenje planete (a posebno mora i oceana) problem jednak po važnosti globalnom zatopljenju, no mnogo jednostavniji i jasniji za rješavanje, samo kad bi bili voljni dogovoriti se i disciplinirati se. Jedan je jasan problem kojeg mnogi ignoriraju, a to je čak i da sutra zabranimo proizvodnju i korištenje plastike, postojeći se plastični otpad mora počistiti i pokupiti iz mora, on neće nestati ili postati manje opasan. Čak 15 posto pijeska na nekim plažama na Havajima je zapravo mikroplastika, na nenaseljenom otoku Henderson na južnom Pacifiku možete skupiti tone plastičnih ambalaža iz južne Amerike, Novog Zelanda, Japana, Kine, Rusije pa čak i Škotske.
Thompson se, kaže, ne brine previše za našu prehranu jer mikroplastika ne napušta crijeva riba koja ionako ne jedemo, ali ga brine to što iz mikroplastike u tkivo ribe gotovo sigurno prelaze aditivi i kemikalije koje određenoj vrsti plastike daju određene osobine. To su, kaže, nanočestice koje je teško detektirati, ali smatra da trebamo reagirati prije no što se kolektivno potrujemo i prije no što pola oceana izumre jer im se plastika zapetlja u grlu, crijevima ili oko glave. Svako toliko svijet šokiraju tužni prikazi glavatih želva koje se dave vrećicama ili s plastičnim slamkama u nosu, delfina zapletenih u plastične trake, morskih konjica koji repićem nose štapiće za uši... To su fotografije, slažu se autori, za koje bi radije da ne postoje.
Plastika je, mnogi se danas ne sjećaju, bila slavljena kao revolucija, kao čudo modernog svijeta, što zaista i jest. Uz pomoć plastike gotovo se svaki dio našeg života transformirao na bolje - olakšana je proizvodnja uložaka, otišli smo u svemir, modernizirali medicinu, opremili automobile i druga prijevozna sredstva i produžili rok trajanja većini hrane. Umjesto od bjelokosti biljarske kugle, tipke na klaviru i češljeve počeli smo raditi - od plastike. Zato je Susan Freinkel svoju knjigu prigodno i nazvala "Plastic: A Toxic Love Story" o tome kako naučiti živjeti s materijalom koji nikada ne umire i nigdje ne odlazi. Materijal idealno prilagodljivih svojstava načinjen od sirovine koje smo imali na bacanje - nafte. Neuništivi nizovi monomera koji sačinjavaju polimere - gradivno tkivo plastike čija je proizvodnja ujedno bila i vrlo jeftina.
Life magazin je 1955. plastiku nazvao "osloboditeljicom kućanice" koja sada više ne mora u prosjeku 40 sati tjedno prati suđe kada može kupiti plastiku i nakon jednog korištenja je baciti u smeće. I danas je većina ambalaža od plastike zamišljena za jedno korištenje i bacanje u otpad. Od 448 milijuna tona plastike koja se proizvede svake godine 40 posto je za jednokratnu upotrebu. Samo Coca-Cola godišnje napravi 128 milijardi boca u kojima se mahom dave, osim morskih životinja, siromašni građani nerazvijenih država poput Filipina ili Bangladeša koji su razvili cijela zanimanja vezana uz plastični otpad - od prebiranja boca po bojama, do pranja i sortiranja golemih plastičnih vreća. Danas znanstvenici i svjesni građani kažu kako plastika više nije "prijatelj kućanice" već "opasni materijal" kojeg treba reciklirati, ili, ako je moguće, maksimalno izbjegavati.
Pasig rijeka na FIlipinima idealan je primjer toga što plastika može učiniti. Još 1990. godine Pasig je proglašen biološki mrtvim, a danas je smrdljivi niz boca i plastičnog smeća koji prolazi kroz Manilu prema nekada čistoj i prekrasnoj uvali. Svake godine rijekom prođu barem 72 tisuće tona plastike. Smeća ima toliko da oni koji predano rade na pokušajima čišćenja i revitalizacije rijeke tvrde kako sve više misle da je jedini mogući odgovor - zabrana plastike, posebice plastičnih vrećica i boca.
I kada se plastika izvuče iz rijeke, ili počisti s neke plaže u razvijenim zemljama jedva znaju što bi s njome, a mnogi ekološki aktivisti sa Filipina kažu da se samo prebaci na odlagalište nekoliko kilometara dalje i ciklus počinje iz početka. "Berači plastike" odvajaju neke vrste ambalaža, poput kontejnera za juhu ili druge vrste hrane, te ih preprodaju. Slamovi diljem Azije žive i imaju svoje mikroekonomije temeljene na sortiranju i preprodaji nekih ambalaža.To možda prehranjuje njih, ali istraživanja pokazuju da bi efikasnije bilo smisliti sustav za odlaganje i reciklažu, nego otkupljivati dio otpada.
Iako sporo neke se stvari ipak miču s mjesta, pa je tako Kenija postala još jedna u nizu država koje su zabranile plastične vrećice, Francuska će do 2020. zabraniti korištenje plastičnog pribora za jelo, ove će godine USA; Kanada i Velika Britanija zabraniti mikročestice u pilinzima, a Britanija možda i mokre maramice (koje se rade od plastike), slamke i štapiće za uši. No ako se okrenete i dodirnete stvari oko sebe osam od 10 biti će napravljeni upravo od plastike, što možda najbolje ilustrira kako je to samo vrh ledene sante. Upravo je metaforu ledene sante National Geographic iskoristio za svoju novu naslovnicu na kojoj plutajući objekt iznad površine oceana nalikuje na santu leda, no kad pogledate ispod površine postaje jasno da je zapravo riječ o plutajućoj plastičnoj vrećici.
Our latest @NatGeo cover is one for the ages#PlanetorPlastic pic.twitter.com/NssiHOtaYc
— Vaughn Wallace (@vaughnwallace) 16. svibnja 2018.
Coca-Cola planira do 2030. reciklirati 100 posto svojih ambalaža, a neke druge kompanije, poput Pepsija ili Unilevra će do 2025., kažu, prijeći na 100 postotno razgradivo i ponovno iskoristivo pakiranje. No to su obećanja mega-kompanija na koje ih, kako za sada stvari stoje, nitko neće moći natjerati ukoliko se predomisle. Dvije su stvari, piše NatGeo, koje industrija može napraviti ako zaista žele pomoći. Prvo može se uložiti u razvoj i proizvodnju vrsta plastike koja je ili biorazgradiva ili se lako reciklira. Izbjegavanje plastike kada nije potrebna u kombinaciji s plastikom koja se lako reciklira već su odličan početak. Uz to, naravno, treba imati na umu da se oceani neće počistiti sami od sebe te da će trebati godinama ozbiljno raditi (i uložiti puno novca) na tom problemu.
Drugo je rješenje je porez na svaku proizvedenu kilu plastike. To bi neke demotiviralo, a s druge strane skupilo bi se, okvirne procjene kažu, barem šest milijardi dolara godišnje koje se mogu preusmjeriti za gradnju infrastrukture, posebno u manje razvijenim dijelovima svijeta, za rješavanje problema plastičnog otpada.
"Planet ili plastika - milijarde tona plastike godišnje završe u oceanima, a to je samo vrh ledene sante", kaže National Geographic na naslovnici koja poziva na akciju, prije no što bude prekasno.
