Life Svjetsko prvenstvo 2018
5816 prikaza

Kako je "Splićo s cigaretom" spasio Hrvatsku

Slaven Bilić
Slavko Midžor/PIXSELL
U trećem nastavku feljtona donosimu priču o najvećim šansama hrvatske nogometne reprezentacije i najvećim razočarenjima prijašnjih godina

Ambiciozni Splićanin Slaven Bilić (38), za bliske prijatelje Nane, diplomirani pravnik, pametni intelektualac, poliglot, rokerski glazbenik i rado čitani novinski kolumnist, nastupio je u ulozi sljedećega, trinaestog izbornika. Uzornu igračku prošlost, građenu u Hrvatskoj, Njemačkoj i Engleskoj - a koju je pozlatio kao nezamjenjivi ministar obrane u Ćirinoj brončanoj armadi, na Mundijalu 1998. – netom čim se bio povukao s igrališta zamijenio je trenerskim obrtom.

Karta ga je krenula i sustavno milovala, puneći mu džepove krezovskim dobicima. Bilić je s desetkovanim matičnim Hajdukom skončao kao drugi u hrvatskoj ligi, i to mu je dostignuće osiguralo vizu za ulazak u, do grla zakopčani, HNS. Preuzeo je mladu reprezentaciju "do 21 godine", da odatle, u ljeto 2006., uskoči u A momčad, nakon Kranjčarova pada.

Slaven je od prve pogodio kopljem "u sridu", sabivši u mišju rupu Italiju, u Livornu, u prijateljskom nadmetanju (2-0, strijelci Da Silva i Modrić). "Azzurrima" je to bilo prvo predstavljanje otkad su četvrti put ugrabili pokal prvaka svijeta.

Bilić, kao prvi u skupini, munjevito prolazi razigravanje za Europsko prvenstvo, došavši pritom na glas nemiloga krvnika Engleske, koju je dvostruko nadjačao: u Zagrebu (2-0) i Londonu (3-2) i izbacio je s Eura u Austriji i Poljskoj 2008. A tamo, u Austriji, u husarskom naletu, Nane se podičio s tri vilovite pobjede u nizu, nad Austrijom, Njemačkom i Poljskom, da ga u četvrtome ogledu surovo probode sablja dimiskija. Ljuta rana s bečkoga četvrtfinala u boju s Turcima nikad neće zacijeliti.

Zidaneovo isključenje Rusija 2018. Life Nogometni šokovi: Bilo je i krvi, ne samo 'Božje ruke'

U 90 minuta ostalo je jalovih 0-0, pa su boljega odlučivali produžeci. Svi koji su stezali palce za Hrvatsku ushićeno su prasnuli kad je Ivan Klasnić u pretposljednjoj, 119., minuti zatresao mrežu turskoga golmana Rustua Recbera. I dok su naši, na klupi i na terenu, pomahnitali od likovanja, skakali, grlili se i ljubili, suparnici su, va banque, očajnički nasrnuli u posljednji napad. Da s pogotkom Senturka u ukletoj 122. minuti Turska jerihonskim trubama otresito najavi kako će nam oteti već viđeno slavlje i odnijeti ga u svoje dvore.

Svaki laik, a gdjeli psiholog, nepogrešivo je naslutio da će smalaksali "vatreni" tragično zakartati dobiveni rat udarcima s bijele točke. Poneseni potomci sultana Sulejmana Veličanstvenoga pogodili su tri jedanaesterca, a Bilićevi nevoljnici tek jedan nevrijedan, Srnin, uz promašaje Modrića, Rakitića i Petrića. Umjesto unakaženih Hrvata, u polufinale su čudom protutnjali već prekriženi velesrećkovići Turci.

