Sovjetski Savez 22. siječnja 1969. našao se u besprimjernom stanju uzbune; Malo ispred zidova Kremlja napadač je pucao na kolonu automobila u kojoj je bio Leonid Brežnjev, vođa SSSR-a, ubivši jednu i ranivši četiri osobe. Čudesno, ali atentator nije dobio smrtnu kaznu i živ je i danas. S njim je razgovarao Jevgenij Levkovič iz Russia beyond the headlines.
Nitko ne bi pogodio da je ovaj ljubazni i koščati stariji čovjek koji prošetava mješanca Khazara, kojega je udomio i spasio s hladnoća od -30°C, u stvari bivši terorist. "Ako 70-godišnji čovjek svijet promatra na isti način kao što ga je promatrao kad je imao 20, onda je živio uzalud", kaže Vikor Iljin. Vikor ove godine puni 70 godina, a imao je 21 kad je pokušao ubiti Brežnjeva. "Kad bih se mogao vratiti u 1969., ne bih ubio nikoga. Hvala Bogu što imam mogućnost ovo reći. Dok sam pucao na povorku automobila, uopće nisam razmišljao o tome da imam budućnost. Bio je to samoubilački čin. Srećom, dobio sam drugi život."
Iljina za njegov zločin nisu osudili, što bi inače bila smrtna kazna, nego je umjesto toga optužen za druga četiri kaznena djela: terorizam, ubojstvo, krađa oružja i dezerterstvo. Proglasili su ga neurčunjivim i poslali na obavezno liječenje u psihijatrijsku bolnicu unatoč tome što su svi koji su ga ispitivali, uključujući i šefa KGB-a i budućeg predsjednika SSSR-a Jurija Andropova, od početka govorili da je Iljin bio svjestan svojih djela i motiviran ideološkim razlozima. "Priznati da bi sovjetski državljanin zdravog razuma bio u stanju pucati na Brežnjeva, značilo bi priznati činjenicu da zemlja ključa nezadovoljstvom komunističkim sustavom. A to je bilo nemoguće", objašnjava Viktor.
"Zbog toga su odlučili da samo luđak može biti u stanju počiniti atentat nad čelnikom SSSR-a." U to vrijeme nitko nije mogao zamisliti da bi se 20 godina poslije SSSR mogao raspasti, a da bi novi vrhovni sud mogao osloboditi terorista, praktično ga pretvoriti u junaka otpora, još manje da bi vlada Iljinu mogla dati stan u rubnoj četvrti Lenjingrada, danas Sankt Peterburga, gdje se rodio i i odrastao, proživio sve do mirovine. Teško je danas razumjeti je li Iljin doista bio pri zdravom razumu u trenutku pokušaja ubojstva. Godine koje je proveo u psihijatrijskoj ustanovi, uzele su svoj danak. Dok govori, Iljin skače s teme na temu, prepličući detalje zločina sa svojim pjesmama s pohvalama oko renoviranja svoga stana,u kojem se zapravo ne nalazi ništa osim hrpa papira i smeća. Iljin tvrdi da mu u bolnici nisu davali teške lijekove.
"Već ranije sam čuo o 'kaznenoj psihijatriji'. Bilo je me je strah da će mi ubrizgati haloperidol i pretvoriti me u biljku. Posebno zato što su me poslali u bolnicu daleko od Moskve, u Kazan (glavni grad Republike Tatarstan, RBTH). Da mi se tamo išta dogodilo, nitko to ne bi mogao otkriti. Ipak, na kraju su me tretirali kao ljudsko biće. Dali su mi samo nešto pilula." Razlozi zbog kojih je Iljin odlučio pucati na Brežnjeva vjerojatno su povezani s njegovim djetinjstvo. Viktor nije imao niti dvije godine kad su ga oduzeli roditeljima, koji su bili kronični alkoholičari, te je odrastao u udomiteljskoj obitelji. U školi jedva da je komunicirao s ikime i priznaje da je patio od poremećaja pažnje.
"U srednjoj školi sanjao sam o tome da postanem geolog", prisjeća se Iljin. "U to vrijeme to se smatralo najromantičnijim zanimanjem u Sovjetskom Savezu; ekspedicije, nova otkrića, neistražena područja, pjesme uz logorsku vatru. Upisao sam topografsku tehničku školu, putovao u mnoge gradove i područja daleko od Lenjingrada. Ali ono što sam vidio jako me je deprimiralo. Siromaštvo, pijanstvo, uništenje, ne baš stvari koje su nam prikazivali na Sovjetskoj televiziji. Shvatio sam da na takav način živi cijela zemlja, da komunisti bezočno lažu. U početku nisam pomišljao na pokušaj terorističkog napada na sovjetsku vladu. Napisao sam plan reformi koji bi uključivao mjesečnu plaću za svakog građanina iz prirodnih izvora zemlje, i poslao ga u Kremlj Brežnjevu.
