MIG-21 kojim je Rudolf Perešin 25. listopada 1991. prebjegao iz JNA u Klagenfurt, objektivno gledano, danas je stara, sasvim neupotrebljiva kanta, jer je u Austriji proveo skoro 28 godina bez da se na njemu išta radilo. Ipak, povratak tog Perešinovog aviona Hrvatskoj zapravo je vredniji nego da je HRZ dobio jedan takav borbeno savršeno operativan, sređen i siguran da se uslijed dotrajalosti neće srušiti sam od sebe kao što se posljednjih godina znalo događati.
Vrijednost Perešinovog MIG-a je u tome što je riječ o kulturnom spomeniku, prvoklasnom artefaktu iz trenutaka stvaranja nacije i junačkom djelu u vremenu koje su dobrim dijelom obilježila i neka od najgorih zlodjela nacionalističkih klanja. Rudolf Perešin postao je junakom i ušao u povijest, u legendu, već u onom trenutku kad je prebjegao iz JNA, da bi svojom pogibijom u kasnijoj obrani RH naprosto ostao u toj povijesti.
U kolektivnom pamćenju Hrvatske danas puno su snažnije ostale utisnute riječi koje je Perešin tog dana, pri kraju leta s bihaćkog vojnog aerodroma Željava prema Klagenfurtu, rekao austrijskoj kontroli leta: "Ja sam Hrvat, neću i ne mogu pucati na Hrvate." Slabije je upamćeno da je prvom austrijskom vojniku koji mu je totalno zbunjen prišao na tom malom aerodromu kod Klagenfurta, rekao: "Dezertirao sam iz JNA jer nisam sposoban niti voljan pucati na hrvatske vojnike."
Ova druga izjava tehnički je puno točnija i nabijenija je značenjem. Prvo zato što su hrvatski vojnici bili i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i Česi, kojega god etničkog porijekla građani još nepriznate Republike Hrvatske. Drugo, zato što je reći da je Perešin bio "prebjeg" eufemizam za reći da je bio dezerter.
Da nije postao dezerter, ne bi napravio taj doista junački čin, ne bi inspirirao mnoge, ne bi ukrao borbeni avion čiji gubitak niti za JNA nije bio nezanemariv, ne bi raskrinkao JNA kao nelegitimnu vojsku čiji vojnici odbijaju slijediti njen ratni pohod... Na kraju, da nije dezertirao iz JNA, ne bi mogao pristupiti obrani Hrvatske i odigrati još jednu neprocjenjivu ulogu. I takvom činu i tom životu upravo vraćeni Perešinov MIG 21 iz Austrije u Hrvatsku bit će najbolji mogući spomenik.
S Perešinovim primjerom otvara se nekoliko sasvim novih područja iz Domovinskog rata, što ih inače desničarski narativ u pravilu savršeno prešućuje. Prvo je junaštvo dezertera u tom naglo buknulom paklu etničkih sukoba s nekoliko strana. Tek od prije nekoliko godina javnost u našoj zemlji se prisjeća 29. rujna 1991. kao dana kada je kontraadmiral JRM Vladimir Barović počinio samoubojstvo jer nije mogao pristati granatirati Dubrovnik kako su mu zapovjedili.
Bombardiranje Dubrovnika tom je čovjeku bilo dotle nečovječno, suludo, nepomišljivo, konačno i totalno nespojivo s njegovim crnogorskim osjećajem časti, da si je onog trenutka kad je imenovan zamjenikom zapovjednika Vojno-pomorske oblasti, ispalio metak u glavu.
Od 2016. Crna Gora je i službeno ponosna na njega. Barović je bio vojnik, očito nije mogao biti ništa drugo, a bio je i čovjek koji nije bio kadar postati zločinac. Što se tiče pilota dezertera-prebjega, Perešinov primjer slijedili su u veljači 1992. Danijel Borović, koji je sletio u Pulu, da bi potom u svibnju 1992. s aerodroma u Užicama prema Hrvatskoj pobjegli i Ivica Ivandić i Ivan Selak. No, to se dolazi do drugog poglavlja junaštva tih ljudi, onog koje je manje popularno isticati, najbolje niti ne spominjati.
Perešinova supruga znala je spomenuti da u JNA na Perešina, Hrvata iz Gornje Stubice, te jeseni 1991. nacionalistički podivljali pripadnici JNA nisu dobro gledali kao na onog druge nacionalnosti. Uostalom, da JNA nije bila u takvom stanju, ne bi niti bila onako očajno disfunkcionalna, što je bila sretna okolnost po Hrvatsku koja se branila. A to, sigurno, tim ljudima koji su u takvoj JNA čekali svoj trenutak i još riskirali da im ne otkriju veze s vladom RH u Zagrebu, nije bilo lako izdržati.
Isto kao što nije bilo lako izdržati niti to kako su okolina i vrlo vjerojatno i hrvatske vlasti do ne baš tako niskih razina gledali na obitelj Perešina koji je u najstrožoj konspiraciji i dogovorima s tek rijetkima upućenima u Zagrebu, pametno i promišljeno pripremao bijeg.
"Ali, kako im objasniti što Rudi sprema?", pričala je njegova supruga puno godina poslije o tome.
Pa ako je neugodnosti imao on, a još i više njegova obitelj u Hrvatskoj u rujnu 1991., što su tek sve morali istrpjeti Borović koji je u JNA ostao čekajući najbolji trenutak sve do veljače 1992, ili Ivandić i Selak koji su priliku ugrabili tek u svibnju te godine? Može se samo pokušati zamisliti što su prolazile njihove obitelji kad su čak i ljudi poput generala Petra Stipetića sve do kraja rata imali "poseban" tretman samo zato što su u obranu Hrvatske krenuli s pozicija dezertera iz JNA.
Tako gledano, Domovinski rat više nije samo ideološki ispeglana priča, nego kao i svaki rat, koloplet drama, obiteljskih i nacionalnih, igra trenutaka sreće i tragedije... Jedna takva dramatična epizoda bila je ona Rudolfa Perešina kojom je otvorio put ljudima iza sebe. MIG 21 vraćen iz Austrije Hrvatskoj jedini je zamislivi i dostojni spomenik tome, kao što je uostalom i najavljeno.
Jedino će biti zanimljivo vidjeti hoće li Republika Hrvatska biti dovoljno zrela za očuvati Perešinov MIG 21 kao primjerak kulturne baštine, odnosno u originalnom izdanju, sa simbolima JNA, kakav je doista letio svoj posljednji let, a prvi i jedini u službi Republike Hrvatske – s crvenom petokrakom. Ili će nekome pasti na pamet ukrasiti Perešinov MIG onako kakav nikada nije letio, kakav Perešin nije ukrao JNA dezertirajući, s kakvim nije pobjegao braniti Hrvatsku – sa šahovnicom – pod kojom je na kraju položio život.
