Life
23175 prikaza

Brod gdje su kuhali mornare - kao da je jučer potonuo

Scena iz serije The Terror
1/10
AMC
HMS Terror i HMS Erebus potonuli su na Arktiku prije 171 godinu, a ono što su istraživači na njima sad našli, ostavilo ih je bez daha

Brod HMS Terror pronađen je na morskom dnu kanadskog Arktika u rujnu 2014., a njegov brod blizanac HMS Erebus u rujnu 2016. Podrtine pod morem broje godine još otkako su ih mornari napustili 1948., u katastrofalno propalom istraživanju Sjevernog pola na koje je kraljevski London tri godine ranije poslao svog vrhunskog istraživača Johna Franklina.

Inuiti još i danas prenose priče o mornarima koji su uspjeli preživjeti čak šest godina, između ostalog i kanibalizmom, da bi na kraju ipak pomrli. Moderni istraživači iz Kanade sada su objavili nove snimke podrtine HMS Terrora, na kojima se vidi da je brod fantastično dobro očuvan, da je teško zamisliti da leži na morskom dnu već 171 godinu.

Parks Canada navodi da su stručnjaci ove vladine agencije za očuvanje i istraživanje mora koristili bespilotna podvodna plovila na daljinsko upravljanje kako bi napravili trodimenzionalnu kartu brodske olupine. U jednom od najvećih podvodnih arheoloških istraživanja u povijesti Kanade oni su obišli i skenirali 20 brodskih prostorija, mjesta koja ljudsko oko nije vidjelo više od stoljeća i pol.

Jedini dio broda što ga arheolozi nisu uspjeli istražiti je kapetanova spavaonica. Ono što jesu uspjeli pregledati, prikazalo im se kao tako dobro očuvano da su čak i papirnati dokumenti preživjeli zub vremena.

Razloga za to je nekoliko; HMS Terror leži na dnu Zaljeva Terror na dubini od nešto manje od 80 metara, što znači na dubini s visokim tlakom, na temperaturi od oko 0°C, ako ne čak i ispod toga, te prekriven slojem sedimenta koji od utjecaja kisika štiti čak i najkrhkije predmete.

"Samo" 321 km kroz ledenu pustoš do kopna!?

Parks Canada navodi na svojim stranicama da istraživanje ne bi bilo moguće bez zajedničkog sudjelovanja Vlade Kanade, Inuita i Vlade Nunavuta, najsjevernijeg kanadskog teritorija, pustoši površine većoj od dva milijuna kilometara četvornih i sa samo 39.000 stanovnika. Inuiti i kanadska vlada dogovorili su se, naime, da se sva prava na arheološko blago koje se pronađe, imaju dijeliti između njih na dva jednaka dijela.

Nije riječ samo o tome što Inuiti čine čak 83,6 posto stanovništva Nunavuta i što daljnjih 0,7 posto čine drugi domoroci, nego i neprocjenjiva povijesna uloga Inuita u očuvanju podataka o sudbinama stradanja dva broda. Nedavno je Express podsjetio na pokušaj pronalaska sjeverozapadnog pomorskog prolaza kroz Arktik iz 1845. kako bi se Europu kraćim pomorskim putem povezalo s dalekim istokom svijeta.

Scene iz filma Moby Dick EKSPEDICIJA Life Nakon napada kita - danima su jeli jedni druge

Franklin je tada imao 59 godina i Britansko carstvo dalo mu je na raspolaganje i dva za ta doba čudesna broda, trupa dodatno ojačanih željezom, i 134 mornara i zalihe za tri godine, te svu drugu zamislivu pomoć.

Putovanje je trebalo trajati dvije godine, a Franklin je bio najbolji izbor u to vrijeme kao čovjek koji je poznavao polarne uvjete i znao je voditi brodove i kroz područja u kojima je kompas prestajao biti koristan na onaj način na koji se koristi u umjerenom pojasu Zemlje i oko ekvatora.

Sredinom 19. stoljeća Arktik je bio puno hladniji nego danas, u svijetu klimatskih promjena. Čak i danas, primjerice, u doba opasnog globalnog zatopljenja, veliki dio kanadskog teritorija Nunavut preko cijele godine je prekriven "vječnim ledom". U 19. stoljeću probijati se kroz arktički labirint sjevera Kanade značilo je vrlo se ozbiljno igrati životom.