Nisu mi odgovorili. To je bio trenutak kad sam ga odlučio ubiti. Htio sam da svi doznaju za moje ideje, a to je zahtijevalo nekakav simbolični čin. Planirao sam o svom planu reformi govoriti na sudu, u sklopu posljednje riječi tijekom suđenja." Iljin je proveo skoro cijelu jednu godinu pripremajući ubojstvo. A kako bi došao do oružja, nakon diplome prijavio se u vojsku. Nije služio daleko od Lenjingrada i svakog dana je proučavao najvažnije novine kako bi pratio s kim se, kada i gdje Brežnjev susreće. Sredinom siječnja 1969. novine su pisale o još jednoj sovjetskoj pobjedi; svemirske letjelice Soyuz 4 i Soyuz 5 spojile su se u svemiru. Proslavu su organizirali u Moskvi, a delegacija vlade na čelu s Brežnjevim trebala se susresti s kozmonautima na aerodromu i trijumfalno ih ispratiti do Kremlja.
Iljin je sve precizno izračunao. Rano ujutro 21 siječnja, pričekavši da stražari zaspu, ukrao je iz skladišta oružja dva pištolja i municiju, pobjegao iz jedinice, prigradskim vlakom odvezao se do lenjingradskog aerodroma Pulkovo i odletio u Moskvu. U to vrijeme sigurnosne mjere na aerodromima bile su neusporedivo blaže nego danas. U Moskvi je odsjeo kod ujaka koji je radio u policiji, rekavši mu da je na dopustu. 22. siječnja ujutro krišom je uzeo ujakov policijski kaput i zaputio se prema Kremlju točno u vrijeme kad je trebala stići kolona automobila s vladom. Sve to proveo je Viktor u manje od jednog dana.
"Da sam potrošio više vremena, plan bio propao. Središnje zapovjedništvo KGB-a o meni je informirano doslovno samo sat vremena prije pokušaja ubojstva. I samo zahvaljujući tome što moja jedinica u vojsci, doznavši za mene i ukradeno oružje, nije htjela raditi od toga veliku buku, odlučila je pokušati me prvo pronaći i uhvatiti sama." Kad je Iljin došao do Kremlja, vidio je policijski kordon koji je dijelio ulicu kojom je trebala proći vlada, od okupljene gomile. Iljin se umiješao u kordon, a kako je nosio policijsku uniformu, nitko na njega nije obraćao pažnju.
I u trenutku kad se približila Brežnjevljeva kolona automobila, Iljin, s pištoljima skrivenima u rukavima, izjurio je iz kordona i stao pucati iz oba pištolja na automobil kojim se obično vozio sovjetski vođa. Ali Brežnjev je bio bolje sreće. Na putu s aerodroma, njegov automobil zamijenio je mjesto s onim koji je prevozio kozmonaute. Iljin je ispucao 11 metaka, ubivši vozača i ranivši Andriana Nikolajeva and Georgija Beregovomija (Aleksej Leonov i Valentina Tereškova, prva svjetska kozmonautkinja, također su bili u automobilu). Još jedan metak pogodio je policajca na motociklu. Iljina su uhitili na mjestu, on nije pružao nikakav otpor. U svakom slučaju, njegov plan se izjalovio. Brežnjev je živ, vijesti o pokušaju ubojstva su zataškali (jedino je strani tisak izvijestio o tome), a suđenje, u kojem je Iljin namjeravao izložiti svoj plan reformi, nije se ni održalo.
PLAN B
Pitao sam Iljina o njegovim današnjim političkim stavovima, ali je on promijenio temu, rekavši da mora služiti Bogu, jer je ubio potpuno nedužnog čovjeka. Igor Atamanenko, bivši KGB-ov potpukovnik koji je Iljina ispitao 1969., sjeća se da je "shvativši tijekom ispitivanja da je pucao na kozmonaute, a ne na Brežnjeva, imao histerični napad". "Sada živim drugačiji život", kaže Iljin.
"Čim Khazar umre, stan ću vratiti vladi i živjeti u staračkom domu." On nema nikakve rodbine, a jedini susjed s kojim je prijateljevao, umro je prije nekoliko godina. "Trebate li kakvu pomoć?", pitao sam ga. "Već dugo žeim objaviti svoje pjesme, ali ih nitko nije uzeo. Biste li mi pomogli?" Na kraju mi nije dao svoje pjesme. "U stvari sad i nije najbolje vrijeme. Napravimo to na ljeto, nakon Svetog trojstva. Trebam se prvo pripremiti."