Nedaća koja se zarazno naprtila na Bilićeva ramena više ga nije ispuštala iz šaka. Poslije tuge u Austriji progutao je još jednu otrovnu pilulu ne izvadivši vizu za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010. Premoćniji od Hrvata u izlučnoj skupini postali su Englezi i Ukrajinci. U našem stožeru su posumnjali da je u Kijevu, u posljednjoj izlučnoj utakmici, Engleska galantno prosula tri boda pred Ukrajinom (1-0). Za osvetu Hrvatima, i napose glavosijeku Biliću, koji ih je zakočio da sudjeluju na Euru.

Tad su, umjesto Engleza, Rusi postali dobitnici glavne lutrijske premije i, zahvaljujući "vatrenima", uskočili u pobjednički vlak. Njihovi navijači, balješčiki, mjesecima su zahvalno ostavljali bokore cvijeća ispred zgrade hrvatskog veleposlanstva u Moskvi i pjevali ode u slavu poštenjaka Bilića, koji ih je podigao iz groba i izveo na veliku predstavu. I to nakon što su bili izgubili i posljednje zrno nade da će se gostiti s europske štedre trpeze.

Slaven Bilić izdržao je šest godina u izborničkoj odori, koju je 2012. bio prisiljen prepustiti suigraču iz reprezentacije i Hajduka Igoru Štimcu (45). Prvi Štimčevi koraci činili su se kao preslikani iz bajke braće Grimm. Kad smo Hrvatsku, tri kola prije konca kvalifikacija, u najljepšim mislima već ispratili u Brazil na Mundijal, na Igora su navalile mučne nedaće. Njegovi pitomci su 15. listopada 2013. poklekli od Škota u Glasgowu, a on je, nakon sloma, malodušno stavio izbornički mandat na raspolaganje poslodavcu, HNS-u. Izvršni odbor brže-bolje usvaja Igorovu brzopletu predaju i to je bio njegov neminovni kraj.

Hrvatska reprezentacija Matematički kaos Znanost Kladioničari: Metode kako pogoditi pobjednika u Rusiji

Igora Štimca mijenja Niko Kovač (42), vitez željeznog prezimena. Gastarbajterski izdanak rođen je 15. listopada 1971. u Berlinu, a vrhunsku klasu istesao je u minhenskom Bayernu i potom u još tri njemačka prvoligaša. Skončao je igrački vijek u austrijskome Salzburgu. Božica Fortuna podragala je Kovača kad je u doigravanju za popunu mjesta u Brazilu izvukao Island, koji je i priželjkivao.

Pregazio je vikinge u dva susreta, štono bi rekao Zdravko Mamić, kano plitak potok: u Reykjaviku (0-0) i Zagrebu (2-0). No u Riju Kovač se nije iskazao kao kovač svoje sreće. Na otvaranju s Brazilcima, japanski sudac Nišimura mandarinski ponizno, sramotno se klanjao do poda domaćinu, izmislivši nepostojeći jedanaesterac protiv nas, i uz još nekoliko poklon odluka presuđenih na štetu Hrvata, olako ih odgurnuo u mulj. Na semaforu je konačno ostalo zapisano nepravednih 3:1.

Čak su, i do srži pristrani, brazilski izvjestitelji priznali skrušeno da je vatrena kohorta bila žrtveno janje zaklano i prineseno za ljubav blijedih peterostrukih svjetskih prvaka. Naših visokih 4-0 nad Kamerunom postalo je ček bez pokrića koji je pao u nataloženu jamu nakon čistoga gubitka od Meksika (1-4) u trećem kolu. "Vatreni" su se pogureno prenuli iz varljivoga sna na južnoameričkome suncu, pa je uslijedio njihov neslavni povratak u čemernu nogometnu zbilju.

