Kultura
435 prikaza

'Sve je manje novca za filmove, to je eutanazija'

Antonio Nuić
1/6
Sanjin Strukić (PIXSELL)
Redatelj Antonio Nuić ne pamti da je HRT u posljednjih 20 godina snimio ijednu seriju za djecu i mlade

Novi film Antonija Nuića "Mali" ovih se dana prikazuje na Pulskom filmskom festivalu, a potom će imati međunarodnu premijeru u natjecateljskom programu u kolovozu na Sarajevo Film Festivalu. Publika Nuića dobro zna po omnibusu "Sex, piće i krvoproliće", igranim filmovima "Kenjac", "Sve džaba" ili "Život je truba".

Među kritičarima koji su vidjeli najnoviji Nuićev film proširilo se uvjerenje da je riječ o iznimno slojevitom i intrigantnom, važnom naslovu domaće kinematografije. O tom filmu, socijalnoj motivaciji za njegovu temu, ali i o okvirima proizvodnje domaće kinematografije, razgovaramo s autorom.

Koliko shvaćamo iz najava, riječ je o kriminalističko-socijalno-crnohumornoj drami: borbi oca, bivšeg zatvorenika, za skrbništvo nad maloljetnim sinom. Bolnu temu samohranih roditelja, pogotovo očeva, u domaćoj kinematografiji načeo je i novi film 'Sam samcat' Bobe Jelčića. Bez namjere da uspoređujemo naslove, zanimljiva je kontekstualna, tematska koincidencija. Koja je bila prva motivacija za ovaj film? A fokus je priče, zapravo, dvostruk: borba oca i odrastanje dječaka?

'Mali' je na neki način film o odgoju. Postavlja pitanje odgajamo li djecu onim što im govorimo ili onim što činimo. Ova priča je nastavak moje priče iz omnibusa 'Sex, piće i krvoproliće', a ta je priča pak nastavak jedne studentska vježbe koju sam napravio na trećoj godini Akademije, a zove se 'Vratite im Dinamo'. U toj vježbi su kreirani likovi, četiri bad blue boysa, koji imaju zabranu dolaska na stadion, pa utakmicu moraju gledati doma - ali onda nestane struje. U mraku otkrivaju stvari koje po danu ne izgovaraju. U 'Sex, piću i krvoproliću' Franjo, lik kojeg igra Franjo Dijak, ima bebu, sina. Nije sigurno je li on otac tog djeteta ili netko od prijateljskog trojca: Boki, Raks i Kečo. Radnja 'Malog' događa se trinaest godina poslije 'Sexa, pića i krvoprolića'. Frenkijeva žena, a majka Malog, umire. On se prije godinu i nekoliko mjeseci vratio iz zatvora, ženini roditelji ga ne smatraju sposobnim roditeljem, žele mu uzeti skrbništvo nad Malim, a Frenki to sprečava na svoj način. Frenkijev način - to je ono čime se bavimo u 'Malom'.

Antonio Nuić | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)
U ranijoj medijskoj prilici rekli ste, u povodu ovoga filma, da je naše 'društvo zapustilo djecu'. Nema tužnije i iskrenije činjenice od ove. Generacije djece rođenih od rata 1990-ih nadalje odrastaju u školama s uvjerenjem da su umjetnički predmeti 'dekorativni višak' i stvar lijepih manira, a ne osnovna (javna) potreba svakog člana zajednice. Za razliku od generacija odraslih u socijalizmu, kojima se jugoslavensko filmsko polje/žanr ozbiljno posvetio u namjeri da kod mlađih gledatelja razvije osjećaj samostalnosti, solidarnosti, empatije, međugeneracijskog poštovanja... Kako se i zašto dogodilo to da je kompletna domaća kultura (a ovdje gledamo posebice film) tako jednostavno 'odustala' od, doslovno, nove generacije vlastite publike? Od vlastite djece?

