Life
7053 prikaza

'Grad groblje' - žive u najzatrovanijem gradu na svijetu, a za njih je to raj

Grad Ozersk
By Sergey Nemanov - Own work, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/inde
Grad se sve do 2001. zvao svojim kodnim imenom Čeljabinsk 40. Desetljećima ga u SSSR-u nisu čak bilježili niti na zemljopisnim kartama

Grad Ozersk desetljećima se tijekom SSSR-a nije mogao pronaći na zemljopisnim kartama, iako je imao 100.000 stanovnika. Grad smješten nešto južnije od Urala desetljećima je bio zatvoren, čak je i njegovo samo postojanje bilo tajna, jer u njemu je od 1946. bio smješten sovjetski nuklearni program. A kako grad još uvijek skladišti čak 90 posto ruskog radioaktivnog materijala, Ozersk je zatvoren još uvijek.

Guardian je napisao reportažu o gradu koji danas nastanjuje kakvih 90.000 stanovnika. Pritom je, doduše, pogriješio u kodnom nazivu u vremenima najstrože konspiracije. Ozersk se, naime, nazivalo "Čeljabinsk 40", odnosno u kasnijim godinama SSSR-a "Čeljabinsk 65", prema poštanskom broju.

Projekt je počeo kratko nakon Drugog svjetskog rata. Odabranim stručnjacima kojima su sovjetske vlasti uopće ponudile živjeti u Ozersku i raditi na nuklearnom programu, rečeno je da će u gradu biti na nuklearnom štitu sovjetske države, da će uživati mnoštvo pogodnosti, ali da će se morati obavezati da grad neće napuštati, te da će za svoju okolinu, pa i rodbinu, morati naprosto odjednom nestati.

Tako su u Ozersk, u doba nerijetko i gladi u prvim poratnim godinama, doselile cijele obitelji, čija ih je šira rodbina u izvanjskom svijetu proglasila nestalima. U gradu su imali najbolju zdravstvenu skrb, imali su privatne prostrane, sasvim nove stanove. Imali su malo je reći dovoljne hrane, nego čak i takve stvari kao što su banane ili kavijar. Stanovnici isto tako znaju da je sve oko njih otrovano i da žive u najzagađenijem gradu na svijetu, kojeg zovu "Zemaljsko groblje".

Odlično obrazovanje, što je u sovjetskim razmjerima značilo i praktično vrhunsko svjetsko obrazovanje, uz siguran posao, mir, Čeljabinsk 40 bio je raj na zemlji. Ali, ipak je postojala kvaka. Stanovnicima nije padalo na kraj pameti sanjati o "slobodi", jer ih je grad doslovno štitio od brojnih problema u SSSR-u tog doba. Problem je bio u tome što je grad vrlo brzo postao užasno ozračen.

Grad je organiziran oko nuklearne tvornice plutonija Majak, potrebnog za istoimenu nuklearnu elektranu, čiji je reaktor, prvi takav u SSSR-u, u pogon pušten 19. lipnja 1948. Kasnije se pokazalo da su pojedini šefovi nuklearnog programa lakomisleno ispuštali dio radioaktivnog otpada u lokalnu rijeku Teča koja se ulijeva u divovski Ob, a koji dalje otječe u Arktički ocean.

A onda se 29. rujna 1957. dogodila i jedna od najgorih nuklearnih nesreća u povijesti čovječanstva, kad je eksplodiralo podzemno skladište nuklearnog otpada, zato što odgovorni otpad nisu uskladištili dovoljno dobro da bi otpad ostao stabilan. Eksplozija je bila siline između 70 i 100 tona TNT-a i bila je posljedica nepopravljanja sustava za hlađenje koji se pokvario još 1956.

Oslobodila se četiri puta veća količina radioaktivnog materijala nego iz reaktora koji je eskplodirao 1986. u Černobilu.

Jako puno od toga, otprilike 2,5 puta više nego iz nesreće u Černobilu, završilo je u lokalnom jezeru koje se danas u tom kraju naziva i "Jezerom smrti". Nakon nekog vremena, od posljedice nesreće stanovnici Čeljabinska 40 počeli su umirati. Čak i puno prije 1980. kada je sovjetska javnost napokon doznala za to, oni su znali o čemu je riječ, od čega umiru oni i njihova djeca.

Pa ipak, nije padalo na kraj pameti odseliti iz zabranjenog grada, iako imaju slobodu otići kad god požele. Bilo im je savršeno jasno da su privilegirani životnim standardom i da je visoka radijacija kojoj su njihova djeca izložena, vrlo lako moguće čak i bitno manji užas od onog kojem bi bila izložena u vanjskom svijetu. Posebno u doba brutalne i kaotične tranzicije gangsterskog kapitalizma u Rusiji u 90-ima. Oni u "vanjskom svijetu" ne mogu nikako shvatiti kako ljudi mogu ostati živjeti u gradu koji ih lagano ubija, a jedan lokalni novinar kaže kako ljude u gradu ne zanima što o njima misle oni koji u njemu ne žive.

Ozersk je svoje ime tako vratio tek 2001. Grad je i danas zatvoren, mada neusporedivo manje strogo nego u sovjetskom dobu. Ogradu stanovnici doživljavaju više kao prepreku onima izvana da dođu unutra, nego što njima priječi da idu vani. U čemu su po svoj prilici u pravu. Novinarima i reporterima posjet je dopušten, ali o svemu odlučuje ruski FSB, Ruska tajna policija, dok stanovnici žive sretno i mirno u svom radioaktivnom raju.  

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.