Kultura
3107 prikaza

'Svi smo trebali bježati iz Juge čim su počeli ratovi'

Uglješa Šajtinac
"Panker srpske književnosti" kaže da su ostati trebali samo oni koji su si odavno znali ratne uloge

Srpskog pisca, scenarista, muzičara i autora izvrsnog "Huddersfielda" Uglješu Šajtinca zovu pankerom srpske književnosti i glasom nove izgubljene generacije iz devedesetih. Njegov "Huddersfield", potresna i pronicljiva priča o odrastanju četvorice prijatelja u postsocijalističkoj ratnoj zbilji, kultna je beogradska predstava, koja se igra već više od deset godina u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Drama je nagrađena Sterijinom nagradom za najbolji suvremeni dramski tekst, a po njoj je snimljen i hit film.

Predstava je svojedobno gostovala u ZKM-u, gdje je ispraćena ovacijama, a sad, 27. listopada, u prilagođenoj verziji bit će izvedena u ZKM-u u režiji Renea Medvešeka. Inače, Šajtinac je rođen u Zrenjaninu, predaje dramaturgiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, a njegove drame izvode se i u Engleskoj i SAD-u.

Napisao je četiri romana, objavljena u izdanju beogradskog Arhipelaga, i desetak drama, a za roman "Sasvim skromni darovi", žestoku i nepotkupljivu kroniku našeg vremena, osvojio je Nagradu "Bora Stanković" i Europsku nagradu za književnost. Za zadnju zbirku priča "Žena iz Huareza" nagrađen je priznanjem "Ivo Andrić". U toj zbirci Šajtinac se vraća tematskim preokupacijama svojih ranijih književnih i dramskih djela, u kojima su putovanje, emigracija i izmještanje junaka pokretač radnje i povod da se u prelascima državnih, duhovnih i svjetonazorskih granica ispitaju napetosti i kontradikcije suvremenog društva.

Uglješa Šajtinac | Author:

Kad ste pisali dramu "Huddersfield", jeste li pred očima imali svoju generaciju, rođenu sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koja je zaglavila u paklu devedesetih?

Svakako, vremenu i mjestu nije se dalo uteći, a historiji još teže. Ali to je još samo jedan sloj na nizu koji se nastavlja. Poput uvijek svježih nanosa lave u podnožju vulkana. Novija historija je eufemizam za staru koja nikad nije prestala postojati. Sve će ovo za sto godina biti nebitno, možda malo baroknije, ali nebitno. Ostat će snimci, slike, zvukovi, artefakti ovog doba. Samo će subjektivni osjećaj vlažnosti koji dopire od nogu, jer se nismo makli iz žabokrečine u kojoj je stajao i Dante, otići s nama iz ove dimenzije. Kao da se ljudi i ne rađaju ni zbog čega drugog već da bi uvijek bilo dovoljno duša kojima treba nauditi.

Zagrebačku verziju "Huddersfielda" režira Rene Medvešek, a Tomislav Zajec je "prepjevao" tekst. Koliko ste zadovoljni tim intervencijama?

Rene je 'kriv' za sve. Nazvao me i rekao da je to gotova stvar. On će raditi, ne zna još kako, ali to je to. Bilo je to prije godinu dana. Mnogo prije toga, gotovo desetljeće, nije ga napuštala ideja da je ovo moguće. Eto, u Zagrebačkom kazalištu mladih dobio je priliku. Tomislava poznajem iz regionalne akademske suradnje visokih škola dramskih umjetnosti i kolege smo, dramaturzi. Ono što sam imao prilike vidjeti i čuti, bio sam na jednoj probi, više je nego uzbudljivo. Tekst je naturaliziran, radnja smještena u varoš istih razmjera kao i u originalu. Ozbiljan posao. Više sam nego zadovoljan onim do čega su Rene i Tomislav došli, a o ostalim aspektima scenskog djela neka sudi publika koja će biti u prilici gledati sjajne članove ansambla Zagrebačkoga kazališta mladih. Na izvođenja, režije i postave gledam kao na samostalna vrijedna djela. Publika sam, nitko poseban, i kad se nađem u mraku partera ne volim da me ometaju misli o mojem udjelu u svemu. To je davno svršeno, sad je vrijeme za one koji su izašli na scenu.

Pišete direktno, žestoko, provokativno, sočno, ponekad sarkastično, najviše o postsocijalističkoj, tranzicijskoj zbilji, kaosu i nasilju na ovim prostorima, mentalitetu i karakteru sunarodnjaka, te licemjernoj Europi, a dojam je često mučan, gorak, potresan. Kako "rađate" baš te i takve teme?

Krhotine su svuda. Samo ih treba probrati i poredati po smislu koji proganja iznutra. Drama je, sama po sebi, direktan i žestok poetski rod. Sočnost je već od života. Zbilja je ono što se dešava svima, treba je prevariti, otkidati s nje, preslagati. Sunarodnjak ili sunarodnjakinja mi je svatko kome je zbilja nedostatna da objasni što se to i zašto događa. Mučno, gorko i potresno su dijelovi zbilje, ne uvijek vidljivi, ali tu su. I smijeh je tu, sprdačina, ironija, bez njih nema dokaza o živima. Svaka preozbiljnost uvod je u nasilje.

Uglješa Šajtinac | Author:

U "Banatorijumu", kao i u novoj knjizi "Žena iz Huareza", pišete o migracijama, migrantskoj krizi, migrantskom iskustvu. Osjećate li se i vi na neki način kao migrant?

Trebali smo svi otići iz one zemlje kad su počeli ratovi. Kako nam to nije palo na pamet? Jesu neki otišli, ali mislim na sve, SVE ljude. Osim, možda, onih koji su sebi već namijenili uloge u ratovima. Da su kroz šipražja pograničnih pustopoljina napolje nagrnuli pekari, mljekari, cvjećari, vozači, odgojiteljice i majke s darovitom i nedarovitom djecom, bilo bi drugačije. Sad, kao ljudi koji to nisu učinili, gledamo kako pored nas prolaze oni koji su se usudili to učiniti. Traže se neke nove domovine. Svijet je nalik na pčelinjak u kojem ima naizgled ljepših košnica i onih koje to nisu, razvaljene, rastrgane. I onda ljudi pčele lete prema onima u kojima će lakše prezimiti. Ali ni pčele nisu dobro u posljednje vrijeme. Čovjeku se više ne da ni metaforom opisivati.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.