'Prije ili kasnije stvorit ćemo novu Jugoslaviju'

Ne znam točno, o tome nismo pričali. Kad čovjek umire u bolovima, nema čistoće smrti. Možda je mislio na psihičko odterećenje od života, bilo mu je svega dosta, kao i meni...

Bilo mu je svega dosta? I vama je? Doista?

Da. Citiram Shakespearea: vapim smrt smirenja. A ispuni čovjek neki životni krug, neki ciklus, kad mu se čini da je mlijeko prekipjelo. Nema nazad. Prekipjela je ta životna posuda s mlijekom na šporetu, kad se ohladi, ono što je ostalo ili zagorjelo može se eventualno pojesti ili popiti.

Zašto mi tako ustrajno živimo u prošlosti? Krleža u 'Zastavama' piše kako su Hrvati 'pri punoj svijesti odustali od svoje financijalne suverenosti' - mi danas u cijelosti živimo u austrougarskom okružju, osvajaju nas mađarske, austrijske i njemačke banke, Mađari su nam uzeli Inu, a mi se ponašamo kao da iza ugla vreba neki jugokomunizam, opsesivno se vraćamo Jugoslaviji koje više nikad neće biti.

Petar Glebov/PIXSELL

Sramota me citirati tu često navođenu rečenicu, kako se povijest koja se u originalu odvija kao tragedija reprizira kao farsa. Nama se danas događa farsa ponovljene povijesti i zbog toga se odvija sve ovo s bankama, s prekupnjom jedne državice. Farsa.

Istodobno, svi se kunu u nacionalne interese. Mislim da je danas svima, osim zadnjim naivcima, jasno da je tu riječ o jednom krabuljnom plesu...

Upravo tako. Odlična konstatacija. Svi su zakrinkani, svi zamaskirani, svi lažu. A samo je profit iza toga.

Čehov kaže da kubura koja u prvom činu visi na zidu u trećem mora opaliti. Kod nas nikad ne opali. Svi pucaju lažnim mecima. I sukob desno - lijevo je lažan.

A, ne ne ne. Ja se bojim nečega.

Čega?

Ovog puzajućeg fašizma koji se k nama ušuljao. Svi kažu, mi nemamo desnicu, nemamo jaku desnicu, nemamo nikakvu desnicu. Ona se ušuljava, to je ta kubura, ona će u trećem činu opaliti.

Na koga?

Na sve nas! A osim toga, Europa tome pogoduje. Po Europi je desni pokret sve jači, od Njemačke do Francuske, uzima maha, a nama se ušuljava kroz sve pore našeg života, dakako, najviše kroz one koje su blagoslovljene vodicom s Kaptola, a one su najopasnije.

Na Kaptolu smo nekad imali velikih, cijenjenih teologa, erudita. Danas dominiraju radikali.

Veliki teolozi su ono što su Krleža, Matoš i Ujević u književnosti, dakle, izuzeci, a svi ostali su pučina, masa mediokriteta. To mediokritetno svećenstvo koje je dobilo naredbu da na svoju ruku fašizira narod, to izvodi i radi.

Rade mu štetu.

Vigilare Top News "Hrvatska ima svoje vehabije. Došli su iz Australije"

Užas. Pa rekoh ja da je kršćanstvo upropastilo Europu. E sad će me netko pitati, a što bi ti, neki politeizam, mnogoboštvo. Bilo što bih ja. Ne mogu prognozirati što bi bilo da nije bilo tog razlaza crkava – bila je to katastrofa koja nas je obilježila. Crkva je uzrok razdora i mržnje između nas i naših istočnih susjeda, s kojima navodno nećemo dugo biti prijatelji, kako to reče naša predsjednica. Puno će vode proteći Savom i Dunavom, rekla je. Ja to tumačim ovako: Prijatelji ćemo biti, ali vrlo važno, biti prijatelji. Bit ćemo jedna država! Prijatelji ćemo biti s Islandom i s Burundijem. ali ćemo prije ili poslije biti jedna država.

Šalite se?

Ne šalim se. To je pretjerana usporedba iza koje stojim jer jedino tako mogu se vidjeti obrisi onoga što je ispod svega toga. Ako ne daš oštru i jako definiciju, ne možeš naći sredinu. I ja sad, svjesno, jasna stvar, pretjerujem: bit ćemo jedna država. No tko sam ja da se junačim s predsjednicom?

Kažete da su veliki teolozi rijetkost, kao i književnici. Kako je u ovoj maloj književnosti, gdje svi svakoga znaju, bilo biti književni kritičar? To zahtijeva veliku količinu zamjeranja, s čim vi niste imali previše problema, ali opet... To nije jednostavna pozicija?

