Kultura
4071 prikaza

Razlog zbog kojeg je Italija krcata fašističkim spomenicima

Spomenici fašizmu u Italiji
Wikipedia Commons
Saveznici su mislili da Dućeovo naslijeđe ne treba slomiti kao što je bio slučaj s Hitlerovim

U kasnim tridesetima, kada se Benito Mussolini pripremao ugostiti u Rimu Svjetski sajam 1942., u Rimu, nadzirao je izgradnju nove četvrti Esposizione Universale Roma na jugozapadu grada, kako bi predstavio talijansku obnovljenu imperijalnu veličinu, piše New Yorker. Središnji dio sasvim nove četvrti bila je Palazzo della Civiltà Italiana, elegantna pravokutna atrakcija s pročeljem apstraktnih lukova i redovima neoklasičnih statua.

Na kraju, sajam je otkazan zbog rata, ali palača, poznata kao Trg Colosseum, i danas stoji u Rimu, a njezina vanjština ukrašena je izvodom iz Mussolinijevog govora iz 1935., kojim je najavio invaziju na Etiopiju i u kojem je Talijane opisao kao "narod pjesnika, umjetnika, heroja, svetaca, mislilaca, znanstvenika, moreplovaca i migranata". Invazija i krvava okupacija koja je uslijedila, dovest će poslije do teških optužbi protiv talijanske vlade za jezive ratne zločine.

Spomenici fašizmu u Italiji | Author: Wikipedia Commons Wikipedia Commons

Drugim riječima, ova zgrada je relikvija zastrašujuće fašističke agresije. Ipak, daleko od toga da od nje itko zazire; nju u Italiji danas slave kao ikonu moderne. Godine 2004. država je prepoznala palaču kao mjesto od "kulturne važnosti". Godine 2010. završena je djelomična obnova, a pet godina kasnije modna kuća Fendi preselila je u nju svoje korporacijsko sjedište.

Italija, prva fašistička država, imala je dugu vezu s desničarskom politikom; s izborom Silvija Berlusconija 1994. godine, zemlja je također postala prva koja je, kao dio Berlusconijeve koalicije desnog centra, na vlast dovela jednu neofašističku stranku. Međutim, niti to samo po sebi nije dovoljno za objasniti talijansku opuštenost usred tolikih fašističkih simbola. U Drugom svjetskom ratu u Italiji je postojao najsnažniji antifašistički otpor na Zapadu, a nakon rata imala je i najsposobniju poslijeratnu komunističku partiju.

Do 2008. godine, koalicije lijevog centra čuvale su tu ostavštinu, često dobivajući i više od četrdeset posto glasova na izborima. Zašto je tome tako u Italiji kad SAD, primjerice, kreću u proces uklanjanja spomenika iz onog konfederacijskog dijela svoje prošlosti, odnosno kad se Francuska otarasila imena svih ulica nazvanih po nacističkom kolaborativnom čelniku Marshallu Pétainu? Zašto je Italija dopustila svojim fašističkim spomenicima da neometano opstanu?

Jedan od razloga je već i sam broj tih relikvija. Kada je Mussolini 1922. došao na vlast, poveo je jedan sasvim novi pokret u zemlji s izvanrednom kulturnom baštinom. Bio je zato svjestan da mu je neophodno mnoštvo spomenika kako bi u društvo utisnuo trag svoje fašističke ideologije.

Javni projekti poput sportskog kompleksa Foro Mussolini u Rimu trebali su se natjecati s Medicijima i s Vatikanom, dok je lice Dućea promatralo Talijane s kipova, s fotografija u uredima, s plakata na tramvajskim stajalištima, pa čak i s kupaćih kostima. Odnosno, kako je to Italo Calvino uočio, fašizam je kolonizirao talijanski javni prostor. "Prvih 20 godina života proveo sam tako što sam, gdje god bih pogledao, vidio Mussolinijevo lice", prisjetio se pisac.

U Njemačkoj je 1949. godine donesen protiv nacizma kojim su zabranjeni Hitlerovi pozdravi i javne priredbe takve prirode. Tim zakonom širom su otvorena vrata suzbijanju simbola Trećeg Reicha. S druge strane, Italija nije imala baš ništa takvog. U to isto vrijeme oslobađanje Italije od tisuća fašističkih spomenika savezničkim snagama bilo bi nepraktično i politički neoportuno, jer je Saveznicima bio prioritet stabilizirati nestabilnu zemlju i ograničiti tamošnju sve snažniju komunističku stranku.

Spomenici fašizmu u Italiji | Author: Wikipedia Commons Wikipedia Commons

Poslije rata, bilteni i izvještaji Savezničkog nadzornog povjerenstva umjesto toga preporučivali su uništenje samo najočitijih i "neestetskih" spomenika i ukrasa, poput poprsja Mussolinija; a za ostale su propisivali ili da ih se premjesti u muzeje ili da ih jednostavno prekriju tkaninom i šperpločom.

