"Je li još tko bio od 'političkih', ne znam, jer kao mladi stražar nisam mogao imati takve informacije, no bilo je i puno ljudi s Kosova, tzv. iredentista. Dok sam bio tamo, Bagić, jedan Albanac i još jedan uspjeli su s Golog otoka doplivati do kopna, ali su ih tamo uhitili. U to je vrijeme u zatvoru bilo mnogo mladih kriminalaca u dobi do 23 godine. Jedan dio zatvora bio je za maloljetnike iz Gline koji su bježali i pravili probleme po mjestu, krali i pljačkali. Nisu znali što bi s njima pa su ih, iako protuzakonito, držali na Golom otoku u izdvojenom objektu. Bilo je i djece od 16,5 godina. I tamo sam radio neko vrijeme. Oni su išli u školu, ali su ih miješali sa starijim zatvorenicima. Na to se uvijek pisano upozoravalo, ali nitko nije ništa poduzimao. Jedino ako bi si netko od tih maloljetnika nešto napravio, onda su ga maknuli. Na Golom otoku je svaki dan bilo obračuna. Zatvorenicima je bilo teško kao i nama stražarima. Civili su dolazili u školu, a bio je i psihijatar, doktor koji je na otok dolazio u ponedjeljak, a u petak se vraćao na kopno. Na Golom otoku postojala je i '102', to je bio zatvor u zatvoru. Nešto nevjerojatno na što je to izgledalo. Tu su radli posebni ljudi. Tko je tamo došao, teško je izlazio. Zatvor '102' nalazio se ispod razine zemlje. Unutra ništa nisu imali, ni zraka niti im je bila omogućena šetnja. Tamo su završavali oni koji bi napali stražare, pokušali pobjeći ili koji su se međusobno obračunavali. U ono vrijeme mogli su dobiti šest mjeseci boravka u toj samici ispod zemlje. No dok bi došla komisija, on bi odležao šest mjeseci, a onda bi mu komisija odrezala još šest mjeseci. U kontrole nitko nije dolazio", opisuje Tatarević "pakao u paklu".
Znali su se događati incidenti sljedeće vrste: "Mile jesi li im dao jesti?", pitao bi jedan stražar drugog. "Uh, nisam", odgovorio bi stražar iz "102". "Pa jesi li ti normalan, tri dana nisu ništa jeli", zaprepašteno je konstatirao drugi.
Kad bi rekli nekome zatvorniku da spremi stvari jer ide u "102", on bi molio: "Ili me tucite ili kaznite bilo kako, samo me nemojte tamo". To je bio najgori dio Golog otoka.
"Mi stražari imali smo svoj restoran, plažu na kojoj smo se kupali i prostorije u kojima smo igrali šah te televizor. Na otoku nije bilo pitke vode. Dovozila se iz Duboke. Voda je bila miješana s morskom i time smo se tuširali. Dolazili su iz Crvenog križa. Nadređeni su nam zabranili da se tuširamo pa smo se navečer, dok su zatvorenici spavali, išli tuširati u njihov odjel. Temperatura je znala biti i 50 stupnjeva Celzijevih. Otrovne zmije i škorpioni bili su nam domaće životinje. Gdje god krenete, evo ih. Na otoku smo imali i svinje, vrt te cvjećarnicu. I pogon u kojima su strojevi mljeli kamen pa su se izrađivale kamene pločice i betonski blokovi. To se super prodavalo. Radile su se i pletene stolice koje su se izvozile u inozemstvo. Jednom prigodom zatvorenik ih je sve izrezao, pa kad su stražari sjeli, stolice su pukle i svi su popadali. Zatvoreniku su sudili zbog sabotaže i, koliko se sjećam, bio je osuđen na deset godina strogog zatvora", kaže Tatarević, koji je na Golom otoku bio i tijekom pobune zatvorenika.
"U ljeto 1987. godne, njih 50-ak, popeli su se na betonsku deku na pekari. Kako je bilo vruće, zagrnuli su se plahtama koje su prethodno namočili vodom. Zahtijevali su bolje uvjete i da se o njihovim zahtjevima izvijesti Zagreb. Odgovorni u zatvoru su ih pustili i rekli im: 'Budite gore koliko god hoćete'. Nisu nikoga izvijestili. Svuda okolo njih puštali su vodu dok su ovi gore žedni gledali. Stigli su i specijalci koji su sve nadgledali, a nakon što su se nekoliko dana pržili na krovu, zatvorenici su se sami spustili. Onda su završili u '102'", prisjetio se Tatarević dodavši kako je na otoku znala puhati tako jaka bura da bi ljudi u džepovima nosili kamenje.
