Kultura
5471 prikaza

"Srbija se neće promijeniti bez nove krvi po ulicama"

Srpska vojna parada u Nišu
Srđan Ilić/PIXSELL
Jedan od najboljih mladih redatelja na Balkanu vraća se u ZKM nakon što je rasturio seksom, antifašizmom i svime što nervira one loše

Igora Vuka Torbicu prati glas jednog od najtalentiranijih mladih redatelja u regiji, koji na odvažan i angažirani način pristupa klasicima, pa se zbog toga svaka njegova predstava očekuje s nestrpljenjem i uzbuđenjem. To je slučaj i s gostovanjem beogradskog Narodnog pozorišta koje će nastupiti u petak, 1. lipnja, na sceni Zagrebačkog kazališta mladih s predstavom "Carstvo mraka" Lava N. Tolstoja.

Taj Tolstojev manje poznati tekst nadahnut je stvarnim događajem i fokusira se na zlo, ono mračno, morbidno i nemoralno u ljudima, spremnost na zločine svakojake vrste, od prevare i preljuba do čedomorstva i ubojstva. Specifičnost predstave je u tome što su glumci odvojeni staklom od publike, a likove utjelovljuju glumci Olga Odanović, Hana Selimović, Vanja Ejdus, Ljubomir Bandović, Anastasija Mandić, Nebojša Ljubišić, Ivan Đorđević i drugi.

Igor Vuk Torbica rođen je u Bosni, odrastao u Istri, a školovao se na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u kojemu i živi. Zrači nekim unutarnjim mirom i toplinom, a u razgovoru se razotkriva, premda je tek prevalio 30., kao mudar sugovornik, koji promišlja svijet oko sebe.

Igor Vuk Torbica | Author: Jaka Babnik Jaka Babnik

Dosad je režirao Nušićeva "Pokojnika", Von Kleistov "Razbijeni krčag", Shakespeareova "Tita Andronika", Horvathove "Priče iz Bečke šume", Mollierova "Tartuffa" u Narodnom pozorištu u Somboru i druge klasike, pokazavši u tim predstavama da već ima prepoznatljiv kazališni rukopis. No njegov najveći i najnagrađivaniji hit ipak je Tollerov "Hinkemann", postavljen u Zagrebačkom kazalištu mladih, koji je dobio, između ostaloga, i Nagradu hrvatskoga glumišta za predstavu godine, u kojem je progovorio o spolnoj i duhovnoj osakaćenosti, poslavši s pozornice snažnu antiratnu i antifašističku poruku.

Zašto ste izabrali Tolstojev tekst 'Carstvo mraka' koji je inspiriran istinitim događajem, kad je neki čovjek priznao kćeri na njezinoj svadbi počinjene zločine i zatražio iskupljenje grehova?

Radi se o djelu smještenom u ruralni milje u koji polako ulazi kapital i njegova logika akumulacije, pojavljuju se banke i zarada od zajma, od kamate, a ako hoćete da budem i ciničan, i 'zarada od nerada'. Negdje su, iz različitih motiva, svi likovi svjesni da prijelomni trenutak koji je suptilno prožet u Tolstojevu tekstu je i trenutak u kojem će jedni postati vladajući, a drugi pasti u vječnu poziciju roba. Ovo pokreće niz zločina, koji su potom nezaustavljivi i u kojima je svaka čovječnost skrenuta do nepostojanja. Bez obzira na to što smo se mi u vremenskoj perspektivi odmakli od ovog Tolstojeva perioda, ja svoju, kao i tekuću stvarnost mojih suvremenika na prostoru na kojemu živim, ne vidim dalje od logike u Tolstojevu djelu. Za mene, živimo vršenje konačne preraspodjele kapitala na ovim prostorima, nakon koje će nastati nove ekonomske elite, a dobar dio ljudi će zauvijek biti gurnut na rub siromaštva. No, a tu je Tolstoj krajnje subverzivan, za ovakav epilog neće biti krivi veliki sistemi i društvena uređenja, nego mi sami, mi koji smo stajali i šutjeli, bez obzira na to jesmo li se nadali da bismo i sami mogli biti na povoljnoj strani te raspodjele kapitala ili pak zato što nismo znali sagledati što se dešava. Naše pak neznanje neće biti i legitimno opravdanje. Mi smo napravili svijet u kojem čast, moral, reagiranje na nepravdu, pokajanje i potreba za istim ne znače nadbiskupijama baš ništa.

Predstava "Hinkemann" | Author: Grgo Jelavić/PIXSELL Grgo Jelavić/PIXSELL

Izgleda kao da je to pitanje traženja oprosta i iskupljenja za počinjene zločine aktualno i važno na ovom našem prostoru. Je li pitanje iskupljenja za zločine u prošlom ratu osnovno pitanje vaše predstave? Može li se dobiti iskupljenje za zločin?

