Kultura
2978 prikaza

'Kaptol nas je uz pomoć Partije cenzurirao još u socijalizmu'

Pero Kvesić, književnik
Boris Ščitar/ PIXSELL
Intervju s Perom Kvesićem, kultnim književnikom koji nikad nije imao razloga retuširati svoju biografiju

Od Bijele knjige Stipe Šuvara do Malih letećih medvjedića, od Poleta preko Erotike do bloga Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu. Bez Pere Kvesića - novinara, književnika, prosvjetitelja - danas bismo u Hrvatskoj imali još siromašniji svijet pisane riječi. U oporbenu situaciju prvi put se doveo u socijalizmu, da bi se u 90-ima proveo baš loše. Peto izdanje kultne zbirke priča "Uvod u Peru K." Pero Kvesić doživio je u mirovini, čiste savjesti i bez potrebe da si retušira biografiju.

Je li svako izdanje "Uvoda" bilo različito?

Ne baš svako. Prvo izdanje su napravili moji prijatelji Inoslav Bešker i Maroje Mihovilović dok sam studirao u Americi. Nedostajao sam im kao prijatelj te su onda oni sabrali moje priče u novinama i to objavili.

Uz vaš pristanak?

Obavijestili su me o tome, he, he. Ali bilo mi je jako drago. Za drugo izdanje sam neke priče pobacao, neke dodao, promijenio redoslijed. Za četvrto sam dodao još neke... Znate, u izdavaštvu se često pojavljuje broj 400, skoro pa nekako mistično. Beogradski arhitekt Slobodan Mašić jednom mi je objašnjavao, žao mi je k'o cucku što sam zaboravio tu argumentaciju, da bi knjiga u jugoslavenskim okvirima ostavila trajni kulturni trag treba biti pročitana barem 400 puta. Prijateljica Gordana Tintor, kad je prvi put izišao "Uvod u Peru K.", živjela je u Meksiku i knjige odavde jako su bile na cijeni u tamošnjoj jugoslavenskoj koloniji. Na svaku knjigu bi se potpisivali tko ju je pročitao. Kad joj se "Uvod u Peru K." vratio, pobrojila je koliko ju je pročitalo. I bilo ih je 400.

Knjiga je ostavila traga...

U Meksiku, ha, ha, ha. Kad mu knjige izlaze u 300 primjeraka, čovjek se pita o svrsi pisanja. Ispada da svrha nikako ne može biti ni slava ni zarada. Ali tu i tamo neki ljudi ti daju smisao.

Tako mi se jednom javio čovjek koji mi je rekao: "Vi ste napisali "Uvod u Peru K."? Ta knjiga mi je život spasila". Rekoh mu, dajte nemojte pretjerivati. A on je na to uvjerljivo i ozbiljno ispričao da je jedne noći nakanio počiniti samoubojstvo, ali je morao čekati da mu obitelj zaspe. Dok je čekao, počeo je čitati "Uvod u Peru K." i stao se smijati. A ne možeš se ubiti dok se smiješ.

Neki kažu da u knjizi opisujete olovna vremena, drugi da je riječ o izgubljenom raju.

Dakle, što mislim o bivšoj Jugovini? Mi smo tad imali na nju bezbroj zamjerki, dobrim dijelom utemeljenih. S druge strane, to je bila zemlja koja se razvijala. Jugoslavija 1945. ili 1950. sasvim je drugačija od Jugoslavije 60-ih, 70-ih, a posebno 80-ih. To je bila zemlja koja je dugo imala zdravu perspektivu. Imao sam sjajnu mladost. Ipak, da sam mogao birati, zemlja u kojoj bih živio bila bi Jugoslavija, ali drugačija. Ako se pogleda povijest KP, ona se sastojala od krila u kojem su bili radnici, seljaci, sirotinja, buntovnici, ali je imala i snažno krilo građanske inteligencije.

Tu su bili Jurica i Ivo Ribar kao sinovi jednog bogatog čovjeka. Moji roditelji su poznavali ljude koji su bili predratni bogataši, a bili su skojevci. Koča Popović i takvi likovi. Nažalost, to krilo je u ratu fizički istrebljeno. Počevši od toga da je u Kerestincu stradao cvijet hrvatske inteligencije: Otokar Keršovani, Božidar Adžija, njih 40. Ako se južnoslavenski narodi imaju čime ponositi u svojoj povijesti, onda su to dva perioda; Dubrovačka Republika i 45 godina pokušaja građenja socijalizma.

U vašoj knjizi se prvi put u javnom diskursu javljaju vulgarizmi.

Ako ne računamo Frana Krstu Frankopana i takve tipove, Mirana Begovića koji je pisao opake sonete i takvo društvo, onda nije prvi put. U oficijelno priznatoj književnosti to jest bio prvi put.

Jeste li to tad doživljavali kao određeni vid moralne subverzije?