Niko Kovač se, unatoč brazilskome posrtaju, ipak održao na opasnome vrtuljku. Popravni ispiti i rehabilitacija krenuli su mu, po želji i mjeri, u kvalifikacijama za Euro 2012. u Francuskoj. Ali nisu potrajali, Zaskočila ga je na krivoj nozi i podmuklo zadavila fašistička svastika, koju je na poljudski travnati sag potuljeno upisala neotkrivena, neznančeva prokleta ruka. Zbog kazne, na sablasno praznome stadionu u Splitu, odigran je uzvrat s Italijom.

Ucrtani nacistički simbol, koji su diljem svijeta podastrle televizijske kamere, skrivio je da Hrvatskoj bude oduzet bod i da na dva sljedeća sraza ne može uživati potporu svojih gledatelja. Nakon splitske podjele plijena s Talijanima (1-1) Kovač je, tijekom dvaju sljedećih susreta, u Oslu i Bakuu, bio bačen u bezdan. Od "vatrenih" smo očekivali šest maksimalnih bodova, koji će ih izravno odvesti na Euro, ali oni su utržili, bijedni, jedan jedini. Iščupali su ga poslije jadnih 0-0 s Azerbajdžanom, kojim je zapovijedao izbornik iz hrvatskog uvoza Robert Prosinečki.

Smrtonosni metak kojim je bila ovjerena Kovačeva pogibija pukao je nakon sumornih 0-2 s Norveškom. Voda nam je tako doprla do grla budući da u nadolazećim bitkama, s Bugarima u Zagrebu i s Maltom u La Valetti, nije bilo druge nego izganjati puni plijen eda bismo izbjegli nadasve neizvjesno dodatno lutrijsko razigravanje.

Stoga se izlaz iz slijepe ulice pokušao nabasati uz pomoć šok terapije i rizičnoga kirurškog reza. Davor Šuker, prvi činovnik HNS-a, teška srca brzometno je potpisao otkaz Niki Kovaču, brončanome pajdašu iz Francuske 1998., i u njegovu fotelju posjeo neprepoznatljivo lice, Antu Čačića (59), kojeg, osim njega i Zdravka Mamića, nitko nije mogao zamisliti s izborničkim žezlom u desnici.

Tako je stasiti brko tanahnoga igračkog pedigrea (počeo i završio u nižerazrednome Prigorju iz zagrebačke okolice Markuševca), drugim nebeskim skokom ponovno zatekao nogometne poklonike na krivoj nozi. Prethodno je Čačić grozničavo potresao uznemireni Dinamov puk koji je zanijemio, kad je taj posvemašno neznani građanin, ravno ni od kuda, poput meteora, pao na maksimirski stadion.

Antu Čačića, samozatajnoga trenera Lokomotive nedodirljivi izvršni predsjednik "modrih" Zdravko Mamić, urbi et orbi, u prosincu 2011. novinarskoj sedmoj sili predstavio je kao novog trenera mnogostrukoga hrvatskog prvaka. Nastavit će s poslom kojim se dotle bavio navrat-nanos otpušteni Krunoslav Jurčić, negdašnji Ćirin sin, jedan od ključnih sudionika izvikanoga prvenstva svijeta 1998.

Arena Kaliningrad Uhićenja Life Smrt i korupcija na stadionima gdje će igrati Hrvatska

No premda je mirni čovjek iz susjedstva Čačić, nakon sedam gladnih godina, uveo Dinamo u predugo sanjanu Europsku ligu i k tome hametice uzeo hrvatsko prvenstvo i Kup, svejednako je morao odstupiti. Bio je pogubljen poslije jedva godine dana učinkovitoga djelovanja, iz neprovarljivih razloga. Poslije četiri ljeta čamotinje, zatomivši poniženje doživljeno s Dinamom, Ante Čačić se ponovno latio vrućega kestena.

Ovoga puta s pogibeljnijim, izborničkim izazovom, kao Kovačev sljedbenik. Nabijen drskom kockarskom odvažnošću, ni pet ni šest, nehajno se zavjetovao da će Hrvatsku sigurno odvesti na Euro u Francusku. I što Ante obećao - Čačić učinio. Nokautirao je Bugarsku (3-0) na praznome Maksimiru i Maltu u La Valeti (1-0). Unatoč cjelovitome pogotku, zdvojni navijački buljuci pratili su ga i dalje s nevjericom kao sklizača na mekome ledu zloguko čekajući da potone.