Time su napravili presedan. Scelbin zakon iz 1953. donesen je kako bi spriječio ponovno pojavljivanje neke fašističke stranke, ali je bio nejasan po svim drugim pitanjima. Vladajući kršćanski demokratski blok u to vrijeme, koji je uključivao i mnoštvo bivših fašista, nije bio u stanju shvatiti da su toliki materijalni ostaci režima još uvijek problem i stoga više nije bilo proaktivne politike protiv fašizma.

I kada je Berlusconi na vlast doveo desničarski Talijanski socijalni pokret, rehabilitaciji fašizma jako je pomogla već postojeća mreža spomenika i mjesta na koja se hodočastilo. Najznačajnije takvo mjesto bio je Predappio, rodno mjesto Mussolinija, gdje se nalazi njegov grob i gdje trgovine prodaju fašističke i nacističke košulje, te slične predmete. Mancinov zakon iz 1993. bio je odgovor na uspon desničarstva, te je predviđao kažnjavanje "širenja rasne i etničke mržnje".

No, taj zakon se nije posvuda jednako provodilo. 1994. sam živio u Rimu kao Fulbrightov stipendist i više nego jednom trgnuo sam se na uzvike "Heil Hitler" i "Viva il Duce!" koji bi dopirali iz obližnjeg puba. S Berlusconijem na vlasti mjesta poput Predappia postala su popularna, odjednom se stalo tvrditi da postoji pravo na spašavanje fašističkih spomenika ukoliko ih se promatra kao integralni dio talijanske kulturne baštine. Objekt posebnog divljenja je i Foro Mussolini.

Premijer lijevog centra Matteo Renzi 2014. je kandidirao Rim za Olimpijadu 2024. unutar kompleksa koji danas nosi ime Foro Italico, a koji stoji ispred "Apoteoze fašizma", slike koju su Saveznici 1944. godine prekrili jer Dućea prikazuje prikazuje kao božansku figuru. Nemoguće je zamisliti da bi jedna Angela Merkel u ikakvoj prilici pristala nastupiti ispred slike Hitlera.

Posljednjih godina je i bilo nekih pokušaja da se ispita odnos Italije prema fašističkim simbolima. Godine 2012. Ettore Viri, desničarski gradonačelnik Affilea, uključio je u park izgrađen sredstvima vladajućeg lijevog regionalnog saveza, i spomenik generalu Rodolfu Grazianiju, nacističkom suradniku i optuženom ratnom zločincu. Nakon javnog skandala, vlada je ukinula sredstva. Nedavno je Viri optužen za zagovaranje fašizma, ali je spomenik ostao.

Spomenici fašizmu u Italiji | Author: Wikipedia Commons Wikipedia Commons

U Predappiju se danas gradi novi muzej fašizma. Muzej, koji je oblikovan po münchenskom dokumentacijskom centru za povijest nacionalsocijalizma, neki vide kao nužan za javno obrazovanje. Godine 2016. bio sam član međunarodnog odbora povjesničara koji se sastao u Italiji kako bi procijenio taj projekt. Drugi se boje da će takav muzej u Mussolinijevu rodnom gradu predstavljati samo još goriva za raspirivanje desničarske nostalgije.

Laura Boldrini, predsjednica donjeg doma parlamenta, lobirala je za uklanjanje najskandaloznijih talijanskih fašističkih ostataka. Njezin prijedlog iz 2015. po kojem je trebalo ukloniti natpis Mussolinijeva imena iz obeliska na Foro Italico, pokrenulo je prosvjede da bi se time narušilo "remek-djelo".

Boldrini je često, kao model za Italiju, navodila primjer zabrane nacističkih simbola u Njemačkoj. No čak i taj model uskoro bi se mogao naći na kušnju. Nakon velikog uspjeha na izborima 24. rujna, AfD je postao prva stranka ekstremne desnice koja je osvojila mjesta u njemačkom parlamentu još od 1945. Desnica u Njemačkoj inače nema na raspolaganju korist od emocionalnog naboja koji bi se crpio iz javnih spomenika, jer takvih niti nema.

Zato je AfD organizirao rubna događanja poput koncerata "desničarskog rocka". Pa ipak, na nekim AfD-ovim događanjima kao što je bio marš u Jeni početkom rujna, čule su se i nacističke pjesme. Ako stranka ne zauzme tvrdi stav protiv fašističkih simbola, samo je pitanje vremena kad će se pojaviti i oni.

U Italiji, u kojoj fašistički simboli nikada nisu niti uklonjeni, rizik je drugačije prirode: ako spomenike budu tretirali kao puke depolitizirane objekte od estetskog značaja, krajnja desnica će na njima moći vježbati svoju ideologiju tako dugo dok naprosto ne zainteresira sve oko sebe.

Ili, kao što je Rosalia Vittorini, voditeljica talijanskog odjela konzervatorske organizacije DOCOMOMO, jednom odgovorila na pitanje o tome kako se Talijani osjećaju zbog toga što žive među relikvijama diktature: "Zašto mislite da oni o tome uopće i razmišljaju?"

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.