Moja kći ima 12 godina i kad se vraća iz škole, obično u isto vrijeme, bučno otvara vrata, spušta torbu na pod te, još dok je u hodniku, počinje prepričavati najupečatljivije događaje toga dana, intenzivno živeći u sadašnjosti.
Tako je bilo i neki dan, koluta očima dok izgovara: ”Mislim da mi je sve bilo točno osim što nisam bila sigurna kad je Bartolomeu Dias doplovio do Rta dobre nade i kad je točno bila Mohačka bitka, ali sam znala da je u njoj umro onaj Ludovik II. Jagelović”.
Podižem pogled s laptopa, ponekad se tako poslože trenuci u vremenu, kao da s njima netko upravlja, jer baš tad gledam video s okruglog stola na temu: ”Reforma obrazovanja – kurikul povijesti s osvrtom na Domovinski rat”.
Događaj se odvija u organizaciji dijela branitelja na čelu s Đurom Glogoškim, braniteljem opće prakse koji se zbog svojeg statusa jednako dobro razumije u obranu domovine, prava žena, rodne identitete, sustav školstva i primjerenost satnice pojedinih predmeta višim razredima osnovne škole.
Groteskni okrugli stol odvija se iza dva spojena četvrtasta, atmosfera je visokog napona i značajno domoljubna s oštricom uperenom prema vanjskim te još više unutrašnjim neprijateljima: soroševskim disertacijama najgoreg tipa, Borisu Jokiću, rastakanju identiteta...
Društvo je šaroliko i svatko iznosi svoju muku te nije potrebno dugo kako bi postalo jasno da stvarna, živa i sadašnja djeca u Hrvatskoj njih zapravo ne zanimaju, s iznimkom profesorice povijesti koja iznosi iskustvo rada u školi.
Počevši od bivšeg intelektualca Slobodana Prosperova Novaka, koji je tu da bi kompaniji dao tako potreban i rijedak touch akademika, a čije će propadanje u intelektualnom i moralnom smislu ostati upečatljivije od “Posljednjeg Stipančića”, preko ministra Tome Medveda, bivšeg učenika strojarske škole, koji je prije desetak godina biografiju osvježio diplomom Više poslovne škole za ekonomiju, zatim bivše ministrice Ljilje Vokić, koja je blistave trenutke karijere doživjela u vremenu najmračnijem za Hrvatsku, pa sve do notornog Glogoškog, koji se nalazi u ulozi svojevrsnog moderatora.
Vrijeme na koje se referiraju oni još vole nazivati danima ponosa i slave, ali, iskreno, mene je bilo sramota hodati u odjeći iz Caritasa, nisu mi se sviđale uzbune i podrumi, nije mi se svidjelo ni odlaziti na razmjene zarobljenika tražiti oca, obitelj mi se raspala i od tada više nitko nikad nije bio normalan pa sam jedva čekala da rat završi.
Dobro, možda sam uvijek bila malo čudna. U četrdesetak snimljenih minuta okupljenima se prvo dramatično obraća bivši intelektualac SPN koji je sav užas reforme shvatio kad u obaveznoj lektiri nije pronašao Marulića.
Prema njegovu potresnom svjedočanstvu, istog je trena sjeo u auto i potom četiri sata čamio čekajući pred vratima direktora HRT-a dok ga ovaj nije primio pa je njegova akcija konačno urodila medijskim osvještavanjem o izbacivanju nepreboljenog Marulića ter Judite koja glave odsijeca.
Uzgred se dotaknuo još i postojanja hrvatske matematike (koju, nažalost, nije pobliže pojasnio) te sjajno poentirao rekavši: ”Mi smo se danas ovdje okupili da govorimo o identitetu”.
Tako i jest bilo, pusti djecu, pusti obrazovanje, batali sadašnjost, u našoj zemlji danas je više nego ikad aktualno poboljenje hrvatskog identiteta pa izgubljeni građani bauljaju naokolo tražeći identitete, nacionalne, rodne i vjerske, najčešće po kontejnerima ili autobusnim stanicama s inozemnim voznim redovima.
