Kultura
1147 prikaza

'Usred svađe s dečkom javili su mi o finalu studentskog Oscara'

Judita Gamulin
Sandra Šimunović/Pixsell
Mlada redateljica iz Hrvatske bila je u tom trenutku na vrh otoka Lošinja, a kaže da joj to i danas izgleda nestvarno

Više i nije neka novina da naše domaće filmske redateljice rasturaju na svim kinematografskim planovima. Od već prekaljene Hane Jušić s genijalnim filmovima poput "Ne gledaj mi u pijat", intrigantne Sonje Tarokić koja priprema svoj debi u dugome metru, novih snaga poput Barbare Vekarić s filmom "Aleksi", preko Snježane Tribuson, majstorice domaćeg filma, pa do mlađih naraštaja koji tek stasaju u važna imena hrvatskog filma - jasno je da je biti redateljicom u doba procvata domaćeg filma pod dugogodišnjim vjetrom HAVC-a vrlo uzbudljiva stvar.

Judita Gamulin | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Jedna od tih među mlađim naraštajem je i Judita Gamulin. Rođena je poslije 1991. pa je nema smisla pitati gdje je bila te godine, ali zato zna gdje je bila i što je radila proteklih pet godina. Na Akademiji je stasala kroz montažu, ali to joj nije bilo dovoljno pa se prebacila na filmsku režiju. I ne pada jabuka daleko od stabla jer su Juditini roditelji, Franka Perković i Bruno Gamulin, također u kazališno-filmskom fahu.

U jeku žestokih rasprava o referendumu za i protiv braka, njih dvoje odlučilo je iskazati svoj stav razvodom. Da razbijemo led intervjua vrućeg kolovoškog dana, zanimalo me kako Judita gleda na taj njihov potez.

"Toliko ne vjerujem u koncept sklapanja braka da cijela situacija za mene nema nikakvu vrijednost. Mislim da su istu stvar i oni time željeli reći", iskrena je Judita.

Iako su rasprave o braku odavno iza hrvatske javnosti i iako su se u međuvremenu dogodile tisuće drugih svjetonazorskih rasprava, nekako je draže razgovor usmjeriti u smjeru umjetnosti i kreativne produktivnosti. A Judita, iako se njezini filmovi svrstavaju još u nišu studentskih uradaka, odavno je prešla granicu studentskog probiranja i eksperimentiranja. Njezin kratki film "Cvijeće" bio je 2016. u finalu studentskog Oscara!

Mirjana Karanović MIRJANA KARANOVIĆ: Kultura 'Zločinci će biti kažnjeni bez obzira na to koliko ih mi voljeli'

Filmsku priču koju su glumom poduprli doajeni glumišta, poput Mirele Brekalo Popović, Ksenije Pajić, Dušana Gojića i drugih, prepoznali su na mnogim svjetskim festivalima. Osim holivudskog Oscara, film je okićen nagradom za najbolji domaći kratki film na Pula film festivalu 2016., nagradom za najbolji scenarij, najbolju montažu (montažer Tomislav Stojanović)...

Judita kaže da joj je najdraža ona nagrada iz Pule jer je na tom festivalu odrasla. "Festivalima se sviđa jednostavnost, gluma i pomak u strukturi, a publika ‘Cvijeće’ lako čita, probavlja i lako se s njim poistovjećuje. Hrvati obožavaju gledati sami sebe na platnu, a film ima i kvaku na kraju, a to je sve što i ja sama želim od filmova", govori mi.

"Cvijeće" prati dvije različite obitelji koje posjećuju svoje voljene u bolnici. Teška i sumorna priča, ali ispričana filmski inteligentno i uzbudljivo.

"Dok sam pisala scenarij za ‘Cvijeće’, djed mi je bio u bolnici s rakom prostate. Odlazila bih mu u posjete i, umjesto da se fokusiram na njega, neprestano bih prisluškivala razgovore obitelji koja je bila u posjetu drugom pacijentu u njegovoj sobi. Bila mi je zanimljiva ta sebičnost - manjak empatije koji sam osjetila kod njih, a i kod sebe, to što ni ja ni svi ostali nismo u stanju proizvesti rečenicu utjehe kojom ne tješimo sebe, što se svi ponašamo kao da je dovoljno donijeti cvijeće da bismo otišli dalje svojim putem". A kad je saznala da je nominirana za studentskog Oscara? Je li ju uzbuđenje ošamutilo, pitam je, a odgovor je zabavan.

Judita Gamulin | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

"Iskreno, vijest sam dobila usred stravične prepirke s tadašnjim dečkom, i to na vrhu otoka Lošinja, s pogledom na cijeli arhipelag. Cijela situacija je bila toliko nestvarna da je takva i ostala. Kao da nikad nisam povjerovala ili kao da mi je Hollywood negdje predaleko od svijesti. Nominacija mi je otvorila mnoga vrata i to me najviše veseli".

Vjerujem da jest i vjerujem da je to poseban vjetar u leđa. Ali nikako ne mogu izbjeći ono šablonsko pitanje što ju je kao umjetnicu privuklo filmu? Netko voli maljati po platnu, netko voli škrabunjati do besvijesti. Zašto film, zašto kamera?

"Najradije bih podvalila neki odgovor tipa ‘voljela sam filmove u djetinjstvu’, ali nažalost, kod ovakvih mazohističkih zanimanja motivacija je puno kompleksnija. Ne zato što je vrednija ili dublja od ostalih nego zato što se sastoji od čvrste gvalje osobnih mušica i anksioznosti kojima takav izraz paše. Nikog ne zanima moj psihološki profil, pa ću sažeti u to da oduvijek imam snažan nagon za skretanjem tuđe pozornosti na detalje koji me zanimaju. Naprosto volim pokazivati prstom, a estetika me umiruje".

Čim je ovo izgovorila, shvatila sam kompleksnost njezine motivacije. Uostalom, kao što bi svaki slikar ili pisac dao ruku u vatru za svoju motivaciju. I sigurno je na njezinu životnu odluku dosta utjecalo to što je odrastala uz umjetnost i roditelje koji su sebi utabali stazu tim putem.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.