Kroz mene je spontano progovorio duh vremena. Ali postojao je i taj element. Jednom su, recimo, zabranili Studentski list zbog priče Milka Valenta "Isus u kampu". Ivana Cifrića, od kojega je zabrana krenula, poznavao sam osobno. Svašta sam mu rekao kad smo se poslije našli za šankom. On je to napravio pod pritiskom Kaptola, koji je s vlasti normalno komunicirao kroz komisije za odnose s vjerskim zajednicama.

Odmah u sljedeći broj ugurao sam svoju priču "Datumi i obljetnice", koja bi inače naišla na drvlje i kamenje, ali sam znao da, nakon što su zabranili prethodni broj, što ni oni nisu voljeli, da si ne mogu dopustiti skandal tako što će zabraniti i drugu priču. Tako je nešto što bi inače izazvalo reakcije prošlo bezbolno. To je bio svjestan čin, to smo tad nazivali "pomicanjem granica prostora slobode". Dijelom je to bilo nesvjesno, ali je dijelom bila i proračunata borba na terenu.

Jeste li svjedočili koliko je takav izričaj liberalizirao jezik na Omladinskom radiju i drugdje?

Zapravo da. Kad sam okupio ekipu koja je pokrenula Polet, imali smo jako malo vremena. I kad smo došli do pitanja kako ćemo pisati, jednostavno smo odlučili pisati onako kako je pisan "Pero K.". A onda se to preko Poleta širilo dalje.

U Partiji je bilo prisutno čistunstvo u moralu, konzervativnost u jeziku, u muško-ženskim odnosima. Koliko su u tome Partija i Crkva bili slični?

Da, naročito u tom čistunskom dijelu bili su si jako slični. Uostalom, postoje ozbiljne analize koliko je marksizam izgrađen na navadama kršćanstva: budimo jednaki, dobronamjerni, da nitko ne bude gladan, idemo prema raju koji je tu ili tamo. Rekao bih da su si marksizam i kršćanstvo vrlo bliski u onim najboljim dijelovima. Samo što se onda dolazi i do moralnih čistunaca obiju vrsta, koji nisu najbolji od nijednih. Pa da, hoće oni biti na istim linijama.

Iz Partije ste izišli 1985. Zašto?

Jako dugo nisam ulazio u Partiju, iako je bilo glasova i ponuda. Postao sam glavni urednik Poleta, koji je bio glasilo SSOH, a da nisam bio član Partije. Tek poslije sam ušao na nagovor prijatelja. Osim toga, u tvrtki u kojoj sam radio osnovna organizacija SK, u kojoj je bilo 90 posto zaposlenih, bila je silno interesantno mjesto. Imali su vraški dobre diskusije, a onda ja kao nepartijac ne bih bio pozvan. Išlo mi je to malo na živce.

Osjećali ste kao da ne možete ući na žurku?

Otprilike tako! U tom društvu su bili Dag Strpić, Dražen Lalović, Pero Strpić, Inoslav Bešker..., takvi likovi. Tamo se sjajno razgovaralo. Kad sam se kasnije stjecajem okolnosti našao u tom sukobu koji se popularno naziva Bijela knjiga, na strani koja je izgubila, Partija je postala za mene nezanimljiva. I ja za nju. Prestao sam plaćati članarinu i u tišini su me izbrisali iz članstva. Ranije odbijanje da uđem u Partiju nije bilo zato što bi oni meni smetali kao previše crveni, nego sam ja bio tako crven da su oni prema meni bili rozi.

Kakve su razlike u životu pisaca i novinara danas i na prijelazu sa '70-ih u '80-e?

U to vrijeme se pisana riječ neusporedivo više cijenila nego danas. Lenjin je rekao da je socijalizam elektrifikacija plus opismenjavanje. Od početaka komunističkih ideja postojalo je strahopoštovanje prema knjizi i kulturi. Napisao sam 1982. članak u Vjesniku gdje sam kukao nad strašnom pozicijom pisaca i izdavača. I nisam pretjerivao, iako je i to bio Olimp prema ovome sad. U tom tekstu sam dijagnosticirao trendove koji se nastavljaju sve do danas, koje je privatizacija samo radikalizirala.

Danas je stanje u književnosti i izdavaštvu katastrofalno, ne znam i postoji li to više. To je poput kulisa glavnih ulica u filmovima o Divljem zapadu. Postoje ljudi koji se još časno trude, ali nisu svjesni da samo održavaju fasadu Potemkinova sela iza kojega kultura ne postoji. Ja u 90-ima nisam mogao izdavati. Doma bih na printeru isprintao jedan primjerak, fotokopirao ga u 20 primjeraka, odnio u knjigovežnicu i onda to dijelio prijateljima. I tako 20-ak puta. Na kraju je ukupno ispalo 300 ili 400 primjeraka.

