Znanost
3922 prikaza

Kokainski nilski konji: Ostali iza Escobara i lutaju zemljom

Pablo Escobar i jedan od njegovih vodenkonja
YouTube
Priča o razvoju ovih vodenkonja totalno je luda, a u državu su dopremljeni ukradenim ruskim avionom iz Afrike

Narkoboss svjetskog utjecaja Pablo Escobar mrtav je već 25 godina, zapravo je "neutraliziran" bio već i dvije godine ranije, a njegov lik, utjecaj brojnih djela, još daleko brojnijih zlodjela vidljiv je u Kolumbiji dandanas. Lucy Cooke, National Geographicova zoologinja, objasnila je Big Thinku kako je moguće da se četvrt stoljeća otkako je Escobar izbušen policijskim mecima, događa to da se spontano razvija nova vrsta vodenkonja koju bi bilo sasvim na mjestu nazvati "Hippopotamus Escobarus".

Prije tri godine po prvi put je čula glasine o pravim pravcatim vodenkonjima koji sasvim slobodno tumaraju kroz prirodna prostranstva Kolumbije.

Uhićenje sicaria u Medelinu Sicario Life Plaćeni ubojica: "Pomolim se Isusu, pa krenem ubijati"

"Vodenkonji prirodno ne žive u Južnoj Americi, nego u subsaharskoj Africi. No, ove vodenkonje u Kolumbiju je doveo Pablo Escobar. On je, kao i toliki drugi moćni ljudi, maštao o stvarima poput Noeve arke, doduše, nekakve njene uvrnute verzije. Htio je izgraditi svoj vlastiti zoološki vrt na svom imanju Hacienda Napoles, na ranču s kojega je kontrolirao svoje narkocarstvo, smještenom između Bogote, Medellina i Anda", pričala je.

Te životinje je sebi dopremio tako što je unajmio ukradeni ruski avion da odleti u Afriku, da se nakrca životinjama koje su tamo protuzakonito pohvatane i onda vrati u Kolumbiju, gdje su uspavane životinje pustili da se probude. Među tim životinjama bio je jedan mužjak vodenkonja, kojega su nazvali El Viejo, i tri ženke.

"Ispalo je da se vodenkonjima tamo svidjelo, da su uživali, zato što svi vodenkonji vole zgodne plitke vode i puno trave koju mogu jesti. A Kolumbija svega toga ima u izobilju. Povrh toga, u Kolumbiji nije bilo nikakvih drugih vodenkonja, što znači da nije bilo konkurencije, i nisu imali prirodnih neprijatelja", pričala je dalje.

Vodenkonji su se krenuli vrlo brzo razmnožavati. Od početna četiri ubrzo ih je bilo osam, godinu poslije 12 i tako dalje. Vrlo brzo na vidjelo je izbio problem koji Escobar nije imao u vidu, jer ipak je bila riječ o čovjeku vrlo skromnog formalnog obrazovanja, pa i svijesti o utjecaju čovjeka na prirodu.

"Svaki put kad bi neki od El Viejovih sinova dosegao spolnu zrelost, ovaj bi ga izbacio iz jezera i mladi vodenkonj bi otišao drugdje tražiti svoju ljubav. U Africi je to sasvim normalno. Mladi mužjaci odlaze iz svoje skupine, traže svoju vodenkonjsku ljubav drugdje i osnivaju vlastitu obitelj. No, u Kolumbiji nigdje drugdje nije bilo vodenkonja. Zato su oni stali tumarati oko Haciende Napoles po brojnim rijekama u tom dijelu Kolumbije kao po autoputovima. Gdje god bi stali, osvrnuli bi se i ženki nije bilo. Na sve strane je odjednom sve puno napaljenih muških vodenkonja", došla je do kritičnog trenutka u svojoj pripovijetki.

Uglavnom, Lucy Cooke je otputovala u Kolumbiju. Djeca iz obližnje škole ispričala su joj da više nisu oduševljena zadržavati se blizu tog jezera. Jedan dječak joj je ispričao da je jedna od "tih ljubavi gladnih grdosija" nedavno naganjala njegovu baku.

