Bilo mu je mučno u stomaku. Kasnije je Stefan rekao istražiteljima da se osjećao kao da je otkrio da mu je majka bivša ubojica. Osjećao se izdanim. Jason Maher je bio još jedan prijatelj i kolega koji nije htio vjerovati u ono što vidi. Susreli su se u japanskom restoranu u okolici grada u koji su poslije često išli skupa. Tipton se priključio Maherovom internetskom igračkom klanu u World of tanks. Tipton je predložio Maheru da se prijavi za posao u lutriji kao inženjer za mreže. Maher je govorio da "Tipton ima zlatno srce". Te večeri Maher je sjeo, smatrao je da nešto mora biti krivo, skinuo je sav potreban softver i sa snimke izolirao glas.
Usporedio je s glasom Tiptona koji je ostao na nadzornim kamerama u njegovom domu. "Poklapali su se sasvim u svemu", rekao je Maher. Potom je otišao u dućan gdje je uplaćen listić, izmjerio je sve pločice na podu, visinu polica, razmak između vratnica, sve. Potom je to usporedio s veličinom ruku, stopala, visinom čovjeka koji je bio na videu. "Kad FBI dođe htio sam biti u stanju da im kažem da to nije bio Eddie. A kad sam sve to učinio, to je bio Eddie."
U studenom 2014. istražitelji su ušli u Tiptonov ured. Pitali su ga koga zna u Houstonu. Rekao im je za obitelj, majku, sestru i braću, uključujući Tommyja, bivšeg zamjenika šerifa. Nije spomenuo Roberta Rhodesa koji je poslao dobitni listić u odvjetništvo. A onda su mu prekopali po LinkedIn profilu i pronašli da je Tipton bio zaposleno u Rhodeovoj tvrtki za software u Texasu, da je damo šest godina bio jedan od šefova. Zapravo su čak i ljetovali. Uhitili su ga u siječnju 2015. i optužili ga za prijevaru. Pola godine poslije Rob Sand je rekao na sudu:
"Ovo je klasična priča insajderskog posla. Čovjek od niza vrlina na poslu nije smio igrati lutriju, nije smio dobiti, kupuje listić, dobiva i prosljeđuje ga prijateljima preko nekoga s kim nema veze. No, ova priča ima obrat za 21. stoljeće." Tužitelji su znali da je Tipton kupio listić, video je odao njegov glas koji su kolege prepoznali. Pa i razgovori na telefon otkrivali su da je tog dana bio u gradu, ne na odmoru izvan grada kako je tvrdio, te da je 71 minutu razgovarao s Robertom Rhodesom, čovjekom koji je imao listić kod sebe. Istražitelji su zaključili da je namjestio lutriju.
Ali kako? Jason Maher je rekao da se Tipton zanimao za zloćudni software koji se može instalirati pomoću flash drivea kako bi preuzeo kontrolu nad kompjuterom, prikrivajući svoje postojanje sve dok se poslije sam ne izbriše. Sand je teoretizirao da je Tipton ušao u sobu za izvlačenje brojeva šest tjedana prije velikog jack pota i na taj način upao u jedan od dva kompjutera koji su izvlačili brojeve. I na taj način odabrao je izvučene brojeve od 29. prosinca 2010. Tiptonov branitelj Dean Stowers nazvao je to „teorijom nemoguće misije“.
Rekao je da je teorija smiješna. Njegov konačan argument pozivao se na citat Alberta Einsteina: „Logika će vas odvesti od A do B. Mašta će vas odvesti bilo kamo.“ No Sand je njegovo fiksiranje na kompliciranu teoriju o zloćudnom softwareu nazvao diverzijom. Sand je poroti rekao da se usredotoči na to da je Tipton lutriju mogao namjestiti mnoštvo načina: On je napisao kod. Imao je pristup nasumičnom generatoru brojeva. Ne morate razumjeti tehnologiju za osuditi ga, govorio je.
Dovoljno je da shvatite skoro na nemoguću koincidenciju da šef sigurnosti lutrije kupuje listić, da listić bude dobitan i da on na kraju završi kod njegovog najboljeg prijatelja. Tužiteljstvu je bilo dovoljno samo to da dokaže da je ovaj pokušao kupiti listić ilegalno, kao zaposlenik višedržavne lutrijske organizacije, i da je pokušao podići dobitak prevarom. Porota ga je proglasila krivim 20. srpnja 2015. Na kraju je dobio 10 godina zatvora s mogućnošću žalbe. No, Vrhovni sud je presudu poništio u jednoj točki, onoj da je petljao po opremi lutrije, te je slučaj vraćen na općinski sud.