Bila je to diletantska djelatnost, hobi, a danas su to oficijelne tiraže uz pomoć ministarstva. Naše izdavaštvo je svedeno na diletantsku djelatnost. Svega 400 kilometara dalje prva izdanja imaju i 50.000 primjeraka. Da zbrojiš kompletnu tiražu novih knjiga u Hrvatskoj, ne bi skupio toliko. Oni godišnje imaju nekoliko knjiga od 100.000 primjeraka. Da je naše Ministarstvo kulture čemu, da čuje da je netko u Beogradu prodao knjigu u 380.000 primjeraka, oni bi taj tren tamo poslao ekspediciju po recept kako je to moguće. Umjesto toga, imali smo ministra koji objavljuje njihova lokalnog pročetnika.

Kad ste shvatili da će u Jugoslaviji izbiti rat?

Jedna od stvari koje sam rekao u doba Bijele knjige bila je da smo se našli na dometu zalutalih raketa iz Libanona. Bila je to metafora, koja je govorila da se nad nas tada nadvila sjena rata. To sam 1984. naslutio, a 1985. sam znao da je to neizbježno. I došlo je do rata. Tada reći nekome da će nam se pojaviti ustaše i četnici bilo je kao da danas pokušavaš upozoriti prijatelje da će nam sutra nagrnuti pterodaktili i tiranosaurusi. Nitko ti ne bi vjerovao, mislili bi da si poludio. Zato ni mi nismo mogli govoriti ono u što smo bili sigurni.

Onaj koji je govorio bio je Goran Babić. On je bio crni prorok. Ako čitaš njegove knjige, sve što je rekao ostvarilo se. Zamislite takav život. Sjediš s dragim prijateljima kojima ne možeš objasniti što prijeti. I pritom u paralelnom filmu misliš, ako zapuca, tu bi mogle padati bombe. Ili u kakvom dobrom društvu: ovaj bi mogao ovoga zaklati, ovaj bi mogao ovu silovati... Bilo je to psihički teško za izdržati i trajalo je u Božju mater dugo. Šest godina, iz dana u dan. Sve dok se nije dogodilo.

  • GLOGOVIK 00:57 04.Ožujak 2017.

    PREMA TOME,PERO, NEMOJ GOVORITI O ČOVJEKU IZ NEKE SVOJE LJUBAVI ,JER JE ON TAJ ,KAKO REKOH ,A I HEGEL I MARX KAŽU ,KOJI STVARA I MIJENJA. PA MU SAMO MOŽEŠ ZAMJERITI DA SE OTUĐIO NA ŠTO NEMA PRAVO. PERO ,SJETI ... prikaži još! SE ONE MARXOVE :ČOVJEK JE DRUŠTVENO BIĆE ,HOĆE I MORA DA ŽIVI PA MU JE EKONOMSKI FAKTOR DUŠA KOJOM DIŠE I OD TOGA POLAZI .A SAMO U DRUŠTVENOJ ZAJDENICI ČOVJEK MOŽE OSTVARITI OVE SVOJE NAKANE .

  • GLOGOVIK 00:54 04.Ožujak 2017.

    NEMOJ TI NJEGA ŽALITI NEGO GA KRITIZIRAJ ,JER JE ON ,KAŽE FEUERBACH , NAJVIŠE PRIRODNO BIĆE KOJE ZNA MISLITI ,STVARATI I MIJENJATI ,SEBE I SVIJET OKO SEBE ,ALI SAMO ONAJ HEGELOV POVIJESNI ČOVJEK KOJI SE POPEO ,HEGELOVOM LJESTVICOM TRIJADE DO ... prikaži još! STUPNJA SMOSTALNE SAMOSVIJETI I SPOZANO RODNO MJESTO ISTINE.PREMA TOME,PERO, NEMOJ GOVORITI O ČOVJEKU IZ NEKE SVOJE LJUBAVI ,JER JE ON TAJ ,KAKO REKOH ,A I HEGEL I MARX KAŽU ,KOJI STVARA I MIJENJA. PA MU SAMO MOŽEŠ ZAMJERITI DA SE OTUĐIO NA ŠTO NEMA PRAVO. P

  • GLOGOVIK 00:53 04.Ožujak 2017.

    PERO KVESIĆ,NEKADA, POZANI INTELEKTUALAC, U SOCIJALIZMU BIO I OSATAO DOSLIJEDAN MARXISTA ,A VEĆ DANAS OKSIDIRAO PA GOVORI APSTRAKCIJE, ZNA DOBO,AKO NIJE OKSIDRAO ,DA SU APSTARAKCIJE DUŠEVNA RADNJA KOJOM SE U MISLIMA HOTIMIČNO ODVAJAJU NEKI ELEMENTI PREDMETA I HOTIMIČNO ISPUŠTAJU IZ ... prikaži još! VIDA ONOGA ŠTO JE NEČEMU SPOREDNO SLUČAJNO NEBITNO,RADI ONOGA ŠTO JE GALAVNO,NUŽNO BITNO. PA PERINI OSVRTI NA ČOVJEKA SU PRAVE APSTARKCIJE. GOVORI O ČOVJEKU KAO DRUŠTVENOM BIĆU ,NEMOJ TI NJEGA ŽALITI NEGO GA KRITIZIRA