Ministri vanjskih poslova susreli su se 4. travnja u Washingtonu kako bi proslavili 70. obljetnicu utemeljenja NATO-a ili Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora, često opisivanoga kao najuspješnije vojno savezništvo u povijesti. Većinu vremena proslava je tekla glatko.
Tako je uvelike bilo zato što su organizatori učinili sve što mogu da predsjednika Trumpa drže na sigurnoj daljini. Inače bi manifestacija ove prirode bila za "nivo" predsjednika i premijera, no NATO-ovi lideri nisu htjeli riskirati da Trump zgrabi priliku i napadne saveznike ili na bilo koji način osramoti alijansu.
Najbliže tome što je došao jest sastanak u Bijeloj kući s glavnim tajnikom NATO-a Jensom Stoltenbergom, koji se izvještio u tome da hvali predsjednika kako je osnažio NATO jer je natjerao saveznike da daju više novca za obranu. Trump, naravno, dobro reagira na laskanje i voli si pripisivati uspjeh, pa je dobro prihvatio Stoltenbergovu izjavu da će saveznici uskoro povećati trošenje na obranu za 100 milijardi dolara otkad je on postao predsjednik.
No on je ponovio i svoje uvjerenje da mnogi saveznici ne "odrađuju svoj dio" te da koriste američke sigurnosne garancije dok iskorištavaju SAD kad je u pitanju trgovina. Najvažnija stvar koja se dogodila prošli tjedan jest Stoltenbergovo obraćanje američkom Kongresu, dosad prva takva čast za jednoga glavnog tajnika NATO-a, važna i zato što predstavlja jednu od rijetkih zajedničkih inicijativa vođe demokrata Kongresa Nancy Pelosi i vođe Senata, republikanca Mitcha McConnella.
Ove se dvije stranačke figure ne slažu gotovo ni u čemu, ali njihov poziv Stoltenbergu znak je solidarnosti s NATO-om u ime gotovo cijelog političkog establišmenta u Washingtonu. Trump čvrsto u ruci drži republikanske glasače, i političari te stranke moraju mu pokazivati odanost, ali privatno mnogi su duboko zabrinuti zbog njegova odnosa s Vladimirom Putinom te očitog prezira prema NATO-u.
Zbog šuškanja da bi Trump smanjio američka davanja, ili se čak povukao iz Saveza, poziv Stoltenbergu važno je upozorenje koje će ga, nadaju se mnogi, odgovoriti od toga da napravi bilo kakve štetne poteze, barem tijekom sljedeće godine, u kojoj će se odvijati predsjednički izbori.
Tijekom njihova formalnog sastanka ministri su se fokusirali na Rusiju - ili na ono što Stoltenberg naziva "masivnim vojnim naslagivanjem od Arktika do Mediterana, i od Crnog mora do Baltika", kao i cybernapadi na NATO-ove saveznike i partnere. Glavni tajnik je podcrtao je važnost NATO-a kao odvraćajuće sile na istoku, kao i pojačane podrške Gruziji i Ukrajini.
Saveznici su također pozvali Rusiju da se ponovno počne ponašati sukladno sporazumu INF, iz kojeg se SAD planira povući zbog ruskoga kršenja dogovorenog sporazumom. Čini se kao da su dva saveznika izdvojena i kritizirana. Turska zato što planira kupiti ruski zračni obrambeni sustav S-400, koji je nagnao SAD da otkaže dostavu vojnih letjelica F-35 koje je Ankara naručila. Javno barem, Turska ne odustaje, čak i nakon upozorenja potpredsjednika SAD-a Pencea da riskira članstvo u NATO-u.
No najviše je "targetirana" bila Njemačka, čiji budžet za obranu i dalje nije dostigao nivo koji su se saveznici iz NATO-a obvezali postići. Njemačku su kritizirali i zbog naftovoda Nord Stream 2, koji će, mnogi vjeruju, samo produbiti europsku ovisnost o Rusiji i kontinent učiniti podložnijim ucjenama.
Mnogo je članaka napisano u američkim medijima u vezi s NATO-ovom obljetnicom i mnogi citiraju poznatu izjavu prvoga glavnog tajnika, lorda Ismaya, koji je rekao kako je uloga NATO-a "Ruse držati vani, Amerikance unutra i Nijemce dolje". Sedam desetljeća kasnije američki argument za NATO stoji, barem iz moje perspektive, jer unapređuje brojne američke interese, ali više od ičega služi da bi spriječio konflikt - prevenirao još jedan veliki rat u Europi.
O onome što je rečeno o Rusiji može se razgovarati s obzirom na kolaps Sovjetskog Saveza i kraj Hladnog rata, kad su neki bili protiv širenja NATO-a te samim time za stvaranje novih linija razdvojnica u Europi. Ponovno oživljavanje prijeteće Rusije pod Putinom potvrđuje nužnost i NATO-a i njegove ekspanzije. Što se Njemačke tiče, lord Ismay naprosto je bio u krivu: NATO nije tu da drži Nijemce "dolje", jer da je to istina, danas se nitko ne bi žalio zbog njemačke vojne slabosti, nego da usidri Njemačku unutar zapadnjačke vojne strukture.
Njemačka koja slobodno vrluda između zapada i istoka povijesno se pokazala pogubnom za Europu, za samu sebe, pa i za Rusiju. U tom smislu Putinov animozitet prema NATO-u vođen je više povrijeđenim ponosom i nostalgijom negoli jasnom vizijom dugotrajnih ruskih interesa. Netko bi se mogao zapitati koliko je preporučljivo širiti NATO Rusiji pred vrata, no uključivanje Njemačke i njezinih primarnih istočnih susjeda pod isti sigurnosni krov nezamjenjivo je za međusobno povjerenje i mir u Europi.
Kad sam služio u NATO-u devedesetih, američki general koji je tad bio NATO-ov top vojni zapovjednik rekao mi je kako vjeruje da je cilj američke politike pomoći Europi da dođe do točke u kojoj više neće biti potrebna američka vojna prisutnost. SAD bi trebao ciljati da se iz Europe povuče čim uvjeti to dopuste, ali niti dana ranije. Danas se činimo vrlo daleko od takvih sretnih okolnosti, no tješe me ankete koje pokazuju da američki narod, ako već ne i njihov predsjednik, i dalje daje jaku potporu NATO-u. Nakon sedam desetljeća to mi se čini kao znamenito.