Nakon njega, profesorica povijesti Jasminka Štimac bila je konkretnija, požalila se na nedostatak vremena i novca, na čuđenje ostalih govorila je gotovo kao podmetnuti soroševac da udžbenici i nisu tako loši, ako se profesori trude, strpljivo vrteći slajdove nasmiješene djece, najčešće s terenske nastave.
Upravo terensku nastavu u Vukovaru izdvojila je kao rijedak primjer suvremene prakse učenja o povijesti.
Naime, svi osmaši odlaze na dva dana u Vukovar, obilaze lokacije iz ratne prošlosti, susreću se sa stvarnim ljudima i njihovim pričama, a neki od učenika kažu da im je to bolje nego maturalac. Ali čekaj sad, kako je do toga došlo?
Na samom ćošku stola smrknuti Đuro sjedi i sluša, a ja se pitam, crni Đuro, misliš li isto što i ja.
Naime, njegov nekadašnji suborac, a kasnije šatoraškom krilu omraženi ministar Fred Matić, kojemu su besciljnim prosvjedom gotovo dvije godine uništavali život i zdravlje, kojeg je policija čuvala od prijetnji smrću, upravo je on bio taj koji je dvodnevni posjet Vukovaru za svojeg mandata obećao kao obaveznu nastavu, a i sproveo u djelo.
Na njegovu inicijativu danas djeca iz čitave Hrvatske odlaze u Vukovar i tako upoznaju povijest, i to sve na teret Ministarstva obrane, činjenica kojom se Đuro imao obraza pohvaliti na rečenom okrugljaku. Nenarodna vlast, čini se, napravila je najviše za očuvanje živog sjećanja.
Pred sam kraj snimke pronašli su neko ubogo djevojče, valjda studenticu, da pročita pismo odsutnog vladara hrvatske povijesti Ante Nazora.
Mogu se zakleti da je barem profesoru Novaku i profesorici Vokić bilo neugodno kad je djevojka raspalila po pismu pa umjesto HAZU slovkajući pročitala ”Ha Ze U” (što je možda i prikladnije), umjesto omraženog ”Centra za demokraciju i pomirenje” iskočio je ”Centar za demokraciju i primirenje”, umjesto ”potrebnih” nizali su se potrebiti, eksplementarni, da bi se konačno postigao koncenzus.
Bilo je to dosta neugodno. Od učenja povijesnih činjenica iz Domovinskog rata došli smo do represije neukih koji djeci nameću povijest vlastitog egoizma brkajući je sa znanstvenom disciplinom.
Cilj podučavanja djece o takvim tragičnim događajima u povijesti morao bi, bez iznimke, biti opomena o tome kako do ratova dolazi s naglaskom na razvoj kritičkog mišljenja, a ne veličanjem unisonog narativa i neupitnih istina.
Nasreću, Glogoški i ekipa toliko su dosadni koliko su djeca otporna, a da im je imalo stalo do djece shvatili bi da ona nisu tu kako bi živjela njihovu prošlost, nego stvarala vlastitu sadašnjost na koju imaju svako pravo.
Ako gradivo o bilo kojem ratu, pa tako i Domovinskom, ne može djeci poslužiti kao uvid u mračnu stranu ljudske prirode koju treba obrazovanjem i kulturom držati pod kontrolom, bolje da ni ne postoji.
Ako se cilj - neponavljanje rata - izuzme, ostaje samo ponovno stvaranje mitologije s drugim predznakom koja će, kako mitologiji i priliči, tražiti svoje uzvišene i besmislene žrtve. Ako bitka za modernu Hrvatsku ne može djeci pružiti više, onda joj treba ostati uz dobrog i papirnatog roll eyes Ludovika.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
<Srpski zlocini> Da, mozda bi (onda) naucio da se "susjedski" pise S MALIM SLOVOM "s"