No umjesto da skonča vijekom vodencvijeta, Čačić je, kao duh Aladin iz čarobne svjetiljke, izrastao u gospodina Nepobjedivoga. U sljedećih pet prijateljskih okršaja nanizao je četiri pobjede (Rusija, Izrael, Moldova i San Marino), uz remis u Budimpešti s rastrčanim Mađarima. S tim odličjima Ante Čačić odjurio je na Europsko prvenstvo u Pariz kao čudotvorac, ne osjetivši bljutavi okus poraza.

Preobraćeni nevjerni Tome su u pokori palili svijeće u malom tunelu zagrebačkih gornjogradskih Kamenitih vrata i sveudilj kumili svece i Majku Božju bistričku, vapijući da strojovođa "vatrenih" što dulje ostane virgo in tacta. I da, nalik najbržem japanskom vlaku Šinkanfenu, i dalje grabi s vrtoglavih tristo na sat! Nebo ih je uslišalo u prva tri kola prednatjecanja Eura 2016.

Puni plijen s Turskom (1-0) na stadionu u Parku prinčeva, u pariškoj Bulonjskoj šumi, pa onda šepavi neriješeni ishod (2-2) u St. Etienneu s Česima, kojima nije doprlo do svijesti kako su se izvukli u posljednjim minutama, poslije našega šeprtljavog opuštanja pri vodstvu od 2-0, te da se, u trećoj podjeli karata, grofovski oslade najslasnijim kolačem, čudesnom izvedbom protiv Španjolaca, u vinorodnom Bordeauxu. Čak bez petorice standardnih igrača koje je poštedio, šerif Ante je zbacio iz sedla "crvenu furiju", aktualnu europsku i bivšu svjetsku suverenku sa 2-1. Takvim pothvatom izbornik je u dušama Hrvata potpalio plameni domoljubni ushit.

No u osmini finala sretna zvijezda, koja je dotle odano slijedila Čačića i ljubila ga u deset navrata, himbeno mu okreće leđa kad mu je bila najpotrebnija. Da u 11. pokušaju ostane neporažen. Iako su "vatreni" dječaci dugih 118 minuta zubima grizli za gušu isprepadane Portugalce, pregaoci s ruba Europe su, s jedinim udarcem u vrata, u zao tren otpravili naše miljenike u usta pakla i natopili nam nevesela srca najtjeskobnijom tjeskobom.

Blijeda je utjeha bila da je portugalska legija, predvođena njegovim veličanstvom Cristianom Ronaldom, poslije skalpova oderanih s hrvatskih tjemena, stigla do naslova europskoga prvaka. Peklo nas je što je "vatrenima" nedostajala mrvica da se - premda su igrački ostavili najljepši dojam na Euru - nađu u galeriji velikana. A kroz ušicu igle provukli su se prebrisani Portugalci. Miroslav Krleža je davno zapjevao "kako ni med cvetjem ni pravice".

Otvaranje svjetskog prvenstva u Moskvi Nogomet Top News Ove fotke su obilježile otvaranje nogometnog prvenstva

Iako su, poslije brodoloma u Francuskoj, zvani i samozvani autoriteti zahtijevali da Čačić bude podveden pod sječivo giljotine, ipak mu nije bila odrubiljena glava. Iza njega su stameno stali i zaštitili ga gromovnici hrvatskoga nogometa Davor Šuker i Zdravko Mamić. S vremenom smo povjerovali kako su posrtaji s Česima, a napose s Portugalcima, naišli kao kolateralna šteta koja nas je pogodila u nevrijeme.