Mislim da predstava postavlja razna pitanja, pa bismo tako mogli asocijativno doći i na temu pokajanja za sve počinjene nepravde i zločine, kod nas i a propos minulih ratova, ali nju je lakše sagledati u kontekstu onoga što je nastalo nakon rata, onoga što se tiče malih zatvorenih zajednica koje su nastale fraktalizacijom nekadašnje zemlje. Nije pitanje može li se dobiti iskupljenje za zločin, jer to je pitanje onog drugog, onog koji taj oprost treba dati. Za mene je pitanje iskupljenja pitanje odnosa čovjeka prema sebi samom. 'Ja sam priznao' i to je gotovo dovoljna, osobna, metafizička jedinica čovjeka i njegova bivanja. Međutim, predstava upravo tu, na tome mjestu, postavlja pitanje koje je možda i najveći čvor spleten u modernom svijetu: Jesmo li napravili ambijent u kojem priznanje i iskupljenje znače išta? Imamo li se pred kim iskupiti? Jesmo li stvorili zajednice koje će s odobravanjem dočekati naše priznanje? Te posljedično, jesu li u stvari zajednice pasivni sudionici naših, ili nečijih, zločina. Znate, kamen koji bacite u vodu proizvest će koncentrične krugove, dakle lančanu silu koja će nastaviti djelovati. Kamen koji bacite na zemlju neće to proizvesti, možda će podići malo prašine, koja će se potom brzo slegnuti. To je ključno pitanje, imamo li 'element' ili 'agregatno stanje' kao podlogu na kojoj će naše akcije proizvesti nekakvu silu, nekakvu lančanu reakciju, neko širenje energije.

Tolstojevi likovi su mračni i nemoralni, spremni na svakojake zločine, oni počine ubojstvo, čedomorstvo, niz prevara, preljub. Tolstoj za takvo njihovo djelovanje najviše optužuje siromaštvo u kojemu žive što baš ne drži vodu. Naime, ratove nisu pokretali siromasi, nego političari. Fašizam se nije rodio u siromašnom getu, nego u glavama situiranih ljudi. Dakle, tko je kriv za zlo? Odgoj? Manjak empatije?

Nekad smo na siromaštvo i mogli pogledati kao na datost koju nismo mogli nadrasti, a koja je proizvodila nesreće, patnju, pa čak i zlo. Međutim, danas je siromaštvo sredstvo u rukama onih koje ste gore spomenuli. Sredstvo u smislu jasne programske definiranosti u društveno-ekonomskim hijerarhijama moći. Koliko je ljudi i na kojim mjestima potrebno da budu siromašni i zašto je to potrebno kako bi se održala takozvana ravnoteža i društvena dominacija? Međutim, pravi razlozi za zlo su naša sljepila. Naš dominantni moderni stav da danas živimo bolje nego u prethodnim stoljećima. Ovakvu tvrdnju smo uzeli kao fakt i ona je postala neupitna 'istina', postala je i dovoljna da svako zlo koje nam se odvija pred očima u globalnom, kao i lokalnom smislu, primimo kao statističku pogrešku jer ipak 'nekad je bilo gore...'. Nikad zapravo nije bilo gore, mi bismo svi trebali hodati spuštenih glava sa stalnim osjećanjem krivice.

Predstava "Hinkemann" | Author: Grgo Jelavić/PIXSELL Grgo Jelavić/PIXSELL

Čini mi se da vas na neki način opsjeda pitanje zla jer ste se već u nekoliko komada, npr. u 'Titu Androniku' i 'Hinkemannu', bavili različitim oblicima zla. Zašto birate teme koje prokazuju zlo? Iznosite li time svoje mišljenje o današnjem vremenu?

Svatko bira hoće li svojim riječima i djelima potvrđivati svijet u kojem živimo, kao i njegove društveno sistemske oblike, ili će ga pak negirati. Meni ne pada na pamet pustiti 'arhitekte' ovoga što živimo da mirno spavaju. No možda ste u pravu, možda i pretjerujem u svojem poimanju svega oko nas kao o različitim oblicima zla, možda bih uskoro mogao nešto reći i o dobru.

Kako biste definirali sebe kao redatelja s obzirom na to da preferirate takve teme? Angažirani redatelj? Prosvjetitelj?

Iskreno, ne bih sebe definirao kao redatelja. Prezirem definicije, prezirem čak i ono što se naziva stilom i autorskim potpisom. Ništa me od toga ne zanima. Ja sebe osjećam kao čovjeka koji hoda okolo i priča priče te kroz te priče dijeli s drugima svoje uvide. 'Reći ću vam priču o kojoj kasnije možemo povesti dijalog', evo, to bi bilo dovoljno.

