Life
8455 prikaza

'Preživio sam pobune na Golom otoku, Lepoglavi, Gradiški'

Armin Tatarević
Robert Anić/PIXSELL
Dragovoljac Domovinskog rata radio je kao zatvorski čuvar, pazio na zločince Arkana i Milana Aksentijevića

Od mojeg ulaska u zatvorski sutav, a tome je više od 30 godina, do danas pomaci su mali. Radi se isto, pravosudne policajce tretira se isto - uvijek smo zadnja rupa na svirali. Malo se ulaže i u zatvore i u ljude, kaže nam predsjednik Sindikata pravosudne policije Hrvatske (SPPH) Armin Tatarević dodajući kako je jedan od problema koji utječe na sigurnost u zatvorskom sustavu i manjak ljudi, tako da oni u sustavu pucaju po šavovima. Veći dio pravosudnih policajaca ima uvjete za mirovinu, kaže, ali ih u Ministarstvu pravosuđa ne žele pustiti.

Zatvor Remetinec Ispovijesti Top News Šverc u HR zatvorima: "Drogu donose posjetitelji"

"U zatvorskom sustavu trenutačno radi oko 70 posto pravosudnih policajaca koji ispunjavaju uvjete za mirovinu, odnosno imaju 30 godina provedenih u službi. Još rade sudionici Domovinskog rata, i to dragovoljci, pripadnici specijalne jedinice ili jednostavno mobilizirani. To u Upravi za zatvorski sustav ne žele vidjeti niti prihvatiti. Sistematski pregled nije bio najmanje deset godina i sva oboljenja pravosudnih policajaca dolaze od prevelikog stresa. Što će tek biti iduće godine kad po kolektivnom ugovoru djelatnici sami zatraže sistematski? Ima puno ljudi koji imaju 60 godina i rade možda i 40 godina, i još rade u Lepoglavi, i ne mogu dobiti mirovinu. Najveći apsurd je što u mirovinu ne žele pustiti ljude koji su na dugogodišnjem bolovanju i ne misle se vratiti", govori Tatarević dodajući kako većina njegovih kolega ni ne doživi mirovinu.

"U 2018. umrli su kolegica i četiri kolege koji su ispunjavali uvjete za mirovinu. Uglavnom su u mirovini oni koji su otišli po starim zakonima i imali 15,5, 20 ili 25 godina staža u sustavu", ističe Tatarević dodajući kako u ministarstvu puštaju samo u starosnu mirovinu.

Goli otok | Author: Petar Glebov (PIXSELL) Petar Glebov (PIXSELL)

"No tko će je dočekati u ovakvim uvjetima. Istina je da nam fali puno pravosudnih policajaca i da više nitko neće u pravosudnu policiju, ali zašto ljudi koji su svoje odradili toliko godina moraju biti robovi politike ili nekog ministra", pita se Tatarević dodajući kako u svim drugim službama (policija, carina, porezna uprava) djelatnike s 30 godina staža puštaju bez ikakvih problema u mirovinu, odnosno rade po principu "1 zaposlen 2 u mirovinu".

Ministarstvo pravosuđa navodi kako su na temelju Zakona o izvršavanju kazne zatvora poslovi izvršavanja kazne zatvora od posebnog interesa za RH i kako sukladno članku 6. Zakona prestanak službe s pravom na starosnu mirovinu nije pravo službenika, nego mogućnost.

Ministarstvo je u 2018. godini zaprimilo 47 zahtjeva službenika pravosudne policije za prestankom državne službe s pravom na mirovinu. Odobrilo je 15. Godinu prije 52 službenika pravosudne policije htjeli su u mirovinu. Odobreno je 37, a odbijeno 15 zahtjeva.

"Jedino naš ministar ne dopušta odlazak u mirovinu, vjerojatno smatra da je u Hrvatskoj puno umirovljenika", zaključuje Tatarević, dragovoljac Domovinskog rata, koji je tijekom svoje karijere svašta vidio.

Tko je sve ležao u Remetincu Stiže im Gazda Top News Dosje Remetinec: Tko je samo plakao, koga su zvali pi***ca

"I one koji su se vješali, i napade zatvorenika jedne na druge..." Iz prve ruke svjedočio je pobunama u najstrožim hrvatskim zatvorima - Golom otoku, Staroj Gradiški i Lepoglavi.