"Kad su odlazili u pogone, i zatvorenici i stražari nosili su kamenje kako bi mogli doći do radnog mjesta. Tad nije moglo biti ni posjeta jer je u Velebitskom kanalu i usred kolovoza bila takva bura da trajekt ne bi mogao pristati. No plaća je bila golema jer smo na 'golu plaću' dobivali još od 20 do 30 posto dodatka. Isplaćivala se 1. i 15. u mjesecu. Samo je prvih 15 dana nemaš gdje potrošiti jer si na otoku. Onda se počelo pričati da će se zatvor zatvoriti. Mislim da je konačno zatvoren 1. siječnja 1988., no već su ranije zatvorenike prebacili, pa su još 1987. dovozili turiste. Dolazile su jahte i brodovi. Hrana je bila jeftina, a more čisto. Ni danas mi nije jasno zašto su dopustili da sve to propadne, da se ne napravi neki spomenik vremenu ili nešto slično", kaže Tatarević dodajući kako tijekom boravka na Golom otoku nije imao nikakvih problema.
Prije zatvaranja zatvora stražare su prebacili na nove lokacije.
"Mene su 1. studenoga 1987. vratili u Zagreb. Kako sam iz Stare Gradiške, tražio sam premještaj, koji su mi odobrili, pa sam 1. studenoa 1989. došao u Gradišku na 'bunker'. Tamo je bilo malo bolje nego na Golom otoku. Tad su uložili milijun njemačkih maraka te su renovirali 1. i 2. odjel, ali 3. i 4. nisu, a tamo je znalo biti i do 30 ljudi u prostoriji s jednom kiblom. Bilo je strašno. Navečer su se zaključavali hodnici i zatvorenici bi ostajali sami. Nitko od čuvara nije ostajao u noćnoj smjeni. Ako su što trebali, zvali bi stražare na bunkerima ili ophodnju koja je obilazila oko zatvora. Znali su pozvati: 'Šefe, ovaj se objesio', ili 'Ovaj je bolestan'. U krugu zatvora bilo je veliko nogometno igralište i niste imali osjećaj da ste u zatvoru, sve dok ne biste prišli blizu zida. Onda se vidjelo da si u kaznionici. Dok sam bio tamo bilo je i pokušaja bijega, ali nitko nije uspio pobjeći. Pet metara od zida bila je zelena površina s upozorenjem da se ne prilazi zidu jer će se pucati. S unutarnje strane zida bili su uređaji koji su alarmirali stražare. Dolje na zidu bio je niski napon, a gore visoki napon. Preko zida teško da je itko mogao proći. Jedini način bijega bio je kroz tzv. industrijsku kapiju, kroz koju se piljevina izvozila iz zatvora. U dva slučajeva zatvorenici su se uvukli u piljevinu, ali su ih uhitili tijekom istovara. Jedan si je pak sašio plavu kutu da izgleda kao majstori-civili koji su radili u zatvoru. U to vrijeme uložili su novce u kupnju strojeva koji su se mogli kompjutorski programirati te su primili 10-15 civila koji su na tim strojevima znali raditi. Kako bi bio uvjerljiviji, zatvorenik si je nabavio i metar te kemijsku olovku. Kad su civili u 15 sati izlazili iz zatvora, umiješao se među njih i krenuo prema izlazu. No stražar ih je sve znao i prepoznao je dovitljivca", prisjetio se Tatarević.
Blizu zatvora u Staroj Gradiški, na 15 metara udaljenosti, je Sava. Uvijek se dizala i uvijek je razina vode u samicama rasla. Tko je bio u samici, bio bi do koljena u vodi. Na Golom otoku i u Staroj Gradiški zatvornici su obavezno morali raditi. Tko nije htio raditi, završio bi u "102" na Golom otoku, a u Staroj Gradiški u samici s vodom. Od terapija bile se tablete, a u ambulanti su završavali samo teško bolesni. U to vrijeme, od političkih zatvorenika u Staroj Gradiški bio je Marko Veselica. S dolaskom političkih promjena bilo je i incidenata.
"Kad su u hrvatskom selu Uskoci svatovi išli s hrvatskom trobojnicom, jedan s bunkera pucao im je iznad glava kako bi ih zastrašio. Tvrdio je da nije znao tko su ti ljudi i kakve su to zastave imali", kaže Tatarević.
U ljeto 1990. u zatvoru je na dva odjela izbila pobuna. Tu su, pisao je svojedobno Večernji list, preostali zatvorenici, vidjevši da je "izdržavanja kazne" u cijelosti oslobođena samo manja grupa (politički osuđenici i 37 "običnih"), počeli štrajkati glađi, a i odbijali su odlaziti na posao. Zatvorenici su se čak uspjeli probiti na krov.
Nastavak na sljedećoj stranici...