Vjerujete li da kazališne predstave koje suočavaju ljude sa zlom i najstrašnijim zločinima poput čedomorstva mogu mijenjati ljude?

Vjerujem!

Režirate u čitavoj regiji i sigurno poznajete situaciju. Možete li na temelju tog iskustva reći koja je razlika između zla koje je detektirao Tolstoj u svojem vremenu i ovog današnjeg zla, recimo u Srbiji ili Hrvatskoj?

Zlo mijenja svoja sredstva i ponekad oblike, ali ono je zapravo uvijek isto i u njegovu je centru vječito i isključivo uvijek čovjek. Čovjek sa svojim manama koje možemo i nabrojiti, ali koje su neuništive, kao i najveća među njima, a to je glupost. Mi u Srbiji živimo upravo to. Jednostavno, vlast je pala u ruke onih prosječnih, onih ružnih, zlih i glupih, i oni nad građanima vrše trenutačno nešto što bih nazvao osvetom. Zašto osvetom? Zato što smo ih dugo podcjenjivali, rugali im se, isključivali ih... Dakle, oni su tek dijelom odgovorni, postoji mnogo veća odgovornost u nama koji smo propustili vidjeti moguću katastrofu koja ide prema nama. Zato danas u Srbiji živimo strah, ucjene, cenzuru, autocenzuru, prijetnje i ubojstva, poniženje i potpunu eutanaziju javnog života i građanske hrabrosti. U Hrvatskoj, na ne sasvim dubinski pogled, mogu reći da se zlo ovdje pojavljuje kao stalni naleti određenih grupacija koje imaju sve veći utjecaj, odnosno da konačno sruši sekularnost kao osnovnu državnu jedinicu. Što to dalje znači? Da je svaka činjenica na kojoj je država postavljena od tog trenutka relativna. Što bi značilo da je moguće potom sagledati recimo ustaštvo kao svijetli primjer djelovanja naroda i nacionalne želje. Nakon toga sve je moguće.

Igor Vuk Torbica | Author: Jaka Babnik Jaka Babnik

Što vidite kao najveće zlo naših dana? Jesu li to netolerancija, šovinizam, korupcija, zlo kao standard ponašanja...

Egoizam.

Jesmo li kao društvo, kao pojedinci, učinili dovoljno da zaustavimo širenje tog zla, siromaštva, patnje, bijede? Primjerice, građani Srbije tjednima su demonstrirali u sklopu '1 od 5 miliona', a rezultati se baš i ne vide.

Ne vidim scenarij u kojem će situacija u Srbiji završiti i promijeniti se bez ponovne krvi na ulicama. Tako da, ne, nismo dovoljno učinili, ovo što sad činimo su naknadna pamet i elementarna zdrava logika. Dovoljno smo učinili onda kad vam misao o epilogu ne donosi asocijacije na krv i nasilje nego relativno normalne scenarije promjene. Mi u Srbiji trenutačno živimo nešto što neobično nalikuje na atmosferu pred građanski rat, a najtužnije je što mnogi ljudi na odgovornim mjestima, ali i dobar dio građana, to ignoriraju, okrećući glavu kao da to ne postoji kao mogućnost. A sjećam se vremena kad su ljudi živjeli s dubokim uvjerenjem: 'Nema šanse da ostanemo bez Kosova' ili 'Nema šanse da Crna Gora ode iz zajednice sa Srbijom', vjerojatno su svojedobno bili dominantni u Srbiji oni koji su govorili: 'Nema šanse da se raspadne Jugoslavija' ili pak 'Nema šanse da bude rata'. E, pa šansi uvijek ima, a povijest nam je pokazala da se ovdje često događaju stvari za koje 'nema šansi'. Međutim, prava tragedija ovih naroda je u tome što ništa nisu naučili iz svoje prošlosti. Sad ćemo, velike su 'šanse', gledati posljednje poglavlje priče o lošim i sporim učenicima.

Vladaju li i našim današnjim svijetom, kao u tom Tolstojevu tekstu, samo negativci ili se ipak ponekad pojave i pozitivci? U čemu je ljepota našeg vremena?

Postoji samo jedna povoljna stvar u našem vremenu, gotovo metafizička, a to je paradoks da se u posljednjem poglavlju može ubrzano shvatiti i naučiti sve. Hoće li taj paradoks biti snažniji od entropije koju smo patentirali, ostaje nam vidjeti i djelovati onda kad znak vremena pokaže na koju će stranu!

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.