Kultura
3330 prikaza

'Tito je bio karizmatičniji, veći Zagorac od Tuđmana'

Rajko Grlić
Marko Lukunić/PIXSELL
Slavni redatelj osobno je upoznao obojicu očeva nacije, jednog one jugoslavenske, drugog hrvatske

Rajka Grlića domaća je i inozemna publika upoznala kao režisera brojnih međunarodno nagrađenih filmova. Upoznala ga je kao hrabrog čovjeka koji se istine ne boji i od istine ne bježi. Ali nije ga još vidjela u ulozi pisca. Bar ne samostalnoj. Nedavnim izlaskom "Neispričanih priča" i to se promijenilo. Knjiga osobnih i filmskih bilježaka trebala je ostati unucima kao uspomena na djeda, ali zahvaljujući ustrajnosti Ante Tomića i Marine Vujčić, u knjizi, koja se čita i kao filmski leksikon i kao iznimna biografija, moći će uživati generacije. I sadašnje i buduće.

Već je na prvi pogled zanimljivo grafičko rješenje korica vaše knjige. Vadičep na naslovnici i boca na poleđini navode na pitanje koliko ste duhova, onih osobnih, pustili ovim pričama, a koliko javnih očekujete uzburkati?

Odradio sam stotine filmskih promocija, no uvijek sam mogao reći da su to likovi a ne ja. Sad sam, samo u baloneru, otišao u park i razotkrio se poput pravog ekshibicionista. Knjiga je vani nekoliko dana, vidim da su neki njome frustrirani, a neki sretni. Moja nakana nije bila da se knjigom obračunavam s onima koje ne volim. Moja je majka napisala biografiju i, čitajući taj rukopis, savjetovao sam joj da ne troši vrijeme na ljude koje nije voljela. Toga sam se i sam nastojao držati. Nekoliko sam priča posvetio ljudima koje volim. Za filmove manje-više znam kakav će odjek imati u ovoj sredini, za knjigu ne. Ipak mi je to prva samostalna. Vi otvarate sebe u nekoj maloj, zatvorenoj sredini koja je momentalno puna neke nesreće.

Na početku kažete da više niste hteli snimati crno-bijele priče. Jeste li vjerovali da je u tom trenutku došlo vrijeme priča u boji i jesu li hrvatske priče još crno-bijele?

Rajko Grlić | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Ono što je kao kulturni obzor stvorila nova klasa 90-ih učinilo mi se toliko jednodimenzionalno da mi se pričanje učinilo nebitno. Dotad sam proveo puno godina radeći filmove velike gledanosti. To stvori lažnu iluziju da se tim filmovima nešto pomiče u svijesti ljudi, da im se osvjetljavaju neke mogućnosti i onda vidite kako rat sve lako i jednostavno izmanipulira. Učini vam se da je život bio uzaludan, da vaše priče te ljude nisu učinile boljim, da su beskonačno lako postali žrtve i zločinci. Tad sam pomislio da je besmisleno pričati priče. Odlazeći, bio sam siguran da se time više neću igrati. U Americi sam krenuo raditi intractive film school i bio sam sretan što sam našao sasvim drugo polje igre. Amerika je za mene bila, i još jest, divna zemlja, ali nikad nisam imao potrebu ondje raditi film. Činilo mi se da nemam svoj razlog, svoju ljutnju i veselje da krenem. Ovdje me glupost boli, a tamo me zabavlja. Da biste radili filmove, mora vas glupost boljeti.

Što vas onda pokreće, ljutnja ili veselje?

Veselje. Nisam pravio filmove o ljudima koji me ne vesele. Nisam nikad našao motivaciju da radim film protiv nekoga, da nekome "jebem mater" filmovima. Film zahtijeva 3-4 godine posla, komad vašeg života. Ja svoj život mogu razdijeliti na 20-ak filmova i čini mi se potpuno zaludnim mržnjom ispunjavati život. Ja sam hedonist, volim uživati i snimam filmove iz nekog veselja, a i neke potrebe da se kaže nešto što nije tako veselo.

Često su vas optuživali da radite filmove protiv sistema. Zanimljiv je moment "Čaruge", "pravog četničkog" pa "prvog hrvatskog filma". Kako vi gledate na njegov put?