"Bio sam druga generacija koja je u Svetošimunskoj završila za sudskog stražara. Imao sam 20 godina kad sam 1. srpnja 1984. dobio raspored za rad u zatvoru u Petrinjskoj ulici kao pravosudni policajac. Bili smo prvi školovani sudski stražari. Oni stariji imali su osnovnu školu ili dva-tri razreda srednje pa su nas dočekali kao da ništa ne znamo i donekle su bili u pravu. Iz prakse mogu reći da je teorija bitna, ali da je najbitnije iskustvo, čega u posljednje vrijeme baš i nema. Mi smo četvrtu godinu proveli na praksi u Lepoglavi, Gradiški itd. i direktno učili od starijih. Kad je 1986. na Županijskom sudu u Zagrebu počelo suđenje Andriji Artukoviću (ministru unutarnjih poslova u kvislinškoj NDH, kojega je SAD 1986. izručio SFRJ), nas mlađe su stavili na vanjsko osiguranje na uglu Zrinjevca i Amruševe kraj kafića koji se zvao Lažni svjedok. Bili smo četvorica te smo prvih mjesec i pol dana bili na toj lokaciji po osam sati s dugim naoružanjem, i to bez smjene. Kad je počelo suđenje, prebacili su me na tavan suda, gdje sam prostor dijelio s golubovima. Prostorija je bila puna izmeta. Imao sam plahtu kojom sam se pokrio kako bih se zaštitio, a šefovi bi samo otključali prostoriju, dali mi sendvič i vodu te bih tamo proveo osam sati. Nije bilo odlaska na toalet, smjene, ništa... Takve su mjere osiguranja bile s obzirom na važnost koju su tadašnje vlasti pridavale tom suđenju. Pričali su nam kako bi neprijateljska emigracija mogla pokušati s nekim napadima, da se ne bi netko preko krova spustio u sud i napravio neko zlo. Bilo je ljudi i u podrumu suda te posvuda naokolo. Građani nisu mogli prolaziti Petrinjskom uz sud, nego su morali hodati s druge strane ceste. Nisam bio u Savezu komunista pa sam tako radio tri mjeseca bez zamjene. Tražio sam da me maknu s tavana i iz društva golubova pa su mi rekli: 'Može, ideš na Goli otok'", prisjetio se Tatarević.

Goli otok, Rab i Krk | Author: Goran Kovačić/ PIXSELL Goran Kovačić/ PIXSELL

Kako je završio dva razreda srednje škole u Svetošimunskoj u Zagrebu, po ugovoru je morao odraditi četiri godine ili platiti cijelo školovanje. Kako nije imao novca, prihvatio je odlazak na Goli otok, na kojemu nitko nije htio raditi.

"To je bilo u lipnju 1986. Rekli su mi da se javim, a da ću rješenje o premještaju dobiti kasnije. O Golom otoku nije se puno govorilo. Mi smo kroz praksu nešto čuli, ali nije se puno o tome pričalo niti je netko išao dolje na praksu pa da bi nam znao reći što je i kako je tamo. Tako sam se s punom opremom - dugim naoružanjem, pištoljem i šljemom - uputio na novo radno mjesto i stigao u Sveti Juraj, mjesto između Senja i Karlobaga, koji je bio prilagođen Golom otoku. Trajekt je bio golem jer je vozio i vodu. Kad se dolazilo na Goli otok, vidio se kamen i bunker te mi je odmah bilo jasno gdje dolazim. S druge strane bilo je malo zelenila i pristanište za trajekt. Na Golom otoku radio sam godinu i pol, a tek nakon godine dana upoznao sam voditelja. Šef smjene je bio glavni. U to vrijeme tamo je bilo oko 1200 zatvorenika. Imali smo mali autobus koji je vozio zatvorenike i nas razvozio po otoku. Bilo je slučajeva da bi ljudi došli raditi na Goli otok, ručali, a kad bi shvatili gdje su došli, odmah bi pobjegli. Nisu mogli tamo raditi. Mi smo boravili u vojarni u kojoj smo imali sobu, a radilo se šest-šest. Znači radio sam šest sati, pa se šest odmarao i tako ili tjedan ili 15 dana, a nakon toga bih toliko bio slobodan", kaže nam Tatarević.

Goli otok Titov zatvor Top News Goli otok: Udba je od logora zarađivala milijune dolara

U ćeliji zloglasnog zatvora u drugom dijelu 1980-ih bilo je po 20-ak zatvorenika.

"Nismo smjeli previše pitati tko je tu od zatvorenika, čak ni kolege. Iako formalno od '60-ih nije bio politički zatvor, i '80-ih je na Golom otoku bilo političkh zatvorenika. Sjećam se Filipa Bagića (kasnije je bio pomoćnik ministra pravosuđa) i albanskog vođe Adema Demaćija (po zatvorima je proveo 28 godina, a zvali su ga 'balkanski Mandela')", pričao nam je Tatarević.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/3
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.