Sedamnaesti izbornik Ante, nalik antičkoj čaplji Feniksu, uskrisio je izvukavši se iz pepela nakon što je počeo opasno gorjeti na lomači. S pričuvnim, tako reći trećim sastavom, na turniru u Kini, Hrvati su dvaput izvukli 1-1 s Kinom i Čileom (obje momčadi plasirale su se ispred naše nakon uspješnijega izvođenja jedanaesteraca). U prijateljskim ogledima vatreni su pregazili respektabilne reprezentacije: Irsku u Dublinu i Meksiko u Los Angelesu.

Berićetno nam je krenulo u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2018. U četiri odmjeravanja izvukli smo 13 bodova: Turska (1-1), Island (2-0) - oba puta zbog kazne na vampirski pustome Maksimiru - i s Ukrajinom (1-0) opet u Zagrebu, ali sad pred krcatom kućom, dok je "točka na i" bila zabaždarena u Skadru s Kosovom (6-0) i u Tampereu s Finskom (1-0). Nedostajao nam je još majušni koračić pa da počnemo bezbrižno spremati prtljag za Rusiju. Ali nije bilo gotovo kad smo mi pomislili da je gotovo, jer je za tango ipak bilo potrebno dvoje.

Smetnuli smo s uma da su svoje račune skrivali u rukavima i suparnici. Najprije je uslijedio poraz (0-1) u posljednjim sekundama u Reykjaviku, s napaljenim Islanđanima. I da nas, nakon gušenja u gejziru na rubu Europe, snađe jednako bolni podbačaj s Turskom, u azijskom dijelu zemlje. Kao mokrenje niz vjetar bubnjalo je hrvatsko naricanje, istina s vidljivim pokrićem, da je mađarski sudac oslijepio kad domaće vezire nije kaznio jedanaestercem, oprostivši igranje rukom njihovu braniču u šesnaestercu, početkom utakmice.

Između tih dviju drama, na jedvite jade prožvakali smo posnih 1-0 s Kosovom na stravično izrovanoj blatnjavoj tratini u Zagrebu. I da nakon tih posrtanja zabrljamo s još jednom nezamislivom havarijom, u remiju (1-1) s Fincima na riječkoj Rujevici. Ante Čačić je, profućkavši unaprijed upisana tri boda, naletio na nagaznu minu, a to bijaše znak da se mora smjesta povući.

Uz gromko odobravanje trenerskih kolega koji su, kao da ne kusaju iz istoga tanjura, nekolegijalno i nesolidarno tukli po njemu iz svih oružja. Čačić je jobovski izdržao bičevanja i nije odgovarao na prljave napade. Umirila ga je, zacijelo, bajoslovna odšteta od šestotinjak tisuća i još nešto siće od eura, zajamčenih slovom ugovora, zato što je HNS prije roka prekinuo suradnju. Ili sirovije rečeno: potjerao ga.

Dok su nogometni vjernici suznih očiju pisali smrtovnice, do srži ožalošćeni što reprezentacija Hrvatske neće kročiti u, već viđenu na dlanu, matušku Rusiju, lanjskoga 7. listopada "ukazao" nam se novi, 18. izbornik, vrlo malo poznati, tako reći anonimni, Zlatko Dalić (51), koji nije porekao da se za njegovo ustoličenje najviše zauzeo predsjednik HNS-a Davor Šuker. Čim je Dalić dočekao pet minuta slave, odvažno je skočio u bazen s krvožednim krokodilima, piranjama i kitovima ubojicama da dokaže kako mu u grudima tuče junačko hercegovačko srce.

