Na Trgu žrtava fašizma, na broju četiri, zavladali su šok i nevjerica. Duboka grla vladajuće stranke u koloni po jedan i, naravno, anonimno izlaze pred novinare pa u dahu izgovaraju koliko su iznenađeni, kako nikad nisu mogli pomisliti da je nešto slično moguće i da strahuju, itekako strahuju, da oni vlast imaju formalno, dok državom upravlja paralelni centar stvarne, golom oku i objektivu kamere nevidljive moći.
Sav taj nezamislivi užas u HDZ-u su otkrili zahvaljujući jednom diletantu s PC-jem i jednom vozaču koji pristojnu, veteransku mirovinu povećava mijenjajući brzine i pitajući povremeno: "Šefe, da upalim klimu ili da malo otvorim prozor?".
Balkan možda proizvodi više povijesti nego što može podnijeti, a Hrvatska sigurno više skandala nego što njezini građani stignu primijetiti. Mora se, dakle, dogoditi ili nešto zbilja veliko – recimo kolaps Agrokora – ili zbilja glupo, pa da javnost reagira i još jednom ostane iznenađena.
Takozvana afera SMS ili kako se već službeno zovu pokušaji Franje Varge da zaradi neku lovu na brzinu i na prevaru, te špijunski dar Blaža Curića demonstriran time što je jedan važni poziv uputio s prepaid broja i tako, kao, zameo trag, više nalikuju na neiskorištene dijelove scenarija za film "Glup i gluplji" nego na operaciju kojom je opet, po tisuću i prvi put, obavještajno i političko podzemlje pokušalo nadigrati nadzemlje: one što misle da se državom upravlja iz Sabora ili s Markova trga.
Točnije, to je podzemlje preveslalo nadzemlje barem tisuću puta pa je, zahvaljujući igri brojki, jednom moralo doći i do neuspjeha. Nije afera SMS nikakav dokaz zloupotrebe obavještajnih službi, postojanja paralelnih linija upravljanja njima i svime niti potvrda egzistiranja duboke države koja pazi da vlast, tko god u njoj bio, ne napravi nešto više od promjena čiji je jedini cilj da sve ostane navlas isto.
Vargino igranje i Curićevo telefoniranje su, zapravo, kvar u velikom sustavu pored kojeg se mogu promijeniti i saziv Sabora i premijer i ministri, ali ništa od toga neće ozbiljnije ugroziti složeni mehanizam za amortiziranje prevrtljivog biračkog raspoloženja.
"Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude", rekao je bivši predsjednik HDZ-a i neovisne Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, još 1990. godine.
Bilo mu je, valjda, neugodno da odmah nakon prvih višestranačkih izbora kaže kako smatra da je narod najveći problem demokracije i da je država, sa svim svojim resursima - od onih za prisluškivanje pa do onih za bogaćenje - previše ozbiljna stvar da bi se prepustila vlastitim građanima i njihovim odlukama.
Nakon što je osnovan, HDZ od Saveza komunista Hrvatske nije preuzeo nekretnine i sabrana djela Zdravka Tomca, ali jeste gotovo 100.000 članova i, što je još važnije, matricu upravljanja. Istina, trebalo ju je modificirati, prilagoditi novom okviru, parlamentarizmu i pratećim problemima, pripremiti za djelovanje u sjeni kad zatreba, ali se suština zadržala. Tako je, deset godina nakon što je Tuđman rekao "imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo", Ivica Račan dobio vlast, ali ne i moć, baš kao i Zoran Milanović 2011.
Od znamenitog, gotovo tri desetljeća starog govora s Trga bana Jelačića, pa do početka ovoga stoljeća, neki su generali nosili činove, a Gojko Šušak izdavao zapovijedi, nogometni su suci između dva prvenstvena kola uhodili neovisne novinare, predsjednički ured razmatrao kako što više zločina natovariti na leđa odabranih da budu kažnjeni i kako, istodobno, odabrane ubojice spasiti zatvora, Vojna policija švercala je automobile i narkotike, a civilna redove popunjavala preko telefona.
SIS i slične skraćenice nadzirali su valjda svakoga za koga je utvrđeno da uopće ima mišljenje. U dobro kontroliranoj pretvorbi odani mali poduzetnici, sitni šverceri i poneki šofer postajali su elita s čijih su se računa pokrivali izvanredni troškovi i predizbornih kampanja i novih životnih navika koje su išle u paketu s vilama u elitnim prijestolničkim kvartovima. Ratni su veterani pretvoreni u gardu u pričuvi i ustrojeni tako da jednom mogu biti problem, a da drugi put problem po nalogu mogu i ne napraviti...
HDZ može, jer demokracija ima i svojih dobrih strana, za jednu, izbornu večer izgubiti vlast, ali su potrebne godine i godine da izgubi moć. Zato se stvarna bitka za kontrolu nad Hrvatskom vodi samo unutar te stranke u kojoj je po prirodi stvari moralo doći i do sitnih kvarova, kakva je afera SMS.
Vargino igranje s računalom i Curićevo s mobitelom nisu, dakle, nikakav vrh ledene sante, prva pukotina u širokoj mreži ili već nešto što se opisuje metaforama, nego samo dokaz da kvantitet rađa i nekvalitet. U masi onih što su raspoređivani po liniji odanosti svake vrste - od stranačke do one ovjerene u matičnom uredu ili mjesnoj crkvi - morali su se naći i neki nedorasli zadatku.
Duboka grla HDZ-a koja danas strahuju da vlast imaju formalno, dok državom upravlja paralelni centar stvarne, golom oku i objektivu kamere nevidljive moći, iste te strahove mogu potvrditi ako se zagledaju u, recimo, Tomu Medveda. Onoga što sebe čak i ne predstavlja kao ministra u Vladi Republike Hrvatske, nego kao predstavnika branitelja u njoj, kao autonomno tijelo koje služi da podsjeti gdje su granice posljedica demokracije, a gdje počinje zona u kojoj se, uz ostalo, potkrala pogreška s dvojicom amatera nevičnih suvremenoj tehnologiji.