Šest tjedana nakon presude Sand se vrstio za svoj stol. I dalje je razmišljao o Tiptonu. Znao je da su kriminalci u odijelima u pravilu takvi da ne budu uhvaćeni u prvom kaznenom djelu. Posebno je sumnjao zato što je njegov branitelj tražio ubrzano suđenje, u 90 dana, što je neobično jer mu je to davalo manje vremena za pripremu obrane. Osjećao je da toga ima još. Jednog jutra zazvonio mu je telefon u uredu, iz Teksasa. Tip iz La Grangea rekao mu je u slušalicu: „Jeste li znali da je Eddiejev brat Tommy Tipton osvojio jackpot prije možda 10 godina?“
Richard Rennison primio je poziv u svoj uredu u Texas Cityju, lučkom gradu u Zaljevu Galveston. Sand je zvao zbog istrage od prije 10 godina koja se završila ničim. A slučaj je i dalje ostao u pamćenju Rennisona. Čovjek po imenu Tom Bargas nazvao je početkom 2006. pravosudna tijela sa sumnjivom pričom. Posjedovao je 44 dućana diljem Teksasa s opremom za vatromet. Dvaput godišnje, za Dan nezavisnosti i nakon Nove godine, morao je prebacivati ogromne količine novca, više od pola milijuna dolara odjednom. Oko Nove godine nazvao ga je izvjestan muškarac i rekao mu: „Imam pola milijuna dolara kojih bih htio zamijeniti za tvoj novac.“
„Što nije u redu s tvojim novcem?“, pitao ga je Bargas. Bila je riječ o nekakvom sucu najnižeg ranga i Bargas se pitao što s toliko puno novca radi čovjek koji zarađuje oko 35.000 dolara godišnje. Nazvao je šerifa i policiju, koji su potom zvali FBI. FBI mu se javio. Opremili su ga opremom za prisluškivanje, dobio je kovčeg sa 450.000 dolara državnog novca. Zamijenio je 100.000 rabljenih novčanica iz opticaja za 100.000 sasvim novih. FBI-u je to bilo sumnjivo kao korupcija u javnom sektoru.
Nekoliko mjeseci poslije Rennison je dobio poziv od šerifa iz La Grangea. Ovaj se smijao do iznemoglosti jer je sumnjivi sudac završio u bolnici polomljenih nogu nakon pada od metara sa stabla. Lovio je Bigfoota. Rennison je otišao porazgovarati s njim kad su ga otpustili iz bolnice. Čovjek je bio član Organizacije istraživača Bigfoota. Rekao je da dobio na lutriji u Coloradu na jednom od putovanja u lov na Bigfoota , te da je tih 568.990 dolara htio tajiti od svoje supruge. Zato je njegov kolega umjesto njega podignuo dobitak, zvao se Alexander Hicks, u zamjenu za 10 posto dobitka.
Samo, Hicks je bio, ispostavilo se, mrtav. Taman kad su pomislili da imaju prvo ubojstvo u tom slučaju, ispalo je da je ovaj umro od raka. Istražitelji su krenuli detaljno prikupili su podatke o svim dobitnicima lutrije iz organizacija koje su potpadale pod mrežu za koju je radio Eddie Tipton. Sve su ugurali u excel tablicu, oko 45.000 listića. Potom su pretresli Tiptonove Facebook prijatelje, izvukli telefonske razgovore i tražili poklapanja.
Uočili u rujnu 2015. da je lutrija iz Wisconsina 2008. isplatila 783.257 dolara čovjeku iz Teksasa Robertu Rhodesu koji je tražio da novac prebace na račun njegove tvrtke. Izvlačenje je bilo 29. prosinca 2007. istog dana kada je u Iowi izvučeno onih 16,5 milijuna dolara tri godine poslije. A Rhodes je bio Eddiejev najbolji prijatelj. Sand je stalno kopao po laptopu. Uočio je Kylea Conna iz Teksasa koji je na lutriji u Oklahomi dobio 644.478 dolara. Tommy Tipton je imao tri prijatelja Conna na Facebooku. Sand je usporedio telefonske pozive jednog i drugog i pronašao vezu.
Istražitelji su uhvatili i to da su u Kanzasu dva listića, s dobicima po 15.402 svaki, uplaćeni 23. prosinca 2010., istog dana kad je i Iowi Eddie uplatio svoj listić. Pa su istražili telefonske pozive i našli da je tog dana on vozio kroz Kanzas prema Teksasu na odmor. Jedan od listića je bio na ime Christophera MyCoulskeyja, drugi na ime žene iz Iowe Amy Warrick. Oboje su bili Eddiejevi prijatelji. Jednoj jutra su joj pokucali na vrata. Rekla je da je njena veza s Eddiejem bila platonska nakon jednog dejta. Tipton joj je rekao da on ne može podići dobitak zbog svog posla. Pa joj je ponudio bitan dio dobitka ako ga ona podigne.
„Svi ti ljudi dobili su ponudu da učine nešto što je pomalo sumnjivo, ali nije ilegalno“, rekao je Sand. Istražitelji su sada imali šest slučajeva. Ali je ostalo pitanje, kako je on to učinio? Sve dok nisu istražitelji u Wisconsinu otkrili da u skladištu imaju kompjutorske generatore koji su se koristili 2007. za jackpot, iz doba kad je Robert Rhodes osvojio skoro 800.000 dolara. Wisconsin je unajmio stručnjaka Seana McLindena kako bi istražio diskove koji, za razliku od onih u Iowi, nikada nisu pobrisani. 7. siječnja 2016. David Mass, pomoćnik glavnog državnog odvjetnika iz Wisconsina, nazvao je Sanda i rekao mu da pogleda mail.