Nije uzdrhtao kad mu se iz Ukrajine kesio nadirući razorni orkan. Njezinim nadmenim reprezentativcima, koje je predvodio karizmatični izbornik Andrij Ševčenko, bila su puna usta prijetećih poruka da će, u Kijevu, pred odanim fanatičnim pristašama, u posljednjem kolu izlučne skupine, položiti na pleća grogirane Hrvate. I da će se Ukrajinci, kao drugoplasirani, iza čuda od Islanda, domoći prigode koja će ih u baražu odvesti na željeni Mundial, u nedragu susjednu Rusiju, s kojom se, zbog otetog Krima, mrko gledaju preko puščanih oroza.

Nu kad tamo prkosni Dalić, na čelu svojih razgoropađenih uskoka, nakon opjevanih pogodaka Andreja Kramarića, opalio im je vruću pljusku koja godinama neće prestati da bridi. "Vatreni" komandosi protutnjali su ukrajinskom prijestolnicom nalik opakome tsunamiju i s uvjerljivih 2-0 prizemljili Ševčenkove bogatire koji se nisu mogli čudom načuditi kako ih je iznebuha smrtonosno ranila munja ispaljena iz hrvatskog arsenala.

Naši se profesionalci nisu smjeli opustiti poslije neponovljive ukrajinske izvedbe i udariti u dernek kako bi priličilo, zato što im je Kijev bio samo prolazna postaja. Dvosmjerno raskrižje iz kojeg jedan krak vodi u Rusiju, a drugi u sportsku propast.

Oliver Zelenika Neostvareni Life Tragedije su uništile najveće hrvatske talente

Pretvorili smo se u divovsko oko i uho, iščekujući da saznamo s kime ćemo se pohrvati. Dobili smo neugodne i prgave Grke, koje je Zlatko Dalić, hrvatski izbornik pod rednim brojem 18, od tri ponuđena moguća suparnika, najmanje volio vidjeti. No uvjerljivih 4-1 u prvom obračunu u O.K. Zagrebu bilo je više nego dostatno da se naša ekspedicija, spokojno i rasterećeno, zaputi na uzvrat. U najvećoj grčkoj luci Pireju, na stadionu Karaiskaki, koji slanim miomirisima napaja Egejsko more, Hrvati su gosparski otmjeno otplesali sirtaki i majstorski sačuvali nedokučivu maksimirsku prednost. S 0-0 ostali su neporaženi te iz Grčke uputili izazovnu poruku u Moskvu, na Crveni trg, u Kremlj: "Rusijo, evo i Hrvatske!".

Naravno da se zlatonosno zasluženi super bingo s Ukrajincima i Grcima sretnoga dobitnika Zlatka Dalića - donedavno pomnije znanoga tek zanemarivo malobrojnim pratiocima loptačkih događanja - obnoć pretvorio u ličnost s naslovnica i udarnih vijesti. Proslavio se kao mister Netko. Stupajući paradnim korakom po crvenom sagu svečano je ustoličen u hrvatsku palaču slavnih.

O zlaćanome Zlatku guta se i najsićušniji redak iz njegova životopisa. I dječica iz prvih školskih razreda sad znaju da je rođen u Livnu, u hrvatskoj obitelji (roditelji Kata i Ivan), 26. listopada 1966., što će reći Škorpion. Zlatko je otac dva dječaka: Tonija, rođenog Varaždinca, i Branka, koji je došao na svijet u Splitu. Supruga mu je livanjska sugrađanka, Davorka, sestrična likovnog umjetnika Ivice Propadala.

Dalić, koji je visok 179 centimetara, prve nogometne korake učinio je u livanjskom Troglavu 1918. A odatle je krenuo sustavni slijed igranjem u prvoligašima: Hajduku, Cibaliji, podgoričkoj Budućnosti, mostarskom Veležu i Varteksu. Dalić je napose vezan za Hajduk i Varteks te ne taji da je njihov gorljivi navijač. Varaždin je odabrao za grad sa stalnom adresom.

