Formula je jednostavna: što su se više zaklinjali u ljubav prema Hrvatskoj, to su bježali dalje od nje.
Može i ovako: što su više izvukli koristi od Hrvatske, to su bježali dalje od nje.
Ili možda ovako: što su bili bliži HDZ-ovoj vlasti, to su bježali dalje od Hrvatske.
Ivica Todorić tek je zadnji u impresivnom nizu hrvatskih velikana koji su dali petama vjetra kad su se hrvatska politika, hrvatska vlast i njezino pravosuđe okrenuli protiv njih.
Sjećamo se kako je pobjegao, i to dvaput, Miroslav Kutle, također još jedan od stranačkih tajkuna i čuvara HDZ-ova nacionalnog bogatstva. Jasno, bježao je i Ivo Sanader i mjesecima odbijao izručenje Hrvatskoj kojom je dojučer suvereno vladao.
Bježao je tajkun Josip Gucić, onaj koji je torbama od HDZ-a uzimao firme, pa ih onda uništavao kako bi iznova napunio torbe. Bježao je i Branimir Glavaš, samozvani heroj Domovinskog rata i nekadašnji "vizionar Sanaderova HDZ-a".
A ne zaboravimo ni to: od hrvatske policije i hrvatskog pravosuđa godinama je bježao i general Ante Gotovina. Umjesto da je svoju nevinost branio na sudu, on je čekao da ga se uhiti na Tenerifima.
I držao Hrvatsku kao taoca.
Jedna je stvar svima njima bila zajednička. Svi su oni sudjelovali u kreiranju Hrvatske, u vođenju Hrvatske, u obrani Hrvatske, bili su bliski politici ili su vodili kompanije uz sponzorstvo i zaštitu politike.
Bili su stupovi društva.
Todorić je, sjetimo se, prijateljevao s obitelji Franje Tuđmana, njegovao bliske odnose sa svim premijerima, uživao u blagodatima hrvatske države, institucije su ga štitile ili štedjele, svoje proizvode zamatao je u hrvatske barjake (iako nisu bili hrvatskog porijekla) i nametao se kao ponosni sponzor hrvatskih reprezentacija.
A onda, kad je hrvatska policija pokucala na vrata, on je zbrisao u London.
Toliko o ljubavi prema Hrvatskoj. Ali toliko i o povjerenju u državu čiji je Todorić do jučer bio miljenik. Da ne kažemo Gazda.
Sa Sanaderom je situacija bila još dramatičnija. Dakle, premijer koji je šest godina ustrojavao i vodio državu, dirigirao njezinim represivnim aparatom i služio se njezinim pravosuđem, pobjegao je od upravo takve države kakvu je sam stvorio.
Dobro je znao Sanader tko mu je za petama i zašto. Pa je zgiljao do Austrije, iako nije mogao dalje. A kad su ga vratili, pokušao je taj sustav ponovno iskoristiti kako bi se spasio pravomoćnih presuda.
Sustav mu je konačno opet postao prijatelj.
Isto je znao i narodni heroj Branimir Glavaš. On je jasno rekao da ne priznaje optužnice i presude hrvatskih sudova, pa je pobjegao u Bosnu i Hercegovinu gdje je služio zatvorsku kaznu, dok je pripremao teren za povratak u Hrvatsku. Gdje je, pogađate već, izborio ponovno suđenje.
Baš kao i Ivo Sanader, od kojeg je pobjegao iz zemlje.
Dakle, što si bliži vlasti, to imaš manje povjerenja u tu vlast. Što si nekad uživao veću zaštitu institucija, to si uvjereniji da ti one rade o glavi.
A što si više ljubavi pokazivao prema Hrvatskoj, to si bio skloniji pobjeći od te i takve Hrvatske.
Oni, pak, koji ne stignu preko granice, u zadnje vrijeme sve češće od suđenja bježe po bolnicama. Poput Milana Bandića. Ali nije ni njemu BiH predaleko.