Pozicija književnog kritičara me nije ugrožavala, ali me upropaštavala. Jer me pretvarala u fusnotu, i to fusnotu koja se ne primjećuje. To je golem trud i velik posao koji se na kraju ispostavi kao uzaludan jer te ni vlastiti kolege i kritičari još za života svoga ne žele priznati kao prethodnika ili barem sebi ravnoga, ili barem onoga koji je obavio posao koji oni nisu.

U današnjoj bibliografskoj literaturi o našim piscima danas se ispušta, što? Ono što sam ja napisao o njima. Ja sam svu našu književnost, od 1965 nadalje, sinkrono pratio, i napisao o svim našim piscima relevantne i neporecive ocjene. Ali onda te vlastite kolege, iz mržnje i ljubomore, ne žele spomenuti ni kao fusnotu. Prema tome, književni kritičari jesu topovsko meso književnosti. Ali na kraju su i ćorak.

Jeste li kritike pisali bespoštedno ili uviđavno? Jeste li davali popusta?

I jedno i drugo. Mnogima sam progledao kroz prste, promovirao sam desetine pisaca koji su kasnije postali zvijezde, ali mi to nikad nisu priznali, jer kako je dobro rečeno, ni jedno dobro djelo ne ostane nekažnjeno. Ni jedna moja pozitivna kritika nije prošla nekažnjeno. Svaka mi se vratila u lice. Kako su se, naime, mijenjale političke prilike u nas, tako se mogla čuti rečenica: Je, on je dobro pisao o mojim knjigama, ali on je... Što? Srbofil, Jugoslaven, Jugoslavenčina, pa čak i četnik. On je dobro pisao o meni, ali... Dobro djelo se mora naplatiti zlim posljedicama.

Jesu li naše kulture male baš zbog te potrebe da uvijek kažemo 'ali'. To 'ali' otkriva svu našu filozofiju u kojoj ništa nije bez ostatka, skrivene namjere, fige...

Je, je. Mi nikad nemamo potrebu biti čisti u nečemu. Ja ne odvajam djelo od pisca i ne mogu ih spariti jer nemam to 'ali'. Kad pišem o Mili Budaku, ja nemam to 'ali'. Mile Budak je bio glupan, budala i nepismen čovjek, autor najgorih kupusara u hrvatskoj književnosti, kojega su uspoređivali s Homerom i ne znam s kim sve ne.

Koji su naši pisci danas veliki pisci?

Hoćeš da ponovno dođem na ražanj mojih suvremenika?

Hoću. Vi ste kao sveti Lovro, kad su ga vrtjeli na ražnju pa je navodno rekao: Ova je strana pečena, okrenite me na drugu...

Velikih pisaca imamo malo. Danas svaka šuša piše. Godinama smo se žalili da nemamo veliku produkciju. Sad imamo veliku proizvodnju, ali nitko ništa ne čita.

Tko je danas najveći živući hrvatski pisac – ako već vapite za ražnjem?

Davor Višnjić/PIXSELL

Neću ti reći, neka to ostane mala tajna velikog meštra kuhinje.

Maloprije ste mi rekli da ćemo opet živjeti u istoj državi...

Mi ćemo je stvoriti!

Dakle, sjećam se prošle države. Sustav je funkcionirao dok su bile nedodirljive njegove svete krave - Tito, JNA, bratstvo i jedinstvo. Nemate li dojam da će se i ovdje održavati status quo dok netko ne napadne naše svete krave?

Radi se na tome da se desakraliziraju ti pojmovi svetih krava, prije ili poslije će to puknuti kao tanka staklena figurica pod pritiskom staklene noge. One svete krave iz mračnih vremena, dakako mračnih, stvorene su u krvavoj narodnooslobodilačkoj borbi, nošene revolucionarnim erosom, s čvrstom ideološkom strukturom mišljenja i dugogodišnjim kadrovskim radom od najnižih slojeva, radnika i težaka do službenika i intelektualaca, ustrajnim rovarenjem, jer je jedino tako bilo moguće stvoriti bazu za revoluciju. E te svete krave su nešto sasvim drugo od ovih koje su stvorene slučajno.

Pisali ste i o šatoru te o tome kako je nemoguće na taj način tražiti dostojanstvo?

Oni su izašli tražiti dostojanstvo, a u stvari su tražili pare, i to su dobili. Novce, i to enormne. Što je SUBNOR prema njima? Ništica. Oni bi htjeli ocjenjivati tko je podoban, tko može doći na TV, izaći na kazališne daske, dijeliti pare u Ministarstvu financija... SUBNOR je prema njima kamilica, limunada, aqua di rosa...