Čim se oprostio od igranja, uplivao je u trenerske vode na nagovor Branka Ivankovića, današnje trenerske svetinje u Iranu. Dalić je na klupi Varteksa najprije postao pomoćnik najprisnijeg prijatelja Dražena Beseka, a zatim i Ćire Blaževića. Ćiro, koji bez dlake na jeziku reže po trenerima s kojima nije na istim valovima, o Daliću je zadržao najljepše mišljenje. Obradovan što je njegov šegrt preuzeo reprezentaciju, proglasio ga je moralnom vertikalom.

Zlatko Dalić se, kao pomoćnik, pet sezona kalio u mladoj reprezentaciji Hrvatske gdje mu je nadređeni bio Dražen Ladić. Upravo je, u sadašnjem stožeru hrvatske državne momčadi, Zlatko Dalić – šef Ladiću. Prvi inozemni trofej ubrao je 2009. u Albaniji, gdje je s Dinamom iz Tirane, za jednogodišnjeg boravka, podignuo slavodobitno Superkup. A najunosnije, najljepše i najuspješnije trenerske čase proveo je na azijskom pijesku. U Saudijskoj Arabiji ušao je u legendu kad je s Al Hilalom osvojio Prinčev pokal.

Otisnuvši se odatle u Ujedinjene Arapske Emirate (UAE) s momčadima Al Falsali iz Harmaha i Al Ain, iz istoimena prijestolnoga grada imućne zaljevske zemlje, bio je finalist azijske Lige prvaka, osvajač državnog prvenstva, Superkupa i Kupa predsjednika vlade. Odatle se vratio u Hrvatsku bogato plaćen i doživotno osiguran kupom dolara s mirisom petroleja pa zato samouvjereno samostalno istupa, ne hitajući da bilo koga pita za svoje mišljenje. Zato što ne strepi da će ikad, ni za pet života, ostati bosjački šupljih džepova.

Obilježavanje godišnjice utakmice s SAD-om Feljton (2) Life Hrvatska repka: Amerima je plaćen nastup na Maksimiru

Pa kako smo načeli priču o novcu, podvucimo da je od 28 izbornika koji će se predstaviti na Svjetskom prvenstvu, Dalić po prihodima pri dnu s godišnjom plaćom od 550.000 eura. Ali nije najslabije nagrađen. Ispod njega su Ramirez iz Kostarike (350.000), Krstajić iz Srbije (300.000), Navalka iz Poljske (270.000) i kao posljednji Cise iz Senegala (200.000). Trojac najplaćenijih čine Low iz Njemačke (3,850.000), Tite iz Brazila i Deschampes iz Franuske (s po 3,500.000).

Nakon presudnih pobjeda nad Ukrajinom i Grčkom te neodlučenog ishoda s Grcima, na Dalića su se nabacivali drvljem i kamenjem zbog njegova prvog (0-2) poraza u pripremnom ogledu s Peruom. Dežurni kritici su se nakostriješili i kad je nekoliko dana kasnije, uoči utakmice s Meksikom u Dallasu, naš izbornik otpustio šestoricu elitnih iz prve jedanaestorice: Subašića, Kalinića, Modrića, Brozovića, Mandžukića i Perišića. Gromoglasnike je primirio poslije slavlja od 1-0, tako da je Dalić ponovno voljen i obožavan.

Uz oprezno pitanje: hoće li postati kao tvorac povijesti, history maker, štono bi rekli Amerikanci, poput njegova učitelja Ćire. Već smo rekli da je od svih izbornika Otto Barić bio u najstarijoj dobi kad su ga imenovali. A najmlađi je Bernard Hugl u 35., koga prate Bogdan Cuvaj u 36. te Jozo Jakopić i Rudolf Hitrec u 38. Hrvatsko predstavništvo najčešće je predvodio Miroslav Blažević (u 72 navrata), a daleko od njega je, kao drugi, Slaven Bilić (29). Samo po jednom su Hitrec, Hugl, trojac Knežević, Lemešić, Wolfl te u najnovijem razdoblju Marković i Ivić.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.