Pablo Escobar i Carlos Lehder Rivas Carlos Rivas Life Zaluđen Hitlerom radio je za najvećeg dilera na svijetu

"U Kolumbiji im se počelo mijenjati ponašanje. U Africi imate sušno razdoblje kada se zaustavlja reprodukcijski mehanizam vodenkonja. Tamo seksualnu zrelost dostižu za pet ili sedam godina, a u Kolumbiji znatno ranije i imaju bebe svake godine, umjesto svake dvije godine. Zbog toga im se broj povećava puno većom stopom", otkrila je i drugu točku vodenkonjskog problema u Kolumbiji.

Bilo je jasno da su vodenkonji u Kolumbiji postali invazivna vrsta i da se rapidno šire. Lucy Cooke vrlo je "diplomatski" objasnila da je logično rješenje u takvim slučajevima da se jedinke takve vrste pokušaju potamaniti do posljednje, jer je riječ o teškom udaru na prirodnu ravnotežu. Ali:

"Problem s vodenkonjima je to što njih ima u Disneyjevim crtićima i kada je odstrijeljen prvi od njih, javnost se pobunila. Morali su smisliti sasvim drugi plan. Susrela sam tamošnjeg zoologa koji je smislio radikalni 'plan B', koji je značio kastriranje. Tako je Carlos Valderama dobio zadaću od vlasnika da kastrira jednog od tih lutajućih mužjaka. To je, vjerujem da ćete priznati, zadatak koji iziskuje poveća 'cojones'."

Već i na prvu pomisao jasno je da kastracija vodenkonja mora biti težak posao.

"Prvo, tako su debeli da kada se anestetik zabode u njihovo salo, unatoč tome što ga ima jako puno, morate jako pažljivo dozirati sredstvo. Lako im se može dogoditi da pobjegnu ravno u vodu, a onda u vodi padnu u nesvijest i tamo se mogu utopiti. Usto su i jako, jako agresivni", objašnjavala je.

Carlos joj je pričao da je imao kauboje za pomoćnike koji su mu pomagali s operacijom davanja anestetika. Potom je slijedio dio u kojem je morao paziti da dovrši kastraciju dok anestetik još djeluje. I tu se pojavio novi problem:

"Najbliži rođak vodenkonja u prirodi je kit, a oni imaju unutrašnje testise, skrivene sa 20 centimetara kože i sala. I ne samo to. Vodenkonjevi testisi imaju naviku 'lutati' uokolo, mogu se pomicati po osam centimetara na svaku stranu."

Samo ta jedna kastracija na kraju je potrajala šest sati, koštala je znatno više od 100.000 dolara, što znači da je ispalo neizvedivo riješiti problem na takav način. Cooke je objasnila da se vodenkonje često opisuje kao najopasnije životinje u Africi. Neko vrijeme provela je radeći s njima i vidjela je da su stvarno jako opasni.

Pablo Escobar sa sinom ispred Bijele kuće Escobarov sin Life “Imali smo milijune, a nismo mogli kupiti kruh”

"Oni zbilja mogu ubiti čovjeka, oni su baš agresivni, kadri su kretati se vrlo brzo. Ovaj lutajući mužjak što smo ga snimali u Kolumbiji, približili smo mu se malo preblizu, na što je on iz jezera pojurio takvim ubrzanjem da su mu iz nosa sukljali valovi vode kako je jurio. Oni su tamo opasni po ljude koji nisu svjesni njihove opasnosti, jer ih tamo nikada prije nije bilo, jer su ih viđali samo po Disneyjevim filmovima i zato ih smatraju bucmastima i slatkima", opisala je perspektivu iz kuta lokalnih Kolumbijaca.

Još i veći problem s njima je to što su te životinje tako velike da jedu takve količine biljaka da su u stanju preoblikovati okoliš. To je ono što je Carlosa Valderamu najviše uzbunilo, da bi mogle stradati domaće vrste poput amazonskog manatija, vrste morske krave, ugroženog vodenog sisavca koji nastanjuje rijeku Amazone i brojne njene pritoke.

"Ono što ja mislim da će se dogoditi jest da ćemo dobiti podvrstu ranije nepostojećeg kolumbijskog vodenkonja Hippopotamus Escobarus. Jer tako se i razvijaju druge vrste. Uzmeš pripadnike jedne vrste i odvedeš ih u izolaciju gdje se oni nastavljaju razvijati u drugom smjeru."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.