Baka moje supruge držala je krčmu na ulazu u Požegu. Njena majka je imala 10 godina kad je došla grupa vrlo elegantno odjevenih ljudi, bogato ručala i platila, a potom se jedan od njih vratio, dao joj dvodinarku i rekao "Sada svima reci da je ovdje Čaruga bio na ručku." Silno mi se svidjelo to da je jedan bandit u to vrijeme tako radio na svome PR-u. Nekoliko godina Ivan Kušan i ja istražili smo Slavoniju, pokušali otkriti tko je bio Čaruga, razlučiti mit od stvarnosti. Odlučio sam raditi film, učinilo mi se da je to priča o vođi, a u ovim se krajevima sve svodi na voljenog vođu. Jadran film ga je htio raditi, ponudili su Televiziji Zagreb da bude koproducent, no glavna urednica kulture odbila je rekavši da je to film o Titu. Film je tom rečenicom bio mrtav i mi smo ga 3 godine kasnije digli u vlastitoj produkciji. Novi je režim opet prepoznao sliku svog voljenog vođe i onda je Letica izgovorio tu rečenicu. Film je pisan i rađen u krivo vrijeme. Netko se ipak sabrao i rekao da je to prvi hrvatski film. Mene je cijelo to vrijeme tješilo što sam u gradovima bivše Jugoslavije u kojima sam puno kasnije držao predavanja od studenata slušao kako su u vrijeme rata najviše gledali "Čarugu" jer on govori upravo o tome što se tada događalo. Film je imao tužan legalan i krasan ilegalan život.

U knjizi u dva navrata spominjete i "otpise" u kulturi, prvi put kroz crni val, a drugi put kroz Bijelu knjigu. Kako ste doživjeli to ustajanje prvo protiv drugih, a potom i protiv vas?

To su bili ljudi zbog kojih se moja generacija bavila filmom. To nisu bili samo neki režiseri, to su ljudi poput Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva, Aleksandra Petrovića, Boštjana Hladnika. Kad se tim ljudima dogodi takav rez i zabrana, to je nešto što vas osvijesti za ostatak života. Relativno sam dobro znao Maka i Žiku, ali bio sam pripadnik druge generacije. Bio sam generacija drugog poimanja politike i filma. Bilo mi je važno s njima "izravnati račune", ljudski se napričati. Imao sam sreću da su još bili u naponu snage, to mi je puno olakšalo.

A kad se dogodilo vama?

Rajko Grlić | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Za Bijelu knjigu sam čuo dok sam bio gost Columbia Universityja u New Yorku. Kad sam se vratio, uspio sam se dokopati primjerka Bijele knjige. Shvatio sam tada da me je netko pratio 10-15 godina i iz mojih intervjua vadio po pola rečenice. Moje su stranice bile ispunjene tim fragmentima i njihovim komentarima. Neka strašna policijska manipulacija. Tad sam bio prvi na listi čekanja za stanove koje je dodjeljivao RSIZ kulture i, zahvaljujući toj knjizi, nestao sam s te liste. Onda su slali emisare, dvojicu ljudi koji su predlagali da se učlanim u Partiju pa bi se sve zaboravilo. Zahvalio sam se i ostao bez stana.

Može li se stanje u kulturi danas usporediti s onim 90-ih godina ili u doba komunizma?

Prvo što me začudilo u zemlji u kojoj sam studirao, a tad se zvala Čehoslovačka, bila je količina kulture ispod tog sivog sloja pravog ruskog socijalizma, puno rigidnijeg od našeg. Jedna cijela zemlja je svoju političku nesreću i nemoć da kroz politiku artikulira sebe našla u kulturi. Kad je krenula ’68., ta je kultura i imala snagu i natjerala partijske aparatčike, kao kod nas Savku Kučar, da odu dalje nego što su mislili. Kultura u Jugoslaviji je bila čudan element, političari su imali svoje, tad republičke danas državne, tvrđave unutar kojih su vladali. Jedino što je spajalo, osim dogmu o bratstvu i jedinstvu je kultura koja je međusobno razgovarala. Jovanović je iz Ljubljane režirao u Skoplju, Bauer iz Zagreba u Beogradu, a Žika Pavlović iz Beograda u Ljubljani. Bježeći od lokalnih moćnika, kultura je uspijevala živjeti neki svoj život. Nakon "Samo jednom se ljubi" nisam mogao raditi film u Zagrebu, pa je moj najzagrebačkiji film, "Ralje života", producirao beogradski producent.. Kultura je tad imala i mrežu od 20 milijuna potencijalnih korisnika, pa sam "Ralje" radio bez pomoći države i shvatio da se može napraviti i bez "struktura". 90-ih se kultura svodi na apsolutno ništa, na pjesmice voljenom vođi. Zapanjujuće je kako je hrvatska inteligencija pristala na to vjerujući da će, povlađujući nacionalizmu, uspjeti sačuvati svoj dignitet i raditi svoje stvari. Zato su danas moguci "kulturni mulci" poput Hasanbegovića i ostalih.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.