HMS Terror i HMS Erebus | Author: Canada Parks/ screenshot Canada Parks/ screenshot

Franklin je s dva broda i sa svojim ljudima uspio doći do Otoka kralja Williama, 1300 kilometara točke Sjevernog pola, da bi ih tada, a 1845. godina bila je na izmaku, zarobio led. Nije im preostalo drugo nego prezimiti na tom mjestu, u tom trenutku još uvijek s više nego dovoljnim zalihama. Ali, ispalo je da ljeto 1846. nije donijelo onakvo otapanje leda kakvom su se nadali.

U rujnu te godine donijeli su očajničku odluku da pokušaju proći kroz vrlo opasan Viktorijin prolaz. Ideja je imala smisla već i zbog toga što bi se tu približili na samo 321 kilometar do kanadskog glavnog kopna. Mnogi istraživači i povjesničari danas smatraju da ih je na tom mjestu iznenadila oluja, da kapetan nije računao na to da bi vrijeme tu moglo biti čak i opasnije i nepredvidljivije nego daleko sjevernije.

Potrovali se olovom

Naknadnom analizom pronađenih zamrznutih tijela mornara utvrđeno je i to da su ti ljudi u sebi imali visoke razine olova, očito kao posljedice toga što su se hranili praktično isključivo iz konzervi, jer u to doba još nije bila poznato kako olovo može utjecati na zdravlje ljudi. Olovo nataloženo u organizmu, između ostalog, izaziva umor, zbunjenost i u najgorim slučajevima paranoju.

Brodovi su opet ostali okovani ledom, s tim što ovaj put niti ljeto 1847. nije donijelo otapanje. Njih najmanje 20, među kojima je bio i Franklin, pomrlo je od iscrpljenosti i bolesti. Preživjeli su u travnju 1848. odlučili napustiti brodove, jer zalihe su bile pri kraju, i pokušati se domoći 970 kilometara jugozapadno smještene baze Fort Resolution.

Ledolomac na Arktiku Polarni put svile Top News Plan stoljeća - zarađivat će milijarde od topljenja Arktika

U kakvim su uvjetima putovali pokazuje činjenica da su u tri dana uspjeli prevaliti samo 24 kilometara. To je danas poznato zato što je pet godina poslije ispod jednog kamena jedna od ekspedicija koje su tragale za brodovima sve do 1966. pronašla pismo kapetana broda Erebus. Preživjele nisu uspjeli pronaći.

Ali, uspjeli su pronaći Inuite koji su im pričali o muškarcima koji su umirali od gladi, lica crnih od sunca i iscrpljeni skorbutom. Jeli su komade svojih umrlih drugova nakon što bi ih skuhali u čizmama, opisivali su im što se događalo s posadom. Sredinom devedesetih ove priče su definitivno potvrđene kada su na otoku pronađena tijela nekih od njih kojima su nedostajali dijelovi, očito izrezani za hranu očajnima koji su se još držali na životu.

1/13

Klimatske promjene, globalno zatopljenje i sveopće otapanje Arktika doveli su do toga da su istraživači 2014. napokon uspjeli pronaći HMS Erebus sonarom. Smatralo se da je samo pitanje trenutka kad će pronaći i drugi brod. Ali, njega nije bilo.

U rujnu 2014. inuitski rendžer Sammy Kogvik s Otoku kralja Williama ispričao je jednom od voditelja istraživala da su sedam godina ranije tijekom zime on i njegov prijatelj snježnim vozilima prolazili smrznutim i snijegom pokrivenim morem u Zaljevu Terror kad su u daljini vidjeli da iz leda viri šipka.

Drevni jarbol virio je iz leda

Približili su se i shvatili da je riječ o drvenom jarbolu. Kogvik je zagrlio jarbol, a prijatelj ga je fotografirao. Samo, ubrzo su izgubili fotoaparat. Tek sedam godina poslije Kogviku je palo na pamet što bi to moglo biti. I čim je istraživačima ispričao svoj događaj, prvog sljedećeg ljeta ekipa stručnjaka krenula je pretraživati morsko dno sonarom.

Nakon dva i pol sata potrage uspjeli su ga pronaći na mjestu oko 100 kilometara udaljenog od onoga na kojem su povjesničari ranije smatrali da bi se brodska olupina trebala nalaziti. Veliki, crni, oklopljeni drveni brod ležao je na dnu mora kao da je potonuo samo godinu, dvije ranije.