Tamo se nalazio dokument sa 21 retkom „pseudokoda“, takvog koji je bio dovoljno mali da ne izazove sumnju, da ga se ne može pronaći osim ako se zna točno što se traži. Bilo je to dovoljno za nagodbu s Tiptonom. On je priznao, a u zamjenu je rekao kako točno lutrije mogu unaprijediti svoju sigurnost. Tiptonov program zvao se QVRNG.dl: Quantum Vision Random Number Generator. Tipton je rekao da mu plan uopće nije bio da se obogati, nego da pokuša probiti sustav. Samo onda... „To mi je bilo kao, uh, pa ja to mogu, od toga se može i živjeti.
Da je bila riječ o nečem poput mafijaškog posla, ja bih im dao to, a oni bi na sve strane osvajali lutriju. Nitko ne bi znao. Ali, ja nemam veze s mafijom. Ne znam nikoga. Davao sam dobitke prijateljima i obitelji“, priznao je. A sve je počelo prije više od jednog desetljeća kad se u firmi susreo s jednim službenikom koji je bio liberal i s kojim se uzajamno zadirkivao jer je Tipton bio konzervativac. „Hej, jesi li unutra ugurao kakve tajne brojeve“, rekao mu je ovaj. „Kako to misliš?“ „Pa, znaš, ti možeš upisati koje god želiš brojeve jer ti si onaj koji piše software.“
Tako je došao do prve ideje. Ideja je rasla, pa je pomislio da bi baš mogao pokušati. Bio je to jednostavan kod, dijelom kopiran s interneta, ubačen od strane čovjeka koji je bio zadužen za sigurnost sustava organizacije koja je vodila više od 30 lutrija diljem SAD-a. A kako kompjuteri tih lutrija nasumice generiraju brojeve? Naprosto su povezani s Geigerovim brojačem koji mjeri razinu radioaktivnog izotopa u zraku, Americija 241. Očitanja su u dugim brojčanim kodovima koji kompjutori propuštaju kroz algoritam koji ta očitanja pretvaraju u brojeve lota i to je to.
Tiptonov dodatni kod radio je pak to da je, u dane kad je to Tiptonu odgovaralo, oko praznika, kad ne bi bio na poslu, umjesto nasumičnog broja iz očitanja iz Geigerovog brojača, ubacivao unaprijed odabrani broj koji je algoritam onda pretvarao u dobitnu kombinaciju. Umjesto skoro 11 milijuna mogućih kombinacija, na taj način je ispadalo samo njih nekoliko stotina. To nitko nije znao osim Tiptona. Prvi put je to učinio za izvlačenje lutrije u Coloradu 23. studenog 2005. Napisao je sve moguće kombinacije i poslao svom bratu. „Ako želiš imati šansu dobiti, moraš odigrati sve ove kombinacije“, rekao mu je.
Rekao mu je da nije siguran, ali da je to plod njegovih analiza. Tako je krenulo. Na sudu se nagodio da mu brat dobije samo 75 dana zatvora. Sebe je pak opisao u stilu Robina Hooda. Novac je davao ljudima kojima je trebao. Brat mu je imao petero djece. Prijateljica mu se upravo zaručila. „Ja nisam trebao novac“, rekao je. Sudac je primijetio da Tipton racionalizira svoje postupke, da misli da to nije bilo ilegalno, nego da je samo koristio rupu u sustavu. Tipton je govorio da se to nije puno razlikovalo od trgovine pomoću povjerljivih informacija.
Njegov branitelj rekao je da je to suštinski poput brojanja karata u kockarnici. Nije pištoljem pljačkao kazino, samo je varao kuću. Tužiteljstvo je tvrdilo da se on ne razlikuje od običnog lopova, s jedinom razlikom što je u ovom slučaju on dobio ključeve dućana sa slatkišima. Tipton je ustrajao na tome da je u sve krenuo iz puke radoznalosti i da je sa iznenađenjem shvatio da mu je uspjelo, da je kod ubacio samo jednom. A kad je kod odobrilo nadležno tijelo, kod se proširio po mašinama diljem zemlje. Tijekom suđenja Sand se s njim rukovao. Iz poštovanja.
A na kraju suđenja Tipton je dobio 25 godina zatvora uz obavezu da vrati 2,2 milijuna dolara. Prema zakonima u Iowi, to znači da može očekivati da se na uvjetnoj slobodi nađe nakon odsluženih sedam godina. A Sand, nakon rješavanja tog slučaja, nekoliko mjeseci poslije, dao je otkaz. Rekao je da se želi kandidirati za državnog inspektora kako bi istraživao vladine zloporabe i prevare. „Nisam mogao u to krenuti prije nego što rasvijetlim ovaj slučaj. Rješavanje toga za mene nije bilo zadovoljenje, nego oslobađanje.“
Priča je u najvećem dijelu preuzeta s New York Timesa
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
puno priće nizašto, tipična kapitalistička priča u kojoj ako ne gubiš znaći da si izigrao sustav koji je namjenski napravljen da ne možeš pobjediti ali je normalno uzimati lovu za uplate