Ja sam bio klinac osamdesetih. Televizija Zagreb je u toj dekadi proizvela 'Smogovce', 'Lažeš Melita', 'Ne daj se Floki'... Recite, molim vas, naslov neke igrane serije za djecu i mlade koju je HRT proizveo u zadnjih deset godina? Ako se ne možete sjetiti ni jednog, probajte u zadnjih dvadeset godina. U slučaju da se sjetite nekog naslova, molim javite mi. Najveći krivac za potpuni gubitak komunikacije s mladom publikom je HRT. Predajem na Akademiji dramskih umjetnosti, moji studenti imaju od 19 do 30-ak godina. U njihovim životima HRT ne postoji. Oni te programe nisu gledali nikad, jer im u ranoj dobi nije ponuđeno ništa. Odrasli su uz internet, pronalazili sadržaje koji ih zanimaju, pa su neki pronašli kvalitetne sadržaje, a neki turbofolk. HRT se, ni s čim izazvan, tamo krajem devedesetih, početkom ovoga stoljeća, počeo jako brinuti o svojoj poziciji na tržištu. Počela su natjecanja s komercijalnim televizijama što je praktično značilo ulaganje stotina milijuna kuna u sapunice, a sve pod mantrom tržišne utakmice. Kao, mi moramo proizvoditi ono što publika želi. Totalno krivo tumačenje uloge javnoga servisa. Naravno da više zarade od marketinga generira sapunica nego serija za djecu i mlade, ali zašto se HRT uopće treba boriti za novac od marketinga? Pretplatom, što je apsolutno najbolji model financiranja javnog servisa, HRT uknjiži milijardu i sto milijuna kuna. Njihova 'konkurencija' ne može uknjižiti ni trećinu tih prihoda prodajom marketinškog prostora. Uloga javnog servisa je proizvodnja visokokvalitetnih sadržaja čija vrijednost nije u brzom povratu novca, nego u stvaranju kolektivne memorije. U stvaranju nečega što se ponosno može prikazati za trideset, pedeset godina... HAVC je financirao filmove za djecu, proizvedeni su serijal o Koku i 'Hlapić'. Još su neki filmovi za djecu u pripremi, tako da su filmaši duboko i bolno svjesni problema. U okviru dostupnih resursa počeli smo se njime baviti. Godinama upozoravamo na destruktivne prakse HRT-a, ali nikoga ne zanima.

I još malo u fokusu socijalno-klasnog odgoja. Ako je riječ o odgoju i obrazovanju djece, javni je konsenzus oko neophodne kurikularne reforme: kao o nogometu, o školskom kurikulu svatko ima mišljenje. Odgoj? Tu je, vidimo, umjesto napora javnih škola 'uskočila' Katolička crkva koja u ofenzivnoj klerikalizaciji provodi odgojno-obrazovne strategije i 'kroz igru'...

Mene su se u školi trudili odgojiti kao dobroga komunista, a mama i tata su se trudili odgojiti me kao dobroga katolika - išli smo u crkvu nedjeljom, slavili Uskrs, Božić, imendane... Ni škola ni roditelji nisu uspjeli. Nisam ni komunist ni katolik. Nisu uspjeli zato što me ono što su mi nudili - nije zanimalo. Roditelji, nasreću, osim Boga i svetoga Ante, našeg obiteljskog sveca zaštitnika, vole glazbu i film. Tako su značajnu ulogu u mojem odgoju odigrali The Beatles, Elvis Presley, James Dean, John Wayne, John Ford, Howard Hawks, Bruce Lee, Muddy Waters, Frank Sinatra, Azra, Arsen Dedić (omiljeni pjesnik mojeg oca), Haustor, Film, pa kasnije punk, jazz, elektronička glazba... Za ostatak odgoja pobrinulo se Alipašino polje, sarajevski kvart u kojem sam odrastao. Tako dok naši veleumnici dvoje treba li Marullićevu 'Juditu' čitati prije ili kasnije te koliko točno sati vjeronauka je dovoljno ili treba li informatika - e pa za to vrijeme netko odgaja našu djecu. Netko tko im doista nudi sadržaje - koji ih na neki način privlače. A činjenica da mladi odlaze iz ove zemlje jasno govori da im ovdje nitko ne nudi sadržaje koji ih doista zanimaju.

U prethodnom filmu 'Život je truba' bavili ste se dinamikom obiteljskih odnosa u takozvanoj svakodnevnoj rutini, čiju ljepotu sve češće bagateliziramo. Istodobno, taj je film u domaćoj kinematografiji znak zrelosti i razvoja. Nije slučajno što skandinavske kinematografije i njihova televizijska produkcija posredno odgajaju i nas i našu djecu. Socijalni krimić je, recimo, specijalnost švedskih autora. Možemo li, naime, na nekoj univerzalnijoj razini od partikularnog autorstva razgovarati i misliti o domaćem filmu? O strategiji njegova razvoja? U domaćem aktualnom trenutku?

Hrvatskoj kinematografiji ovaj trenutak treba nekako preživjeti. O razvojnim strategijama se u ovom trenutku može samo razmišljati, pomišljati na bilo kakvu ozbiljniju provedbu je u ovom trenutku naivno. U vrlo kratkom periodu je HAVC, posebno pod ravnanjem Alberta Kapovića i Hrvoja Hribara, uspio razviti kinematografiju, učiniti je vidljivom na međunarodnoj sceni, raspisati vrlo jasne i realne strategije razvoja. Pokazalo se da rezultati dođu ako se djelatnost prepusti ljudima koji je poznaju, koji je vole, za koju su školovani... Za nagradu za taj posao Hribar je maknut.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.